Čini se da nam je upravo to poručio premijer Zoran Milanović, skupa sa svim poduzetnicima na ProInvestu. Kaže on, kad uđemo u Europsku uniju, "čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi".
Iako je ovo prevladavajući stav u Hrvatskoj posljednjih 20-ak godina, osim kod one spretne manjine koja se probudila sa zadaćom da postane poduzetničkom elitom, pa je učinila taj napor da otisne vizitke s potpisom "direktor", činjenica je da ništa nije pod kontrolom. Pogotovo ne našom. Naš prelazak na "tržišnu" ekonomiju pokazao je što se dogodi kad izmaštate nekakvu demokratsku utopiju u kojoj vam je osigurano taman onoliko koliko zaslužujete i onda očekujete da se nešto pozitivno dogodi samo po sebi.
Nešto se 100 posto dogodilo
Ispostavilo se da su stotine tisuća ljudi zaslužile završiti na burzi i da im onda premijer neprestano ponavlja da "nije problem u velikom broju nezaposlenih, nego u malom broju zaposlenih". I kako da se onda čovjek kojemu se čini da je to ipak jedna te ista stvar ne osjeća kao idiot?
Ispostavilo se i da su pojedinci – i dan-danas slobodni i veseli, zaštićeni s one strane granice s Bosnom i Hercegovinom – zaslužili biti vlasnicima više od sto tvrtki, kao i da su njihovi ortaci po nadzornim i upravnim odborima privatiziranih firmi zaslužili biti medijski magnati, ministri i slično.
I u samo 24 sata dogodi se svašta
Ispostavilo se da naši gospodarstvenici smatraju da smo krajnje korumpirana zemlja, u kojoj 90 posto menadžera podmićivanje vidi kao normalan način poslovanja. Imamo državu u kojoj se niti jedna institucija ne smatra nadležnom procijeniti je li sve bogatiji Ivica Todorić Konzumovim bonovima uveo paralelnu valutu. Imamo "tržište" na kojemu je potrošač do te mjere nezaštićen da je Hrvatska narodna banka zaradila kaznenu prijavu zato što je dopustila da banke jednostrano mijenjaju kamate kad god im padne na pamet. Živimo u zemlji u kojoj potpredsjednik Vlade prigovara zbog promašenih investicija financiranih od strane tih banaka, primjerice u građevini, ali se ne poduzima ama baš ništa da te banke u svojim bilancama to prikažu kao gubitak jer bi to dovelo do gubitka bonusa istaknutih zaslužnih bankara. U ovoj zemlji normalno je da jedan gospodarstvenik poput Roberta Ježića hoda okolo slobodan, čak i putuje izvan državnih granica, iako je optužen da je zajedno s bivšim premijerom uspio izvući pozajmicu iz državne Hrvatske elektroprivrede u vrijednosti od 15 milijuna kuna i dobio struju po cijeni nižoj od tržišne pride.
Iako su u prethodnom odlomku nabrojane vijesti koje su se dogodile unutar samo 24 sata i unatoč nizu svjetskih umova koji se sprdaju s dogmom tržišta, Milanović se i dalje tako rado poziva na "tržišnu ekonomiju". I, naravno, na "liberalnu demokraciju".
Gdje se gase ti događaji?
A u toj liberalnoj demokraciji, iskustvo nas uči da će nas kad sjašu SDP i HNS sa svojim satelitima, uzjahati HDZ. A što predlaže HDZ? HDZ predlaže manje-više isto što i SDP, samo se nije u stanju dogovoriti je li im glavni gospodarski strateg Zlatko Ževrnja, Domagoj Ivan Milošević ili Đuro Njavro, pa nikako da navedu jedan konkretan smjer u kojem bi se kretala njihova politika.
No, ulazimo u Europsku uniju pa će se nešto morati dogoditi. Idemo i u Eurozonu malo poslije i onda će se nešto sigurno dogoditi. Makar katastrofa kakvu najavljuje jedan od poroditelja eura Nijemac Oskar Lafontaine.
Možda će se nakon 1. srpnja dogoditi to da dvadeset i kusur godina poslije shvatimo da smo kupili istu priču o utopiji za iste pare.
