Uvođenjem eura je Hrvatska zaokružila svoje članstvo u EU-u. Je li tek lijepo more dovoljno za natjecanje među najbogatijima u strogom korzetu eura? Što se čini da Hrvatska ne bude „zemlja konobara i čistačica“?, pita se Deutsche Welle.
Prvim danom Nove godine Hrvatska pristupa zoni Schengena i uvodi euro kao sredstvo plaćanja. No već i s „hrvatskim“ eurom u džepu, još uvijek neće prestati nagađanja i dvojbe, je li to dobro ili loše za građane Hrvatske.
Kod pristupa Schengenu je mnogo manje dileme, ali i tu su očevi ujedinjene Europe morali brzo shvatiti kako u tom njihovom plemenitom idealu ima i mračnih strana. Jer kako god je lako građanima putovati diljem kontinenta, to je istovremeno tek raj za kriminalce svih vrsta. Jedan satirički njemački list je svojedobno izazvao maltene diplomatski spor ciničnim oglasom: „Posjetite Poljsku! Vaš auto je već tamo.“
Problem neće nestati
Još lakše dolazi do svađe među državama u problemu koji će teško ikad više nestati: oko migranata i ne osobito dosljedne odredbe o „pravilu prvog ulaska u EU“. Lako se mogu očekivati još očajniji pokušaji ulaska u Europu bez granica preko duge međe Hrvatske, a upravo vraćanje migranata je uzrokovalo spor između Češke i Slovačke kakav se ne pamti od mirnog razdvajanja Čehoslovačke. Čitavo vrijeme granica među te dvije nove države praktično nije postojala sve dok Slovačka ovog ljeta nije odbila prihvatiti migrante koji su se provukli u Češku. Naravno da ni u Slovačku – kao i u Hrvatsku - migranti ne mogu „pasti s neba" i u oba slučaja su svi oni već bili negdje na području Europske unije, ali to je spor oko kojeg se još uvijek lome koplja.
Kod uvođenja eura, građanima Hrvatske slaba utjeha može biti to što je i u Njemačkoj prije 20 godina bilo mnogo više skepse i nepovjerenja nego nekakvog veselja zbog zajedničkog europskog novca. No dok se njemačka ljubav prema njemačkoj marki (DM) još mogla razumjeti, kod protivnika uvođenja eura u Hrvatskoj su sve do posljednjeg trenutka najglasniji bili oni iz posve desnog političkog spektra kojima se uglavnom može i zahvaliti naziv dosadašnjeg hrvatskog novca. Ne samo ideološki, nego je takav uzor sumnjiv već i po tome što je Pavelićeva kuna u jedva četiri godine postojanja izgubila 480% svoje vrijednosti. A i to tek službeno, prema marki Reicha: u „mjenjačkom tečaju“ prema kanti masti ili vreći brašna je ondašnja kuna brzo postala bezvrijedan papirić.
Rasprave ne prestaju
S druge strane, rasprave o uvođenju eura u Hrvatskoj nikako da prestanu već i što su argumenti zagovornika podjednako tanki i neuvjerljivi. Još prije pet godina su vlada premijera Plenkovića i Hrvatska narodna banka objavili „strategiju“ uvođenja eura i neprestance se ponavlja kako se Hrvatska obvezala uvesti euro već pristupom u EU. Točno – i netočno: jedino Danska i svojedobno Velika Britanija nisu imale tu klauzulu, ali su i u EU-u dovoljno pragmatični da baš nigdje ne piše, kad se to treba dogoditi.
Drugi argument je kako ionako svi „u glavi“ računaju u eurima, što je teško vjerovati kad se kupuje kila jabuka. No to je onda i priznanje vlastitog poraza i nesposobnosti da se stekne i međunarodno povjerenje u domaći novac. Tu se onda tvrdi i kako će s eurom i krediti biti povoljniji, što zapravo manje ima veze s vrstom novca nego s kalkulacijom dobiti i povjerenjem banaka u (prezadužene) Hrvate.
Često se čuo i argument kako će s eurom sve biti jednostavnije za strane investitore i turiste, ali se ne govori što građani Hrvatske imaju od toga što je stranim tvrtkama i trgovačkim lancima tako još jednostavnije obrati vrhnje od poslova u Hrvatskoj. A što se tiče furešta, kad budu vidjeli da je kava i u nekoj hrvatskoj rupi na razini cijene luksuzne kavane europske metropole, tu bi još moglo biti neugodnih iznenađenja u već ionako problematičnoj potrošnji turista.
Svi imaju pa, ćemo i mi
Najraširenije objašnjenje za uvođenje eura je uglavnom bilo: euro imaju svi, pa ćemo i mi. To je baš cool, pogotovo onda još i puknuti Nikolu Teslu na kovanice da se naljute komšije.
Možda jedini argument koji ne spada u dječji vrtić jest kako je Hrvatska previše malena i na vjetrometini kojekakvih utjecaja da bi si mogla priuštiti novčanu samostalnost. Članice Unije (i zone Schengena) Poljska ili Mađarska su bitno veće i samodostatnije tako da si one, barem još neko vrijeme mogu priuštiti luksuz svojih zlota i forinti.
Ali „malima“ i gospodarski slabima nije lako, možda je čak i još teže u strogim okvirima stabilnosti eura. Doduše već u doba korone – a pogotovo sad dok divljaju cijene energenata - čini se da su gotovo svugdje odletjele kroz prozor baš sve granice novčane discipline – 2% inflacije, 3% novog zaduženja i državni dug najviše 60% BDP-a. No kako će nas rado podsjetiti stanovnici Grčke, Španjolske ili Portugala, kod „malih“ će mnogo prije pokucati čuvari eura i „savjetovati“ koje troškove treba rezati: školstvo, zdravstvo, mirovine, tu su i branitelji, a država plaća i Crkvu…
Još manje je utješno što je u jednoj Njemačkoj odavno nestalo nepovjerenje u euro. Tek se u zoni eura pokazalo elementarno pravilo svojevrsne gravitacije. „Veliki“ i „mali“ nisu određeni tek površinom, brojem stanovnika, čak niti prirodnim resursima – kojih i Njemačka praktično jedva ima. Ono što jest odlučujuće su tehnologija, produktivnost i kapital – tu i mi poznajemo uzrečicu „para se na paru lijepi“. Uspješna Njemačka privlači i znanstvenike i stručnjake, time još povećava produktivnost, baš kao što i njezin kapital donosi dobit ulaganjima u Europi.
Odgovor
Odgovor Hrvatske na te izazove bi valjda trebalo naći u „Nacionalnoj razvojnoj strategiji“ koju su premijer Plenković i ministrica regionalnog razvoja i europskih fondova Nataša Tramišak predstavili prije dvije godine. Po osvrtu, na žalost u međuvremenu preminulog profesora ekonomije Ive Bićanića na portalu Ideje, tu i hrvatska vlada očito pokazuje kako već i „produktivnost“ prvenstveno mjeri lopatom: „Strategija“ – profesor sumnja da ta riječ uopće pristaje napisanom, je duga 142 stranice. Sadržajno je, tu profesor Bićanić više puta ponavlja izraz „papazjanija“, prepuna „šlamperaja“. Strategija doduše navodi 13 ciljeva – redom takvih koji će dobro zvučati birokratima u Bruxellesu, ali nigdje ne piše niti kako ih postići niti u kojem roku. Što je još gore, Hrvatska više niti nema neku instituciju koja bi napisala nešto drugo nego takav „sterilni“ i „bezubi“ dokument: u socijalizmu je još postojao Zavod za planiranje koji je radio petoljetke, ali njega je raspustio još ministar Škegro gotovo odmah po osamostaljenju Hrvatske. „On je ionako sve znao bolje“, mislio je Bićanić.
Kruna te produktivnosti je i trošak izrade te vladine strategije što je platila Svjetska banka: 4,34 milijuna eura ili kako je izračunao u osvrtu, „deset kila teletine bez kostiju za jednu napisanu riječ“. No niti takve cijene ne pomažu kod posljednjeg čimbenika blagostanja neke zemlje, raspoloživom kapitalu. Veoma dobar opis tipičnog hrvatskog poduzetnika je na svom portalu Arhivanalitika sažeo i bivši djelatnik u HNB-u i autor praktično jedine ozbiljne knjige o uvođenju eura u Hrvatsku, Velimir Šonje. Hrvatski poduzetnik ima mnogo ideja, brzo donosi odluke makar „ne voli“ papire i računice. A kad posao i uspije, što prije „izvuče“ dobit za privatne potrebe. Dakle radije novi Mercedes nego novi pogon.
Kako se rješavaju problemi
Problemi se ne rješavaju planiranjem i analizom, nego „u hodu“, a tu i iz hrvatske politike poznajemo kako se sve svodi tek na šarm kad treba obrazložiti i najveće propuste. Jer i kod posljednjeg argumenta da se kao članici zone eura hrvatskom gospodarstvu otvaraju dodatni oblici potpore, ne treba imati previše iluzija. Sjetimo se europskih milijardi eura hitne pomoći za sanaciju nedavnog potresa u Zagrebu i Petrinji koje su morale biti vraćene jer nije bilo suvislih planova kako da se taj novac uloži.
Još će vjerojatno dugo biti rasprava o euru u Hrvatskoj – ako ne u vladi i medijima, onda svakako kod kuće i među prijateljima. Ali i vatrene pristaše i ogorčeni protivnici će se lako složiti u jednom: euro sam po sebi neće riješiti niti jedan problem koji muči Hrvatsku. Odnosno hoće jedan i nipošto malen: solventnost novca kojeg će građani Hrvatske imati u svom džepu, ali to je problem za koji se Zagreb zaklinje da uopće nikad nije niti postojao. Neučinkovita državna uprava nesposobna za brza i pragmatična rješenja, gigantska mreža lokalne samouprave gdje glavnu riječ ionako vode lokalni moćnici iznad svake sile i zakona… Popis stvarnih problema je veoma dug.
Jedino se može raspravljati, hoće li s eurom doći i novi. Ali po starom običaju će se i oni rješavati „u hodu“ i „po sluhu“. Građani Hrvatske su već više puta dokazali da su sposobni progutati gotovo sve, a i Bruxelles ima dovoljno drugih problema. Sad valja vježbati šarmirati i Europsku središnju banku u Frankfurtu.
