Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

DAN KOJI ĆE ODREDITI HRVATSKU: Sveto pismo ili hrvatski svećenici, blagostanje za sve ili odabrane, Merkel ili Orban? HDZ u pravilu bira lošija rješenja

U kojem će smjeru krenuti HDZ nakon unutarstranačkih izbora, što to znači za Hrvatsku i što znači izjava Mire Kovača da ga se HDZ-ovci boje javno podržati jer strahuju za svoj posao, komentira Hrvoje Klasić

Bliže se izbori za predsjednika HDZ-a koji su važni ne samo za budućnost te stranke nego i cijele Hrvatske. U skladu s tim, postavlja se pitanje kakvog predsjednika i kakav HDZ Hrvatska treba? Po mom mišljenju – uopće ne treba. Meni, najiskrenije, u društvu uopće ne bi nedostajale desne, konzervativne, klerikalne i nacionalističke stranke. Mislim da bi svako društvo bilo naprednije, humanije i pravednije ako bi glavnu riječ vodile socijaldemokratske, socijalističke, radničke i zelene stranke. Uz pokoju socijalno-liberalnu, kao najdesniju na političkom spektru.

Međutim, to je, barem u hrvatskom slučaju, još uvijek utopija. I dok je tako, opći je, a ne samo stranački interes tko vodi najveću desnu stranku. Jer stranka koja se poziva na kršćanske vrijednosti, domoljublje, narodnjaštvo i kapitalističku ekonomiju može izgledati poput CDU-a Angele Merkel ili ÖVP-a Sebastiana Kurza, ali i poput Fidesza Viktora Orbana ili PIS-a Jaroslawa Kaczynskog.

U našem slučaju, HDZ može biti moderna konzervativna stranka koja kršćanska načela crpi iz Svetog pisma, a ne iz prakse hrvatskih katoličkih svećenika. Stranka koja ne brka pojmove domoljublja, nacionalizma i ksenofobije. Koja svojim narodnjaštvom želi naglasiti ravnopravan položaj i legitimitet svih članova društva, a ne privilegirani položaj hrvatskog naroda i članova dotične stranke.

Na kraju, stranka kojoj je kapitalizam sredstvo izgradnje države blagostanja, a ne blagostanja političara na vlasti i njihovih “poslovnih partnera”. Imajući u vidu neke naše specifičnosti HDZ može biti stranka koja se nedvosmisleno ponosi hrvatskim antifašističkim pokretom u Drugom svjetskom ratu, ali i stranka čiji političari besmisleno rehabilitiraju Hitlerove kolaboracioniste ustaše kao hrvatske domoljube.

HDZ je u pravilu birao lošija rješenja

Kada su u pitanju upravo navedene dileme, HDZ je u posljednjih 30 godina najčešće birao ona lošija rješenja. Unatoč već poznatim i stoput izgovorenim frazama, kao i vješto napisanim programskim načelima, HDZ zapravo od svog početka nije bio stranka koja okuplja, nego koja dijeli i razdvaja.

To ne znači da među osnivačima i prvim članovima nije bilo onih koji su vjerovali u općenarodni demokratski i državotvorni pokret, i koji su vjerovali da Franjo Tuđman 1989. iskreno misli kada jednako vrijednima i jednako potrebnima smatra tri odrednice hrvatske povijesti – starčevićansko hrvatsko povijesno državno pravo, radićevski republikanizam i pozitivnu tradiciju hrvatske ljevice.

Vrlo brzo, točnije nakon pobjede na prvim izborima 1990., uključivost, demokratičnost i zajedništvo će ostati tek termini za privlačenje članova i birača, odnosno za stvaranje što boljeg općeg dojma u domaćoj i stranoj javnosti. Praksa je od samog početka bila potpuno suprotna.

Već s početkom Domovinskog rata jasno se vidjelo nepovjerenje prema pojedincima koji su se dragovoljno javili da brane Hrvatsku, ako su recimo bili članovi Partije, bivši pripadnici JNA ili Srbi. Nepovjerenje bi nestalo upisivanjem u HDZ. Time su postavljeni temelji shvaćanju koje je opstalo do danas, da samo desničari (uglavnom hadezeovci) mogu iskreno voljeti i braniti Hrvatsku. HDZ je hrvatsko društvo podijelio i klasno. Tijekom 1990-ih nije bilo tko mogao preko noći postati milijunaš ili vlasnik poduzeća koje je do jučer bilo u društvenom vlasništvu. A tko je mogao? Zna se!

Kamo idu HDZ i Hrvatska?

HDZ od 1990-ih do danas isključivost pokazuje i razrađivanjem do savršenstva prakse zapošljavanja po principu stranačke lojalnosti, a ne stručnosti. Umjesto moderne europske političke organizacije takvim je pristupom stvarana interesna zajednica u svom najprimitivnijem obliku. Uostalom, nije li to nedavno potvrdio i jedan od kandidata za novog predsjednika objasnivši zašto ga se pojedinci boje javno podržati – “Ljudi su vezani za radna mjesta koja su možda dobili jer su članovi HDZ-a. Ne osjećaju se sigurno. Misle da će biti konzekvenci”.

Jedna od podjela za koju HDZ snosi ogromnu odgovornost je ona teritorijalnog karaktera. Gotovo 30 godina nakon rata krajevi u kojima pobjeđuje ta stranka su najsiromašniji i najslabije napreduju. Kao što je u svojoj analizi posljednjih predsjedničkih izbora objasnio Goranko Fižulić, za kandidata koji se suprotstavio HDZ-u glasale su županije u kojima se stvara dvije trećine nacionalnoga BDP-a, i u njima je BDP po stanovniku 23% iznad hrvatskog prosjeka, dok su za kandidatkinju HDZ-a glasale županije u kojima nastaje manje od četvrtine hrvatskog BDP-a, i u kojima je BDP po stanovniku 22% niži od hrvatskog prosjeka.

S novim stranačkim vodstvom svi loši primjeri i uz najbolju volju neće preko noći nestati. Niti će stvari odmah krenuti na bolje. Pravi problem je što bi mogle krenuti na (još) gore. Da su skloni i takvim scenarijima hadezeovci su građane Hrvatske u više navrata uvjerili.

Povratak na Net.hr