Ako se ikad pojavi knjižica antologijskih uleta, u njoj će se, na istaknutom mjestu, naći i ulet: "Curo, di se kopaš?" Ovom antologijskom uletu svjedočio sam u diskoklubu koji samo nekoliko brda dijeli od Sanaderovih Dugobaba. Pod tim "Curo, di se kopaš?", misli se na sljedeće – "Curo, gdje ti je grob?", a pod tim opet – iz kojeg si sela, iz koje familije? Ukratko – definiraj mi se.
Lokacija grobnog mjesta s pripadajućom grobnicom "našim ljudima" nije zajebancija. To je zaista prostor samodefiniranja koji predstavlja točku na i jednog života. Odabir lokacije na kojoj će "provesti vječnost" je ono zadnje što čovjek ima reći o sebi. Nema većeg grijeha nego tim "našim ljudima" reći: "Zaboli me za grobnicu, ionako ću biti mrtav." Provest ćeš se isto kao da si rekao: "Gej je OK." Izrekao si svetogrđe jer to da te nije briga za mjesto ukopa, znači da "ne znaš ni tko si, ni di si, ni šta si". Da se ne znaš definirati, a jebeš čovjeka koji se ne zna definirati.
Dokle ta priča sa samodefiniranjem grobnicom može otići, uvjerio sam se na jednom sprovodu, opet u okolici Sanaderovih Dugobaba. Dvije grobnice, na suprotnim stranama groblja, udaljena jedna od druge koliko god mogu biti, a da su ipak na istom groblju, na obje slike i imena istih dvoje ljudi. Pitam čovjeka iz mjesta o čemu se radi, a ovaj mi potanko objasni situaciju. Dva brata su se zakačila, naravno – oko zemlje, nakon čega je jedan napravio vlastitu grobnicu i u nju, iz bratove, prenio ostatke majke i oca. Obiteljska grobnica, "grobnica loze" je ona u kojoj su i preci, pa se čovjek ovim činom definirao kao legitimni nasljednik. On je taj koji nastavlja lozu, a ne njegov "ludi brat".
Da ne bi ispalo da je ovo samodefiniranje grobnicom još jedan od "vlaških poslova", idemo malo do Splita, i to najljućih vlaških neprijatelja, a to su fetivi Splićani.
Jedno od pitanja koje već desetljećima muči fetive Splićane, valjda u nedostatku ozbiljnijih tema, je ono – kako razlučiti prave Splićane od došljaka, kako tog mitskog "pravog Splićanina" napokon nekako definirati. Je li to onaj koji vikendom ne ide na selo nego ostaje u Splitu, je li to onaj čiji se barem jedan roditelj rodio u Splitu ili bi trebalo potegnuti do djedova i baka? Na kraju se pojavila i teza da je pravi Splićanin onaj kojem je grobnica na splitskom Lovrincu. I bila je relativno dobro prihvaćena.
Ma, čak i kad čovjek zabrije na "avangardni pristup" i odjebe "naše ljude i običaje", ako se zamara pitanjem "Kako će provesti vječnost?", nužno završava na autodefiniranju. Recimo – on i žena se dogovore da će se oboje kremirati i pepeo prosuti u more, na onom mulu gdje su se šezdesetih prvi put poljubili uz zalazak sunca i tako se definirati kao par koji je život proveo u ljubavnoj idili.
Kad čovjek dođe u Sanaderove godine i počne se baviti mišlju gdje će mu biti grobnica, on naprosto sebi mora odgovoriti na pitanja – tko sam ja, kako ja sebe vidim, što je točka na i mog postojanja na ovom planetu? Naravno, ako se tim pitanjem uopće zamara.
S obzirom na Sanaderovu imovinsku karticu, naš se bivši premijer očito tim pitanjem zamarao. Pa da vidimo kako je Sanader sebi odgovorio na ta pitanja? S obzirom da si je kupio grobnicu na Mirogoju, u neposrednoj blizini Tuđmanove, odgovor je više nego jasan – ja sam hrvatski velikan, hrvatska povijesna ličnost.
A sada nagradno pitanje – je li itko osim Sanadera njega vidio takvim? Krenimo od apstrakcije koja se naziva "hrvatski narod". Ne može se poreći da mu je taj narod dvaput dao povjerenje na izborima, da ga je jedno vrijeme uvažavao, poštovao, mislio o njemu relativno pozitivno, ali da je ikad popušio priču da se radi o hrvatskom velikanu i povijesnoj ličnosti, bome i nije.
Ajmo sad na novinare. Priču o hrvatskom velikanu servirali su oni koji su mu do jučer lizali dupe, a sad mu zabijaju nož leđa. Oni drugi su, na početku njegovog mandata, pozdravili njegovu proeuropsku politiku, ali taj pozdrav nije išao dalje od proglašavanja Sanadera "suvislim političarom", što je u Hrvatskoj kompliment, ali opet miljama daleko od "hrvatskog velikana".
A na kraju nam ostaje i HDZ. Oni su, naravno, zdušno brijali na Ivu Sanadera "hrvatskog velikana i povijesnu ličnost", ali, eto, ispostavilo se da su jedva čekali, kao i oni novinari koji su mu lizali dupe, da mu zabiju nož leđa i još ga, kad padne, dobro iscipelare.
U tome je dobar dio tragedije ovog junaka naše novije povijesti. U trenutku u kojem si je kupovao grobnicu, u kojem je samom sebi odgovarao na pitanje "Tko sam ja?", zabrijao je na sliku koja sa stvarnošću nema veze.
I može ga se i procesuirati, i osuditi na doživotni zatvor, što god samo da ga ritualno žrtvujemo, ali sve je to kamilica prema činjenici da je čovjek dobar dio života proveo u paralelnoj stvarnosti, u kojoj će, izgleda, provesti i vječnost.
