KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

DAN KOJI JE PROMIJENIO NAŠ KONTINENT: Mir i nada širili su se Europom, a kod nas? Tih je dana počinjala katastrofa i krvavi rat…

O ujedinjenju Njemačke i projektu ujedinjenja Europe, ali i krvavom ratu u Hrvatskoj i BiH, piše Hrvoje Klasić: ‘Možemo li promijeniti ovakvo stanje? Na sreću, možemo. Nažalost, najlakše odlaskom u Njemačku…’

Jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti Europe dogodio se početkom listopada prije točno 30 godina. Razlozi zbog kojih je uopće došlo do tog događaja obilježili su 20. stoljeće, a njegove će posljedice po svemu sudeći nastaviti obilježavati i 21. stoljeće. Tog 3. listopada 1990. podijeljena Njemačka ponovo je ujedinjena. Četrdeset i pet godina ranije, netom po završetku Drugog svjetskog rata, “lomljenje” na četiri okupacijske zone bio je jedan od vidova kažnjavanja države koja je snosila glavnu odgovornost za najveći rat u ljudskoj povijesti.

Tadašnji saveznici SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska dobili su svaki po jednu zonu iz koje su mogli naplatiti ratnu odštetu i u kojoj su trebali omogućiti denacifikaciju i demokratizaciju društva. Za razliku od situacije nakon Prvog svjetskog rata kada je način kažnjavanja Njemačke i njemačkog naroda postao glavnim uzrokom jačanja nacionalizma i posljedično uvođenja Europe u novi rat ovaj put se tu pogrešku nastojalo izbjeći. I u tome se uspjelo. Iako poraženi Nijemci ovaj put nisu poniženi. Od četiri zone uskoro će nastati dvije njemačke države – Zapadna, demokratska i kapitalistička, i Istočna, jednopartijska i komunistička. Simbol nove realnosti bit će zid koji je građane Berlina razdijelio između dvije države i dva društveno-politička sustava.

I dok će Istočnu Njemačku kao i njezine saveznike iza “željezne zavjese” u nadolazećim desetljećima mučiti sve veći problemi, Zapadna će uz pomoć svojih saveznika već nekoliko godina nakon rata postati ogledni primjer ekonomskog, političkog i društvenog napretka. Osim toga (zapadno)njemački su političari istovremeno radili i na popravljanju vanjskopolitičkog imidža zemlje. Tako će kao inicijator i iskreni zagovornik međudržavne suradnje Njemačka od donedavnog faktora nestabilnosti prerasti u jednog od glavnih jamaca europske stabilnosti. Naravno, provodeći u djelo zajedništvo s Francuzima, Talijanima, Britancima i ostalim europskim narodima san o ponovnom ujedinjenju s braćom na Istoku nikada nije napušten. Da bi se taj san i ostvario zid je, preciznije komunizam, trebao pasti. Što se 1989. i dogodilo.

Projekt ujedinjenja Europe

Jedan ostvaren cilj nije isključivao drugi. Naprotiv, političari zaslužni za ujedinjenje Njemačke sada su samo pojačali svoj angažman na projektu ujedinjenja Europe. S kolegama iz ostalih država početkom 1990-ih su stvorili Europsku uniju i na njezinu području omogućili slobodno kretanje i boravak svim građanima država članica, te suradnjom pravosudnih tijela i policije povećali stupanj njihove pravne i fizičke sigurnosti. Na istom području uvedeno je zajedničko tržište, a uskoro i zajednička valuta.

I tako, dok su se dvije države spajale u jednu, a veliki dio Europe nastavio ukazivati na mogućnost uspješne suradnje, tolerancije, mira i blagostanja, na jugu kontinenta odigravala se prava katastrofa. Zemlja na koju se zbog etničke i vjerske heterogenosti, te promoviranja nadnacionalnog identiteta desetljećima gledalo kao uspješan primjer integracije i suživota raspadala se na najbrutalniji mogući način.

U trenutku kada je Nijemce preplavio osjećaj patriotizma jugoslavenske je narode zaslijepio osjećaj nacionalizma. Dok su granice među europskim državama postajale samo crte na zemljopisnoj karti, granice između jugoslavenskih republika poslužile su kao povod vojnom obračunu. Mir i sigurnost stanovništva na području između Pirenejskog, Apeninskog i Skandinavskog poluotoka tih je godina izgledala kao utopija za stanovništvo na području između Vardara i Triglava. Za razliku od Nijemaca, Danaca ili Iraca kojima je glavna preokupacija bila kupnja novog automobila, pronalaženje bolje plaćenog posla ili izbor egzotične destinacije za ljetovanje, Hrvati, Srbi i ostali jugoslavenski narodi vrijeme su tih 1990-ih provodili u ubijanju i protjerivanju dojučerašnjih susjeda, paljenju i pljačkanju njihovih kuća, slavljenju ratnih zločinaca i prikrivanju ratnih zločina.

Nažalost, kraj rata nije označio i kraj krize. Kada se početkom 2000-ih europskom integracijskom projektu priključila i većina bivših komunističkih država novonastale zemlje na Balkanu još uvijek su revno radile na projektu političke, ekonomske i društvene autodestrukcije.

Kako je Njemačka postala uzor

U 30 godina, koliko je prošlo od ujedinjenja, Njemačka se borila s različitim vrstama izazova. Krize su uzrokovali ekonomski faktori, migranti, a u najnovije vrijeme i virusi. Svaku do sada, a po svemu sudeći tako će biti i s ovom koja još traje, uspijevali su prebroditi. Ne samo što je sve to vrijeme zadržala status jedne od najrazvijenijih zemalja, nego je po pitanju demokratičnosti, poštivanja ljudskih prava i funkcioniranja pravne države Njemačka ostala uzor mnogima u Europi i svijetu. Brojni su razlozi zašto je tomu tako. Od ulaganja u kvalitetno obrazovanje i znanost, životne filozofije prosječnog građanina koja počiva na marljivosti i štednji, do vizionarstva političara koji društvene promjene ne zamišljaju u skučenim vremenskim i prostornim okvirima. I koji ne ignoriraju pogreške iz prošlosti već uče na njima i nastoje ih ne ponavljati.

U 30 godina, koliko je prošlo od raspada Jugoslavije, države nastale na njezinu teritoriju također su se suočavale s različitim vrstama izazova. Pogled na njihova društva danas, na prihvaćenost demokratskih standarda, poštivanje institucija pravne države ili položaj medijskih sloboda i ljudskih prava svjedoči da se iz svake krize izlazilo podjednako neuspješno. Na pogreškama se ne uči nego ih se ponavlja, stanovništvo je siromašno materijalno i duhovno, samodopadni i često intelektualno potkapacitirani političari ne mogu biti vizionari, ali žele biti vladari.

Možemo li promijeniti ovakvo stanje? Na sreću, možemo. Nažalost, najlakše odlaskom u Njemačku.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr