Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

BOMBAŠKI NAPADI, OTMICE, UBOJSTVA: Migranti neće i ne smiju postati taoci terorista. I jeste li sigurni o kojim migrantima govorimo?

Ne bi li Hrvatska, ako već ne iz kršćanskih i humanističkih onda jednostavno iz ekonomskih razloga trebala ponuditi migrantima da ih što više ovdje ostane?

Oni su migranti i emigranti, prognanici i izbjeglice. Svoju domovinu napuštaju iz ekonomskih i političkih razloga. Nekad zbog nedostatka kruha, nekad zbog nedostatka slobode, a često zbog oba razloga istodobno. Iz svojih rodnih krajeva odlaze u najudaljenija mjesta na svijetu gdje susreću potpuno nepoznate kulture i običaje.

Iako se većinom radi o mirnim i vrijednim ljudima, ima među njima i onih koji upravo boravak u tuđini koriste za promoviranje vlastitih političkih ciljeva. Ponekad to rade mirnim prosvjedima, a ponekad bombaškim napadima, otmicama, ubojstvima i sličnim terorističkim akcijama.

Riječ je, naravno, o Hrvatima.

Bračani u Boliviji, Makarani u Novom Zelandu…

U posljednjih petsto godina Hrvati konstantno napuštaju svoja “ognjišta” u potrazi za boljim, sigurnijim i slobodnijim životom što danas ima za posljedicu gotovo jednak broj onih koji žive u domovini kao i onih koji žive izvan nje.

Taj proces traje od 16. stoljeća kada spas od turske opasnosti traže u austrijskoj pokrajini Burgenland i nastavlja se sve do današnjih dana kada spas od hrvatske realnosti traže u Irskoj. Odlazili su Hrvati kroz svoju povijest u razne dijelove svijeta o kojima ništa nisu znali, i u kojima o njima nitko ništa nije znao. Unatoč tome, oni koji su se pokazali kao dobri radnici i pošteni ljudi uvijek su i svuda nailazili na dobrodošlicu.

Bračanima i Hvaranima koji su emigrirali u Boliviju nikada nije bio problem oženiti domaću curu iz Cochabamabe u Andama, kao što ni Makaranima ili Podgoranima etničko podrijetlo nije predstavljalo prepreku da postanu najbogatiji vinogradari i ribari na Novom Zelandu. Samo u SAD-u i Njemačkoj svoj je životni san u posljednjih sto godina ostvarilo više od milijun Hrvata.

Hrvatska dijaspora nikad nije bila talac pojedinaca

Treba li uopće spominjati spremnost brojnih zapadnoeuropskih zemalja 1990-ih da “ugroze” svoj socijalni mir i blagostanje kako bi pomogli desecima tisuća Hrvata prognanih iz svojih domova tijekom rata. A nitko ih na to nije prisiljavao.

Da, bilo je među svim tim silnim iseljenicima i onih odgovornih za ratne zločine tijekom Drugog svjetskog rata, kao i onih koji su 1970-ih i 1980-ih otimali avione, ubijali političare ili podmetali bombe u kinodvorane, a sve kako bi pokazali svoje nezadovoljstvo nepostojanjem nezavisne hrvatske države.

Takve organizacije i pojedince CIA-ini stručnjaci za međunarodni terorizam najčešće su nazivali “Croatian extremists” ili “Croatian emigre terrorists (Ustashi)”. Međutim, treba biti pošten i priznati da bez obzira na probleme koje su stvarali, cjelokupna (hrvatska) zajednica nikada nije bila talac njihovih (ne)djela.

Zašto na ‘tuđe migrante’ gledamo kao na elementarnu nepogodu?

Pa zašto onda danas jedna nacija s tako bogatim i uglavnom pozitivnim iskustvom s (e)migracijama, na “tuđe” migrante gleda kao na elementarnu nepogodu? Jedan od razloga koji se navodi je taj što današnji migranti pripadaju potpuno različitoj kulturi od naše. Što je naravno potpuno suprotno nevjerojatnoj sličnosti dalmatinskih i slavonskih običaja s onima u Ognjenoj zemlji ili Quebecu.

Nekima, uglavnom “desničarima” i “konzervativnim katolicima”, jedan od problema predstavlja i “kriva” vjera, odnosno činjenica da većinu migranata čine muslimani. Njima za informaciju suživot katolika i muslimana na hrvatskim prostorima traje stoljećima. I ne samo to. Muslimanski doprinos izgradnji hrvatskog društva je nemjerljiv. Bilo da se radi o istaknutim liječnicima, znanstvenicima, umjetnicima, sportašima, običnim radnicima ili hrvatskim braniteljima.

Zašto se naši desničari ne vode Biblijom?

Osim toga, sve zabrinute katolike koji ne sumnjaju u svetost Pisma mogao bi, kada su u pitanju stranci u Hrvatskoj, umiriti onaj dio u kojem Gospod zapovijeda Mojsiju da “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga.“”(Lev, 19,33-34).

Ako proučavanje Biblije predstavlja prevelik “zalogaj”, Deklaracija Drugog vatikanskog koncila “Nostra aetate” može se pročitati u par minuta. A u njoj između ostalog piše: “Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava Sveti sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.”

Humanistički i ekonomski razlozi za ostanak migranata

Kao razlog negativnog stava prema migrantima navodi se i opasnost od gubitka posla za domaće stanovništvo. No statistika ukazuje na upravo suprotan problem. Hrvatskoj iz godine u godinu nedostaje sve više radnika što posljedično predstavlja veliki problem za normalno funkcioniranje brojnih gospodarskih grana, i društva u cjelini.

Sve navedeno, a posebno ovo posljednje, upućuje na logično pitanje. Ne bi li Hrvatska, ako već ne iz kršćanskih i humanističkih onda jednostavno iz ekonomskih razloga trebala ponuditi migrantima da ih što više ovdje ostane?

Bojim se da bi tek tada došli do poražavajućeg odgovora na pitanje tko bi od njih u ovako tolerantnoj i perspektivnoj Hrvatskoj uopće volio ostati.

Povratak na Net.hr