KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

FILMOVI O SREBRENICI I JASENOVCU: Jesu li se društva počela suočavati s mračnim stranama prošlosti? Nažalost ne, događa se nešto drugo…

Bosanski film o Srebrenici ‘Quo Vadis, Aida’ i srpski ‘Dara iz Jasenovca’ na dodjeli Oscara predstavljaju BiH i Srbiju, no što to znači za tamošnja društva? Komentira Hrvoje Klasić

Začuđujuće malo komentara, i što je još čudnije, vrlo malo negativnih komentara izazvala su dva filma koji će na sljedećoj dodjeli Oscara predstavljati Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Iznenađenje je tim veće što teme koje obrađuju spomenuti filmovi – Jasenovac i Srebrenica – inače u javnosti izazivaju mnoštvo reakcija. Zašto je tomu tako teško je sa sigurnošću reći. Možda odgovor leži u činjenici da su redatelji filmova napravili prije svega kvalitetna umjetnička ostvarenja i samim time pronašli način kako se pri obradi ovakvih “kontroverznih” tema uspješno oduprijeti dnevno-političkim i povijesno-revizionističkim pritiscima. Dio odgovora svakako leži i u činjenici da je filmove do sada pogledalo jako malo gledatelja.

I dok se o nekim razlozima izostanka reakcija može tek nagađati, jedan razlog bi se sa sigurnošću mogao odbaciti. Riječ je o spremnosti društava na ovim prostorima da priznaju i suoče se s mračnim stranama vlastite prošlosti.

To što u Srbiji, barem zasad, nema kampanje protiv filma “Quo Vadis, Aida?” nikako ne znači da je srpsko društvo sazrelo kada je u pitanju odnos prema događajima iz 1990-ih i konkretno prema onome što se 1995. dogodilo u Srebrenici. Dijelom se to odnosi na negiranje pojma genocid, ali puno više na općenito neprihvaćanje odgovornosti za zločine koje su pripadnici srpskog naroda po naređenju srpskih vojnih zapovjednika i uz suglasnost srpskih političkih vođa činili tih godina prema pripadnicima drugih naroda.

Da sam u krivu po srpskim se stadionima sigurno ne bi nekažnjeno skandiralo “Nož, žica, Srebrenica”, generala Ratka Mladića, osuđenog zbog odgovornosti za ratne zločine i genocid u Srebrenici na doživotnu kaznu zatvora, sigurno se u Srbiji ne bi doživljavalo žrtvom međunarodne zavjere i nacionalnim herojem, a osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj sigurno se ne bi u srpskim medijima svakodnevno pojavljivao u ulozi političkog i društvenog komentatora. Uostalom, da sam u krivu najmoćniji političar u Srbiji danas ne bi bio čovjek koji se 1990-ih isticao nacionalističkom, šovinističkom i ratno-huškačkom retorikom (za koju se nikada nije ispričao), i koji se godinama nakon rata zalagao za imenovanja ulica po ratnim zločincima.

Demoni iz prošlosti

Kada bismo odnosu prema događajima iz prošlog rata pribrojili odnos prema odgovornosti Nedićeve Srbije u provođenju holokausta ili četničkim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata, slika o načinu na koji se srpsko društvo suočava s prošlošću bila bi još jasnija, i poraznija.

Na sličan način bi se u vezu mogao dovesti izostanak reakcija na film “Dara iz Jasenovca” s načinom na koji se s prošlošću suočava hrvatsko društvo. Zvuči nevjerojatno, ali stvari kada je u pitanju odnos prema hrvatskom fašističkom nasljeđu, tj. ustaškom režimu, genocidu nad Srbima, Židovima i Romima, kolaboraciji ustaša s Hitlerom i Mussolinijem, prevelikom broju Hrvata unatoč znanstveno utemeljenim činjenicama očito i dalje nisu jasne.

A svođenje odnosa prema tom najmračnijem razdoblju hrvatske povijesti na zlonamjerno manipuliranje brojem žrtava logora Jasenovac ili negiranje i relativiziranje masovnih zločina koji su u ljeto 1945. počinjeni prema zarobljenim pripadnicima poražene vojske NDH ustvari je samo izgovor svima onima koji nemaju hrabrosti javno izraziti svoje simpatije prema “nezavisnoj” državi stvorenoj 10. travnja 1941., i koji uvijek pronalaze opravdanja za postupke, pa čak i zločine, hrvatskih nacionalista.

Da je sve jasno hrvatski gradovi nikad ne bi imali ulice koje nose imena po ustaškim ministrima i ideolozima, službeni pozdrav genocidnog režima bio bi uvijek i svuda zakonski zabranjen, a dan kada je kapitulirala vojska NDH (15. svibnja), bez obzira na zločine koji su prema zarobljenicima uslijedili, nikada ne bi bio službeno proglašen “Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost”.

Kada bismo odnosu prema događajima iz Drugog svjetskog rata pribrojili odnos prema odgovornosti hrvatske države za ubojstva, progone i šikaniranja pripadnika srpskog naroda u prošlom ratu slika o načinu na koji se hrvatsko društvo suočava s vlastitom prošlošću bila bi još jasnija, i poraznija.

Spomenuti filmovi možda će vrlo brzo izazvati veliku pažnju gledatelja, a jedan od njih možda osvoji i Oscara.

S druge strane, pred spomenutim društvima još uvijek je dug put da prošlost prihvate onakvom kakva je uistinu bila. “Dara iz Jasenovca” i “Quo Vadis, Aida?” možda mogu pomoći na tom putu. Možda čak i tako što ćemo o njima, i temama koje obrađuju, civilizirano i s iskrenim pijetetom zajedno šutjeti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr