JANAF: TKO JE ZNAO?

EKSPLOZIVNA PREDSJEDNIKOVA OPTUŽBA: Udario je po premijeru najsnažnije dosad i posijao sumnju o mračnom pozadinskom manevru

Optužbe predsjednika države u aferi Janaf morale bi biti rasvijetljene do zadnjeg detalja, jer ako ostane sumnja, radi se o teškoj kontaminaciji korupcijom, analizira Đurđica Klancir

Afera Janaf u svoj prvoj fazi izgledala je više kao primjer skandalozne prakse dogovaranja poslova između velike državne tvrtke, jedne privatne, koja je voljela poslovati s državnim sektorom, i dvojice gradonačelnika. Slučaj začinjen s vrećicama novca za mito, ekskluzivnim klubom za političku i poslovnu elitu. Iscurilo je nešto transkripata, a svi su se trudili suziti priču na Dragana Kovačevića, “njegov” HNS i dvojicu kvarnih gradonačelnika. I to je, dakako, bilo dovoljno za novu općenacionalnu uzbunu, propitivanje je li to slučajno rasvijetljeno samo jedno koruptivno klupko kakvih možda ima na desetine.

Ali onda je iznenada slučaj skrenuo u najvišu politiku. I izazvao politički potres kakav dugo ne pamtimo.

Prvo je procurila informacija da je suprug bivše predsjednice, Jakov Kitarović, bio također u famoznom privatnom klubu Dragana Kovačevića, na dan kada je poduzetnik Petek donio vrećice s novcem za mito, uz još desetke pripadnika političke i poslovne elite koje je Kovačević očito mudro kolekcionirao. Bilo je to u studenome prošle godine, na proslavi Martinja, usred predsjedničke kampanje – te su krenule spekulacije da PNUSKOK, ili tko je već nadzirao primopredaju mita, nije išao u akciju zato da ne bi pokvario predsjedničke izbore.

Ali onda je predsjednik države, Zoran Milanović, izveo salto mortale sa cijelim slučajem; Jakova Kitarovića je proglasio “dekorom”, ali je zato osumnjičio Davora Božinovića, potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova, da je znao za istragu protiv Dragana Kovačevića, da je znao i za primopredaju mita, te da je to znao i premijer osobno.

‘Premijer po funkciji zna za istrage’

Zoran Milanović objavio je to pozivajući se na vlastito iskustvo premijera; ustvrdio je da je o ovakvoj istrazi sigurno znao državni odvjetnik (tada Dražen Jelenić), ali i ministar unutarnjih poslova i premijer osobno. Da je to, naprosto, normalna praksa. Prema Zoranu Milanoviću svi su oni znali što se zbiva s Draganom Kovačevićem, da ga se istražuje, da mu je Petek donio mito, ali – pustili su ga da i dalje ordinira kao da ništa nije bilo.

Ne samo to, Vlada Andreja Plenkovića je u veljači 2020. tog istog Kovačevića, zajedno s Vladislavom Veselicom, Kovačevićevim, ali i premijerovim osobnim prijateljem, i Stjepanom Adanićem, HDZ-ovim prvoborcem, predložila za predsjednika Uprave, te ga ovjenčala titulom najdugovječnijeg predsjednika uprave među svim državnim tvrtkama, što je i on sam najjednostavnije objasnio kada je – ako je vjerovati transkriptima – izgovorio: “Sada sam kao Tito!”

Ako je Milanović u pravu, i ministar Božinović i premijer Plenković našli su se u ovom skandaloznom koruptivnom klupku, kao dužnosnici koji su znali za grijehe direktora, ali su ga odlučili zadržati, jer ima li išta jednostavnijeg nego manipulirati ranjivim, grešnim direktorom. Ali ako je tako, što je onda otišlo ukrivo? Kovačević nije htio slušati? Mislio je da mu nitko ništa ne može jer ima onih koji su bili grešniji od njega…?

No, Plenković je odmah presjekao Milanovićevu tezu. Ustvrdio je da on nije ništa znao, rekao je kako je uvjeren da ni Božinović nije ništa znao. Usput se i zgražao nad Milanovićevim viđenjem pozicije premijera koji bi to trebao znati. Plenković se, zapravo, kleo u posvemašnju nezavisnost DORH-a i USKOK-a i policijskih istraga od politike. Ako se pita Plenkovića, on nije imao pojma ni da se istražuje Kovačevića, ni da se primalo mito, niti da je Jakov Kitarović, ili itko drugi, pa možda i njegov prijatelj Vladislav Veselica, bio u tom neobičnom Kovačevićevom klubu baš na dan kada je Petek donosio vrećice s milijunima.

Plenković tvrdi da nije znao

“Politika mene i HDZ-a je da ne želim znati čime se bavi USKOK i policija. To je borba protiv korupcije. Niti znati niti utjecati”, rekao je Plenković.

Plenković, koji je inače, pod normalno (jer je tako i po zakonu), intervjuirao kandidate za državne odvjetnike, koji je pozvao Dinka Cvitana u ured kada se otkrilo da i poslije Sauche netko falsificira putne naloge, koji je svjedočio iznimno hitrim akcijama Dražena Jelenića u kojima se ustvrdilo da grupa Borg u Banskim dvorima nije radila ništa protuzakonito, koji je primio na red tog istog Dražena Jelenića u slučaju masoni i utjerao njegovu ostavku, premijer koji si je dopuštao da mu saborska većina ovisi o USKOK-ovim optuženicima, ovaj put se predstavio kao apsolutni štovatelj nezavisnosti DORH-a i USKOK-a.

Dakako, moguć je i scenarij da je znao samo Božinović, ali nije rekao Plenkoviću. No, zvuči li uvjerljivo da je Davor Božinović, kojeg se smatra ključnim Plenkovićevim suradnikom, prešutio Plenkoviću da prijatelj njegova prijatelja Vladislava Veselice navodno uzima vrećice s milijunima? I još k tome da i njihov gradonačelnik Velike Gorice, Dražen Barišić, upadne u mrežu? Iako je Dražen Barišić pripadnik struje Milijana Brkića, nije li previše bizarno da Davor Božinović pusti da se HDZ-u odvrti ovakav debakl s potragom za zamjenskim održavateljem većine u Saboru?

U tom slučaju se možda radilo o onome o čemu se povremeno spekuliralo, o jednoj od istraga koje su same sebi svrha, koje traju da bi se nadziralo odabrane, a onda nikada ne bi došlo do epiloga. Drugim riječima, možda je ova istraga slučajno gurnuta k epilogu, iako to mnogima nije odgovaralo.

Treći mogući scenarij jest da je ravnateljica USKOK-a, Vanja Marušić, doista uspjela ostvariti ono što očito nije uspijevalo šefovima DORH-a i USKOK-a u Milanovićevo vrijeme, voditi tako dugotrajnu istragu, a da nitko u politici o tome ne zna ama baš ništa. No, u Hrvatskoj je u to, na žalost, teško povjerovati.

Ostavili podmićenog na poslovno-političkoj sceni

Činjenica jest da sve ovo što je do sada dospjelo do javnosti, službeno ili neslužbeno, pokazuje da je istraga trajala neobično dugo, gotovo godinu dana. I da se koješta iščačkalo. Sudeći po Milanovićevoj uzrujanosti, nema sumnje da su uhvaćeni i njegovi kontakt s Kovačevićem i tko zna s kime još.

I dakako da griješi predsjednik Milanović kada tvrdi da je postojanje tajnog kluba, diskretnog okupljališta političko-poslovne elite u organizaciji direktora državne tvrtke, nešto sasvim normalno. Nedopustivo je da bilo koji javni dužnosnik, ministar ili predsjednik države ili gradonačelnik, ili suprug predsjednice, posjećuje takva mjesta. Jer takva mjesta mirišu na mutne poslove.

No, je li moguće da je samo gola ljutnja zbog činjenice da je i on bio u Kovačevićevom famoznom klubu i da će i njemu možda “iscuriti” neki transkripti, bila dovoljna za ovako opake optužbe bez ikakvog utemeljenja?

Ovo što je izgovorio Milanović nipošto nije na tragu onog kako je on ranije znao podbadati Plenkovića. Nije tu bilo metafora, a i latinskog je bilo začudno malo. Ovo nije nova svađa, nova faza nadmudrivanja – ovo su iznimno teške optužbe za manipuliranje istražnim postupcima, ili informacijama o istražnim postupcima. Predsjednik države, osoba s iskustvom premijera, i to na domaćem terenu, ustvrdio je da su dvojica formalno najmoćnijih političara, premijer te potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova – znali da je netko podmićen, ali su ga i dalje zadržali na političko-poslovnoj sceni.

Pozadinski mračni manevri

Ako ove optužbe ne budu rasvijetljene do zadnjeg detalja, ostaju kao svojevrsna koruptivna kontaminacija, mrlja koja će se još dugo vući za Božinovićem i Plenkovićem. Ili ćemo se pitati kako je moguće da nisu znali, ili su znali – i sudjelovali? Radi se o temi kojom bi se hitno morao pozabaviti i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Između Pantovčaka i Banskih dvora ovaj put se zapucalo teškom artiljerijom. Uhićenje moćnog direktora Kovačevića, koje je trebalo biti svojevrsni vrhunac afere, postalo je zapravo samo uvod u razotkrivanje tko je bio grešniji, oni koji su povremeno boravili u klubu, sudjelovali u dilovima ili oni koji su znali i skupljali informacije iz kluba.

Naravno da je moguće da nakon teške artiljerije opet dođe do smirivanja situacije i pospremanja svih grijeha obiju sukobljenih strana pod tepih. Ne bi bilo prvi put da se negdje u diskreciji pomire i zaborave ono što su izgovorili.

A građanima ostaje gorak okus i nova potvrda da istrage i uhićenja nisu iskrena borba protiv korupcije, nego tu ima još nešto više, nekakvi pozadinski mračni manevri, ono što obično ostane skriveno u zemljama s ovako slabim mehanizmima demokratske kontrole.

Povratak na Net.hr