U ponedjeljak 28. travnja 1941. četrdesetak naoružanih ljudi ulazi u mjesto Gudovac u okolici Bjelovara. Zadatak im je pronaći i na jednom mjestu okupiti sve muškarce srpske nacionalnosti. Sveukupno dvjestotinjak Srba odvedeno je zatim na livadu gdje se inače održavao stočni sajam. Svega nekoliko ih je uspjelo pobjeći i spasiti se dok su preostali natjerani da legnu na zemlju nakon čega su jedan po jedan zaklani i pobacani u veliku jamu.

Ustaše su ovaj masakr nastojali opravdati činjenicom da su u okolici Bjelovara pripadnici poražene jugoslavenske vojske koji se nisu slagali s uspostavom NDH ubili nekoliko hrvatskih seljaka, što se uistinu i dogodilo. Međutim, ubijanje ljudi koji sa spomenutim zločinom nisu imali nikakve veze bila je prije svega poruka novih vlasti onima koje se smatralo nepoželjnima u ustaškoj Hrvatskoj.

Ta poruka dala se naslutiti odmah po osnivanju NDH, i to upravo u Bjelovaru i okolici. Stotine lokalnih Srba uhapšeni su i zatočeni u novoosnovanom logoru Danica pokraj Koprivnice. Oni koji su na samom početku izbjegli hapšenje morali su na javnim mjestima nositi oko ruke svezanu crvenu traku s natpisom "Srbin" ("Serbe" na njemačkom). Većina će ih na kraju ipak završiti u ustaškim logorima, prvo u Jadovnom kod Gospića, a zatim i u Jasenovcu. Kao i gotovo cijela židovska i romska populacija iz bjelovarskog kraja.

Bjelovar je tada bio perjanica ustaškog režima

Tih travanjskih dana 1941. Bjelovar je po mnogočemu bio perjanica režima koji se uspostavljao u Hrvatskoj. Njegov gradonačelnik Julije Makanec proglasio je 8. travnja "uskrsnuće" Nezavisne Države Hrvatske, dakle dva dana prije nego je to službeno učinio Slavko Kvaternik. Upravo taj čin omogućit će Makancu napredovanje u ustaškom pokretu i aparatu vlasti.

U svibnju 1941. Glavni ustaški stan imenuje ga logorskim pobočnikom u Bjelovaru nakon čega je promoviran u pročelnika za duhovni odgoj Ustaške mladeži u Zagrebu, a zatim postavljen za ministra narodne prosvjete NDH. U svojim govorima i tekstovima gorljivo je branio Antu Pavelića, Adolfa Hitlera i novi poredak koji se uspostavljao u Hrvatskoj i Europi.

U tom smislu u brošuri "Ustaške vrline" objašnjava da "svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju". Zato Makanec mladima poručuje da "svaki ustaša mora imati neograničeno povjerenje u Poglavnika i njegovu državničku mudrost, te to mora i svojim držanjem u svakoj prilici pokazati", jer ipak "Vođa u sebi nosi vjekovne ideale naroda i ne donosi ništa što nije čvrsto usidreno u stvarnosti narodne duše."

Zanimljivo, nakon što je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 1943. u jednoj od rijetkih javnih propovijedi oštro osudio zločine, progone i rasizam na području NDH upravo će Julije Makanec u glasilu hrvatskog ustaškog pokreta kritizirati njegovo miješanje u politička zbivanja.

Bjelovarski antifašisti

Kada se govori o Bjelovaru u vrijeme Drugog svjetskog rata ipak treba spomenuti i djelovanje tamošnjih antifašista, u prvom redu članova i simpatizera Komunističke partije, od kojih će mnogi ilegalne aktivnosti zamijeniti pristupanjem partizanskom pokretu. Na njihovu čelu početkom rata bio je čovjek kojeg su zvali Baja, pravog imena Milan, član ugledne bjelovarske obitelji Bakić.

On je s trojicom braće, poznatim sportašima i intelektualcima Aleksandrom, Nikolom i Slobodanom odveden 1941. u logor Jadovno gdje su sva četvorica ubijena. Peti brat, Vojin, preživio je rat i postao jedan od najpoznatijih jugoslavenskih kipara.

U njegovu bogatom spomeničkom opusu neizbježna motivacija biti će upravo antifašistička borba i žrtve ustaškog terora. Samo godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata Vojin Bakić je u svom rodnom gradu izradio spomenik "Poziv na ustanak" poznat i kao "Bjelovarac", a nekoliko godina kasnije i spomenik "Pred strijeljanje" ili "Gudovčan" posvećen spomenutom masakru nad Srbima potkraj travnja 1941. godine.

Normalizacija nenormalnog

Prošlo je točno osamdeset godina od zločina u Gudovcu koji je označio početak četverogodišnje vladavine terora, progona i masovnih ubojstava čije su žrtve prije svega bili Srbi, Židovi i Romi s područja NDH. Hrvatska je u međuvremenu postala neovisna demokratska država u čijem se ustavu ističu antifašističke vrijednosti, koja obilježava Dan antifašističke borbe kao državni praznik i čiji je prvi predsjednik bio pripadnik antifašističkog partizanskog pokreta. Drugim riječima, sve zvuči vrlo pohvalno i napredno. Nažalost, puno više u teoriji nego u praksi.

Uspostavom demokracije uništeno je više od tri tisuće antifašističkih spomenika među kojima i Bakićevi "Bjelovarac" i "Gudovčan", te njegova remek-djela poput Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori ili Spomenika pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Ulice su izgubili antifašisti i oni koje su fašisti ubijali, a dobili su ih oni koji su fašizam podržavali.

Sveprisutna normalizacija nenormalnog učinila je stoga logičnom i odluku demokratski izabranih bjelovarskih vlasti s početka 1990-ih da se braći Bakić oduzme ulica u njihovu rodnom gradu. Kao što je očito potpuno logična postala i odluka da u duhu demokratskih promjena Bjelovar dobije ulicu Julija Makanca.