KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ČIJI VELIKANI? Novi skandal s grobnicom pokazao je kako funkcionira Hrvatska. Status u društvu garantira samo par sramotnih kriterija

Veliki Branko Lustig gotovo godinu dana nakon smrti još uvijek nije pokopan jer Grad Zagreb za njega ne može pronaći mjesto. S druge strane, za kriminal osumnjičeni Dragan Kovačević svoju je grobnicu u Aleji velikana jednostavno kupio

Vijest da Grad Zagreb za Branka Lustiga, svog počasnog građanina i počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta koji je preminuo potkraj prošle godine, još uvijek nije uspio osigurati grobno mjesto nije me posebno iznenadila, a kamoli šokirala. Jer, po mome mišljenju, upravo to je uobičajen način kako se u našem društvu odnosi prema velikanima. S druge strane, baš zato me nije šokirala niti informacija kako je za lopovluk stoljeća osumnjičeni Dragan Kovačević, koji je svojim djelima Hrvatsku doslovno zadužio, uspio kupiti grobno mjesto tamo gdje se takva mjesta inače ne prodaju nego isključivo dodjeljuju zaslužnim pojedincima – u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Da, novac, moć, rodbinske veze i politička podobnost odavno su u hrvatskom društvu postali kriteriji koji garantiraju status o kakvom bi se u nekom normalnom društvu moglo tek sanjati. A protiv takvih kriterija biografija Branka Lustiga nema šanse. Unatoč ili usprkos djetinjstvu koje je kao zatvorenik provodio po nacističkim logorima, unatoč i usprkos svim iscrpljivanjima, izgladnjivanjima i teškim bolestima, a naposljetku i gubitku velikog dijela obitelji u holokaustu Lustig je postao u svjetskim okvirima iznimno uspješan čovjek. Bio je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih, a zatim i svjetskih filmskih radnika, između ostalog i član američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Za filmove koje je producirao, a koji su redom bili svjetski hitovi, dobio je brojne ugledne nagrade, dok je za Schindlerovu listu i Gladijatora nagrađen i Oscarom.

Ovu kratku crticu koja govori o odnosu prema preminulom Branku Lustigu treba ipak promatrati kao dio šire priče o brojnim velikanima čiji su značaj i ugled svuda, osim u Hrvatskoj i njezinom glavnom gradu, neupitni. Ne, neću se ovaj put baviti tisućama hrabrih mladića i djevojaka poput sestara Baković, Ive Lole Ribara, Rade Končara ili Nade Dimić, koji su svoje mlade živote dali u borbi protiv fašizma i kojima se cijeli demokratski svijet divi, a kojima se demokratska Hrvatska odužila rušenjem spomenika, preimenovanjem ulica i škola, i onim najučinkovitijim, zaboravom. Ovaj put ću za primjer uzeti dva umjetnika koji su na različite načine povezani s Hrvatskom i Zagrebom, ali čija je slava još za njihova života nadrasla prostor i vrijeme u kojem su živjeli.

Kako je Zagreb film zabranio ulaz Dušanu Vukotiću

I prije Lustiga Hrvatska je imala oskarovca. Njegovo ime je Dušan Vukotić. On je davne 1962. svojim animiranim filmom “Surogat” uspio u nečemu što nikome do tada nije pošlo za rukom. Bio je prvi neamerički autor kojemu je dodijeljen Oscar za animirani film. Skromni tridesetogodišnjak iz Zagreba uspio je te godine pobijediti u konkurenciji holivudskih legendi Walta Disneya, Chucka Jonesa i Friza Frelenga. Svojim djelima i brojnim međunarodnim nagradama Vukotić je godinama bio jedan od najpoznatijih ambasadora grada Zagreba. Zahvaljujući njemu i Zagrebačkoj školi crtanog filma koju je predvodio glavni će grad Hrvatske postati jednim od centara svjetske animacije.

A onda je početkom 1990-ih njegova umjetnost postala manje, a njegova nacionalnost puno više bitna. Kao politički i nacionalno nepodobnom zabranjen mu je ulaz u filmsku instituciju (Zagreb film) za čiju je slavu vjerojatno i ponajviše zaslužan. Mirovina koju je Hrvatska svom oskarovcu dodijelila bila je po iznosu otprilike jednaka mirovini koja je dodjeljivana pripadnicima tzv. Hrvatske domovinske vojske, kako su tih 1990-ih počeli nazivati domobrane i ustaše koji su se tijekom Drugog svjetskog rata borili za NDH.

Nakon smrti 1998. Vukotiću nije priređen pogreb s državnim počastima dostojan velikana. Uz skroman ceremonijal pokopan je u vlastitoj obiteljskoj grobnici. Unatoč brojnim zahtjevima i peticijama zagrebačke vlasti dvadesetak godina nisu “uspijevale” pronaći ulicu koja bi nosila ime po Dušanu Vukotiću. Tek je odnedavno tu čast dobilo par stotina metara asfalta u predgrađu Zagreba, omeđenih livadom s jedne i parkiralištima trgovačkih centara s druge strane. Kako valjda i dolikuje ulici koja nosi ime po oskarovcu i umjetniku svjetskoga glasa.

Problem elite s Andrićem

Ono što je za film Oscar, za književnost je Nobelova nagrada. A upravo tu je nagradu 1961. dobio Ivo Andrić. Taj hrvatski, bosanski, srpski, a ponajviše jugoslavenski pisac studirao je u Zagrebu gdje i objavljuje prve pjesničke i prozne radove, a zatim i prve knjige. Po nobelovcu Ivi Andriću koji svoj bogat i nagrađivan književni opus počinje stvarati upravo u Zagrebu u tom se gradu danas ne zove niti jedna ulica ili trg. Čak niti u industrijskoj zoni.

Objašnjavajući trenutačni odnos prema Andriću u Hrvatskoj, kao i potrebu da se književnika, bez njegove volje, uključi u provincijalna nacionalistička prepucavanja, akademik Krešimir Nemec ustvrdio je nešto što bi se moglo primijeniti i u brojnim sličnim slučajevima: “problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, na žalost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvoga reda, njega treba zaslužiti. Vrijeme će pokazati jesmo li zaslužili da bude (i) naš”.

Hoće li doista vrijeme pokazati jesmo li zaslužili velikane poput Branka Lustiga, Dušana Vukotića ili Ive Andrića? Ne znam. Ali s kulturnim, akademskim i nadasve političkim elitama kakve imamo bojim se da bi čekanje moglo potrajati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr