Komentar: izuzeti ustavne suce iz nadzornog sustava bilo bi kao da se prestanu nadzirati političari
Zabrana upotrebe mjera praćenja otvorila bi veliki prostor za korupciju
Slučaj pokušaja zakonitog praćenja sutkinje Ustavnog suda Slavice Banić postavlja tri važna pitanja.
Prvo, kako je moguće da svi oni koji pokušavaju utjecati na određene odluke Vrhovnog ili Ustavnog uda, bez problema i bez straha od mogućih neugodnosti, kontaktiraju sa članovima tih sudova.
Ovdje moramo podsjetiti na relativno davni slučaj Branimira Glavaša, čiji su najbliži suradnici pokušali potkupiti suce Vrhovnog suda.
U nešto sofisticiranijem obliku korupcije bilo bi normalno da nitko blizak Branimiru Glavašu ne komunicira izravno sa sucima (nego tek preko vrlo dalekih posrednika), kao što bi bilo za očekivati da suci izbjegavaju komunicirati s osobama poput Zdravka Mamića, čak i ako su odlučili podleći njegovu lobiranju.
Ružan dojam o utjecaju na suce
Ovako se stvara uistinu ružan dojam da svatko tko ima dovoljno novca, može doći u situaciju da financijski utječe na suce; i ako suci odbiju ponudu, ostaje relativno osnovana sumnja u njihovu dobronamjernost i objektivnost u određenim slučajevima.
Drugo važno pitanje glasi: kako je, uopće, moguće da se tajna, posve legalna operacija praćenja prisluškivanja osobe visokog javnog profila, poput sutkinje Ustavnog suda, kompromitira nakon samo 24 sata?
Što to govori o hrvatskom sigurnosnom sustavu?
Ništa dobro. Ovaj slučaj, dapače, sugerira kako je naš sigurnosni sustav duboko kontaminiran, i ispremrežen suradnicima osumnjičenih osoba i kriminalnih struktura.
Niz spornih odluka i slučajeva
I treće, čini se da među pripadnicima najviših hrvatskih sudskih institucija, kao i među pojedinim političkim grupacijama, postoji snažan stav da se članove Ustavnog i Vrhovnog suda ne smije pratiti ni prisluškivati.
Ustavni je sud čista političarska tvorevina, čije se članstvo dogovara među predsjednicima političkih stranaka; izuzeti ustavne suce iz nadzornog sustava, značilo bi otprilike isto kao da se prestanu nadzirati sami političari.
Takav je stav duboko pogrešan. Prije svega, suci čine jedinu vlast u Hrvatskoj, koja, u praksi, nije baš nikome odgovorna.
Osim toga, Vrhovni i Ustavni sud donijeli su već toliko kontroverznih odluka, da uistinu postoji čitav niz razloga zbog kojih se ne možemo pouzdati u njihovu apriornu dobronamjernost i objektivnost.
Veliki manervarski prostor za korupciju
Nadalje, Ustavni je sud čista političarska tvorevina, čije se članstvo dogovara među predsjednicima vodećih političkih stranaka; izuzeti ustavne suce iz nadzornog sustava, značilo bi otprilike isto kao da se prestanu nadzirati sami političari.
Naposljetku, zabrana upotrebe mjera praćenja protiv članova najviših sudskih institucija otvorila bi vrlo veliki manevarski prostor za dodatnu korupciju u pravosuđu i drugdje u društvu.
Što je sve, sasvim sigurno, suprotno hrvatskim nacionalnim interesima.
Komentar uredništva Telegrama, objavljen u tiskanom izdanju kao uvodnik u specijal o korupciji na Ustavnom sudu, 31. listopada 2015.