Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

SKRIVENI MOTIV

ANALIZA VUČIĆEVOG POSJETA: ‘Od ratne odštete neće biti ništa, ali Hrvatska bi možda mogla slijediti američki primjer iz Drugog svj. rata’

O Vučićevom posjetu Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović razgovarali smo s povjesničarem Hrvojem Klasićem i SDP-ovim saborskim zastupnikom Bojanom Glavaševićem.

Vučićev posjet Hrvatskoj najviše je koristio samom srpskom predsjedniku i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Bio je to jedan odličan PR i to ne prema vlastitim društvima i državama, nego prije svega prema Europi”, zaključuje ugledni povjesničar Hrvoje Klasić kojega smo zamolili za analizu zagrebačkog sastanka hrvatskih i srpskih državnika.

“Čini mi se da su i predsjedniku Vučiću i predsjednici Grabar-Kitarović važnije pohvale koje su stigle iz Bruxellesa i Washingtona, nego pokude koje su se mogle čuti u Zagrebu i Beogradu”, kaže Klasić za Net.hr.

Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta ne misli da se išta spektakularno nije moglo dogoditi tijekom Vučićevog posjeta pa se ništa takvoga nije ni dogodilo.

“Mislim da se predsjednica svojim tolerantnim i pomirljivim inicijativama želi pozicionirati kao pokretač promjena i garant stabilnosti u regiji”, analizira i dodaje da je Vučić ovim posjetom pokazao da je europski orijentiran. “U tom je smjeru spreman na suradnju s Hrvatskom koja mu je ne samo susjed, nego na neki način i eventualna ‘prepreka’ na putu u EU”, tvrdi Klasić.

Glavašević: ‘Sve je na klimavim nogama’

Grabar-Kitarović i Vučić nisu uvjerili SDP-ovog saborskog zastupnika Bojana Glavaševića da su zbilja otvorili temu pomirenja te suživota i suradnje. “Takva pitanja ne mogu otvarati osobe koje su gladne moći, već osobe koje su gladne mira i prijateljstva. Bojim se da ni Aleksandar Vučić ni Kolinda Grabar-Kitarović to nisu”, poručuje Glavašević.

Čudi se što predsjednica prije poziva Vučiću nije konzultirala predsjednika Vlade. “Uz uvažavanje rokova koji su dani za neke konkretne stvari koje su spomenute, ne vidim kako točno predsjednica, koja nema nikakve izvršne ovlasti, može išta napraviti po pitanju toga”, kaže Glavašević za Net.hr.

Time što je prosvjednike okarakterizirala kao političke marginalce, smatra Glavašević, je okrenula leđa upravo svojim biračima i onima koji su u prosvjedu u Savskoj imali glavnu riječ i koje je tijekom kampanje tri puta posjetila. “Nezgodno je i što nije otvorila prostor za pitanja o Vučićevim velikosrpskim stavovima prema Hrvatskoj. Zbog svega toga mi se čini da je sve na jako klimavim nogama i bojim se da je neuvjerljivo”, poručuje SDP-ovac.

I nakon što je predsjednica poslala poziv Vučiću razgovarali smo s povjesničarem Klasićem koji nam je tada istaknuo da bi za obje zemlje bilo korisnije da bolju budućnost grade na pozitivnim stečevinama dosadašnjih odnosa. Hrvatsko-srpski odnosi i danas su bili u fokusu našeg razgovora.

Kako izgledaju dobri odnosi?

“Svi govorimo o dobrim ili lošim odnosima, a mene zanima definicija dobrih odnosa. Kako izgledaju dobri odnosi? Mene zanima ima li Hrvatska s Austrijom ili Njemačkom dobre odnose i što to točno znači? Znači li to da možete putovati u te zemlje, da normalno trgujete s tim zemljama, poslujete s tim zemljama…? Ako je to tako, onda mislim da Hrvatska i Srbija imaju u principu dobre odnose. A ako gledamo isključivo kroz pitanje prošlosti, ni tu ja nisam na tragu onih koji sve vide kroz razdoblje sukoba. Prošlost na neki način jest teret, ali je s druge strane i veliki potencijal jer su u prošlosti Hrvati i Srbi pokazali da mogu surađivati kada je najteže, a i pokazali su da zajedno mogu međusobno surađivati kroz izgradnju novog društva”, poručuje Klasić.

Da su Hrvatska i Srbija prijateljske zemlje slaže se i Glavašević. “Toliko godina nakon rata trebamo i želimo surađivati, ali, ponavljam, to nisu dvije osobe koje uvjerljivo mogu otvoriti ili poboljšati naše odnose. Generalno mislim da su u našim dosadašnjim odnosima, upravo zbog ovih istih aktera koji sada pričaju o pomirenju, naše sličnosti uglavnom bile korištene kao izvor sukoba, a ne kao nešto što nas zbližava i na čemu se može graditi nekakva bolja budućnost i suradnja”, poručuje Glavašević koji misli da se bolji odnosi trebaju graditi i na drugim sredinama.

Navodi da se, primjerice, u hrvatskim školama ne čita srpska književnost, a vjeruje da je u Srbiji jako malo onih koji su čitali Ivanu Bodrožić i ‘Hotel Zagorje’. Slično je, kaže, i sa glazbom na hrvatskim radio postajama.

Pitanje ratne odštete

Kao primjere dobrih hrvatsko-srpskih odnosa Klasić navodi kulturnu, znanstvenu, gospodarsku pa i suradnju običnih ljudi. “U tom kontekstu mene nije ni zanimala Vučićeva isprika jer ne želim da se ispričava u ime mojih prijatelja koji se desetljećima bore protiv nacionalizma, Miloševićeve politike i ostataka njegove politike. Meni za to ne treba njegova isprika. Volio bih da isprike i u jednom i u drugom slučaju budu samo rezultat savjesnih politika i u Zagrebu i u Beogradu”, kaže povjesničar Klasić za Net.hr.

Premijer Plenković je tijekom sastanka s predsjednikom Vučićem pokrenuo pitanje ratne odštete, no Klasić misli da od toga neće biti ništa. “Ne zato što mislim da agresije nije bilo, jer i meni je granata pala u stan pa znam što je to, već zato što se ratne odštete dogovaraju neposredno nakon završetka rata, na nekakvim mirovnim konferencijama na kojima se određuje tko je pobjednik, a tko gubitnik”, objašnjava Klasić.

Podsjeća da je prošlo više od 20 godina od kraja rata, a da takve konferencije nije bilo niti je na vrijeme procijenjena šteta. Ipak, poručuje da bi se Hrvatska možda mogla pozvati na iskustvo SAD-a nakon Drugog svjetskog rata i pokazati jedan drugačiji trend u odnosima.

“Malo ljudi zna da je država, koja je bila veliki pobjednik Drugog svjetskog rata, u vrijeme Ronalda Reagana odlučila platiti ratnu odštetu svojim državljanima, dakle, Amerikancima japanskog podrijetla koje je tijekom rata Roosevelt preventivno sklonio u logore. Reaganova administracija odlučila je dati svakom potomku tih ljudi po 20.000 dolara. Time su pokazali nešto što i hrvatsko društvo bi možda moglo imati na umu. Šteta je počinjena prema Hrvatskoj, šteta je počinjena prema Hrvatima, ali itekako je i hrvatska država počinila određenu štetu prema svojim građanima srpske nacionalnosti. Bilo da se radi o ubojstvima, o oduzetim stanovima, porušenoj imovini… No, to ne znači, ponavljam, da se nije radilo o agresiji na Hrvatsku. Ipak, s druge strane mislim da bismo mogli postaviti jedan novi trend da okrenemo raspravu tako što ćemo i mi obeštetiti naše građane i državljane koji su pretrpjeli štetu od same države”, zaključuje Klasić.

Povratak na Net.hr