Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

SPECIJAL: ONI SU OTIŠLI...

ALEKSANDAR ŽIVI NA BLISKOM ISTOKU: ‘Nisam ja ostavio domovinu, nego je ona ostavila mene! U Dohi nema frustracija, a ni ustaša i partizana’

Demografija je rak-rana i najveći problem s kojim se Hrvatska susrela. Od punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji svake godine ljudi masovno iseljavaju iz Lijepe naše, a stručnjaci upozoravaju da nam, ako se ovakav trend nastavi, prijeti izumiranje. Upravo zato je redakcija Net.hr-a odlučila pokrenuti specijal ‘Oni su otišli…’ u kojem ćemo objavljivati ispovijesti ljudi koji su iz raznih razloga napustili Hrvatsku i svoju sreću potražili negdje drugdje. Ispričali su nam svoja iskustva o životu u ‘tuđoj’ zemlji, jesu li dobili sve što su očekivali, te planiraju li se jednoga dana vratiti kući…

U jednom od emirata, Kataru, živi Zagrepčanin Aleksandar koji nam je ispričao kako izgleda život Hrvata na Bliskom istoku

Premda se smatra da je Bliski istok dio svijeta s pretežno islamskom arapskom zajednicom, to područje je zapravo bogato različitim kulturama. Ovaj dio svijeta poznat je po slabo definiranim granicama, a odnosi se na dio jugozapadne Azije i sjeveroistočne Afrike. Dok neki na Bliski istok odlaze u potrazi za turističkim iskustvom, drugi pak tamo traže posao i imaju priliku za stvaranjem novog života daleko od kuće. Jedan od njih je i diplomirani inženjer građevine, 47-godišnji Zagrepčanin Aleksandar Guteša. Sve skupa, Aleksandar je tamo već 11 godina. Kako nam je ispričao, svoju karijeru u građevinarskim vodama Aleksandar je započeo u Zagrebu, no 2008. sa suprugom Margaretom odlazi u Dohu, u Kataru.

Aleksandar s obiteljiFoto: privatna arhiva

Tada se preko bivšeg kolege s fakulteta zaposlio u jednoj američkoj tvrtki koja se bavila projektnim menadžmentom i radila na aerodromu u Kataru. Ovaj otac dviju djevojčica priča da je Doha u to vrijeme bila građevinski El Dorado pa su tako sve jače građevinske kompanije, projektne menadžment kompanije i različiti konzultanti tada bili pozicionirani u Kataru. Aleksandar kroz šalu kaže da je to za “bauštelca” iz Zagreba bio katarzičan trenutak jer je dobio priliku raditi na tada najvećem aerodromskom projektu na svijetu, za najbolju tvrtku koja se bavi projektnim menadžmentom na svijetu.

MIRTA JE SPLIT ZAMIJENILA TEKSASOM: ‘Radim i po 18 sati, ali moj rad se cijeni. Bitno je znanje, a ne veze i poznanstva. Povratak nije opcija’

KARLO JE ODUŠEVLJEN ŽIVOTOM U LONDONU; Radio je u hotelu, restoranu, gigantu Appleu pa u pubu: ‘Povratak u Hrvatsku nema smisla’

‘U Dohi sam se osjećao kao da sam s piva na zidiću došao do pinte Heinekena u pubu hotela s pet zvjezdica’

Aleksandar prvi posao u Dohi opisuje kao “priliku kakva se pruža jednom u životu”. Kaže da je prvih mjeseci iznenađeno hodao okolo širom otvorenih usta i “upijao” koliko je mogao, a prvog se dana na gradilištu izgubio. Zagrepčanin prepričava da je njegovo radno vrijeme bilo od 7 do 18 sati s jednosatnom pauzom za ručak te ističe da mu nije bilo teško doći raditi vikendom. Kaže da je imao osjećaj da u firmi brinu o njemu gotovo u svakom pogledu pa “jednostavno ne bi bilo fer da ti je teško doći odraditi vikende”. Nakon šest mjeseci, Aleksandru se pridružila i njegova obitelj. Mlađa kći Iris tada je imala samo pet tjedana dok je starija Iskra imala četiri godine. U Dohi je Iskra krenula u britansku školu te se vrlo brzo prilagodila novoj sredini s vokabularom od 50-ak engleskih riječi. No, to ni ne čudi jer kako i kaže ovaj tata: “djeca upijaju kao spužvice”.

Aleksandru i obitelji život u Dohi je odličanFoto: Shutterstock
Obitelj na šetnici u DohiFoto: privatna arhiva

“Doha je pak posebno mjesto. Prepuna ljudi iz cijeloga svijeta, vibrirajuće i dinamično mjesto. Upoznali smo velik broj prekrasnih, otvorenih, tolerantnih ljudi, raširili horizonte do granica za koje nismo niti bili svjesni da postoje. Disali smo punim plućima. Zdravstvena skrb nas se posebno dojmila. Osmijeh je bio prisutan uvijek i svuda! A i drugdje ti se vrata sama otvaraju, bez obzira na to jesi li krenuo u kupnju mlijeka i kruha ili si dovezao automobil na servisiranje. Nisam u početku baš bio kao ‘riba u vodi’, jer smo dolaskom u Dohu na neki način preskočili nekoliko ‘društvenih klasa”. Gotovo smo s ‘piva na zidiću’ došli do ‘pinte Heinekena u pubu hotela s pet zvjezdica’. No, čovjek uči dok je živ te smo brzo pohvatali konce. A i dalje smo ostali prilično normalna obitelj koja uživa u životu. Mislim, nije baš da smo u Zagrebu grcali da dođemo do daha. Naravno, ništa u ovome dijelu svemira ne može zamijeniti roditelje, sestru, nećakinje, šogija, frendove iz Zagreba, roštilj na Bundeku, rolanje na Jarunu, grah s kobasicama na Sljemenu, šetnju Maksimirom, dva sata vožnje do najljepšeg mora na svijetu, kavu u Dugavama, koncerte, događanja ili pak najobičnije pivo u ‘Jabuci’. No, u trenucima kad bi nam dolazile sumnje, uglavnom potaknute nostalgijom, na jednu stranu vage stavili smo sve ono što smo ostavili u Zagrebu, a na drugu sve ono što nam život i posao u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu nudi, posebno u mojoj branši”, govori Aleksandar.

Kada bi se prisjetili da je Aleksandar nekoliko puta bolje plaćen nego što je bio u Hrvatskoj, da u Kataru imaju dugoročnu perspektivu, odlične škole za djecu, stabilnost i “blaženi mir”, znali su da se u Lijepu našu ne žele vratiti.

EVIN ŽIVOT U IRSKOJ: ‘Ljudi su me oduševili, a cijene su niže nego u Hrvatskoj. Ne želim se vratiti u disfunkcionalnost i beznađe’

IVANKA JE BILA DIJETE IZ DOMA, A SAD IMA KOZMETIČKI SALON U ENGLESKOJ! ‘Prvi put u životu imam manje briga i obilnije obroke’

‘U Dohi nitko nije znao tko su ustaše i partizani’

“Ovdje nitko ne zna tko su bili ustaše ili partizani ili ružna mjesta o kojima neprestano mantraju u tako prekrasnoj zemlji poput Hrvatske?! Jasenovac, Bleiburg, Gradiška Stara i najcrnja Jazovka?! Crno, crveno, crno, crveno, partizani, ustaše, NDH, Eseferjot, crno, crveno, crveno, crno, komunjare, UDBA, antihrvati, jugonostalgičari i pitanja gdje i što si bio ’41. i ’91… I to poput navijenog sata što aktivira alarm točno pred predsjedničke ili parlamentarane izbore. U Dohi nema ogorčenosti, nema frustracija. Nema osjećaja besperspektivnosti i prevarenosti. Nema svakodnevnog svjedočenja da se sustav vrijednosti ne samo urušava, nego izvitoperuje!”, govori Aleksandar.

Zagrepčanin nam je pokazao kako izgleda stari dio gradaFoto: privatna arhiva

Zagrepčanin kaže da, iako su i Doha i Dubai vrlo konzumeristički nastrojena bliskoistočna središta, njegova obitelj nije bila podložna besmislenom trošenju. Ipak, ni u čemu nisu oskudijevali – nisu previše gledali košta li nešto 50, 100 ili 500 eura, posebice ako se radilo o nečemu što su trebali kupiti za djevojčice. Obitelj Guteša u Dohi je živjela u četverosobnom stanu u naselju s otprilike 800 ljudi, dvama bazenima u dvorištu, teretanama, sportskim igralištima, dućanom, kafićem, a imali su samo 15 minuta vožnje do škole ili vrtića. Često su putovali pa su tako posjetili Tajland, Šri Lanku i Maleziju. Što se tiče cijene života u Dohi, Aleksandar kaže da je i danas baš kao i prije skup, što se posebno odnosi na unajmljivanje stanova i kuća. Što se tiče školarina, one su dio bruto plaće ili nisu. Kućni budžet uglavnom ovisi o tome koliko je radnik uspješan u pregovorima za plaću, otkriva 47-godišnjak te dodaje da su od svih školarina koje su morali platiti djeci kroz 10-ak godina mogli kupiti dva manja apartmana na moru. Ipak, kako kaže, niti za jednu katarsku ili omansku školu nije im bilo žao potrošiti.

VIDA OTKRIVA KAKAV JE ŽIVOT U FINSKOJ: ‘Da, zime su brutalne, ali prosječna plaća je veća od 3000 eura. Više me ne brine koliko trošim…’

NIKA JE DUBROVNIK ZAMIJENILA STOCKHOLMOM: ‘Nemam financijskih briga, konačno živim svoje snove! Zašto bih se vratila u Hrvatsku?’

Nakon Katara su se preselili u Oman i oduševili se

Aleksandar je s obitelji u Dohi živio tri i pol godine, a koji tjedan nakon što je njegova supruga pronašla posao u poliklinici kao inženjerka radiologije, poslovna prilika se ukazala i njemu. Dobio je posao na jednom drugom aerodromu u glavnom gradu Omana, Muscatu. Istodobno je imao još jednu poslovnu ponudu, ali u Dohi. Na koncu su se odlučili za Oman.

Aleksandar sa svojim djevojčicama na omanskoj plaži Shati 2018.Foto: privatna arhiva
Plaža ShatiFoto: privatna arhiva
Aleksandrova supruga Margareta s kćerima Iris i IskromFoto: privatna arhiva

“Doha nam je prirasla srcu. Imali smo svoj park, svoj kafić i dosta drugih svojih stvari, no u Oman smo se zaljubili preko noći! Nigdje nisam vidio, niti ću ikada, vjerujem, vidjeti ljubaznije ljude. Zatim, priroda. Za jednu zapravo pustinjsku zemlju, koja se sastoji od 70 posto pustinje, Oman ima prekrasnu prirodu. Od kraja listopada pa do otprilike sredine travnja vani se može ugodno boraviti. Putovali smo po Omanu koji ima prekrasne plaže, čak i u samome centru grada, resorte na pola sata do sat vožnje. Unutrašnjost Omana je posebno lijepa: Jabal Shams ili kako ga zovu ‘Veliki Kanjon Bliskog istoka’, Salalah u Dhofaru, južno od Muscata, područje zelenije od Amazone, zbog hladnijega i vlažnoga zraka s Indijskoga oceana. Usred ljeta temperature ne idu iznad 27, 28 stupnjeva. Jabal Akhdar je pak čudo visoko 2500 metara te na vrhu ima hotelsko naselje u kojemu moraš rezervirati godinu dana unaprijed ako želiš s ekipom proslaviti Novu godinu ili Božić – da, u muslimanskoj zemlji!). To je jedno od najljepših mjesta Bliskog istoka. Na plažama se može kampirati i peći roštilj, a tu su i vožnje pješčanim dinama, šetnje omanskim ‘wadijima’ što su zapravo kanjoni dugački šest-sedam metara te su izdubljeni vodom tijekom proteklih eona s visokim stijenama od 200 metara. Ne biste vjerovali, ali u Dohi je nastupio crnogorski pjevač Rambo Amadeus, a u Omanu je pjevao Tom Jones. Čak se i zagrebačka filharmonija našla u prekrasnoj, bijelim pješčenjakom opločenoj ‘Operi House’. I opuštanje na nekim od hotelskih krovnih terasa je pravi doživljaj”, opisuje 47-godišnji inženjer građevine.

MATKO JE SREĆU NAŠAO U NORVEŠKOJ: ‘Život je specifičan, poštuju se zakoni i red, a za razliku od Hrvatske, država se brine o svemu’

Kupanje na Wadi Shabu u Omanu 2017.Foto: privatna arhiva
Ovdje je u Omanu živjela obitelj GutešaFoto: privatna arhiva
Plaža u Muscatu 2017.Foto: privatna arhiva
Plaža Seefa u Omanu 2015.Foto: privatna arhiva
Zabavna vožnja pustinjom u Muscatu 2016.Foto: privatna arhiva

Kompanija za koju je Aleksandar radio u Omanu bila je američka, konzultanti angažirani na gradnji novog aerodroma u Muscatu te je on tamo radio s još 400 ljudi različitih profesionalnih pozadina. Naravno, to su ljudi različitih nacionalnosti, tradicije i kulture pa Aleksandar kaže da “sve to može čovjeka ne samo obogatiti nego i učiniti boljom osobom”. Njegova starija kći trenirala je plivanje pa je često išla na natjecanja u Dubai, a kako nam Zagrepčanin prepričava, Dubai im je tada postao kao Velika Gorica Zagrebu jer su se do grada mogli “samo zaletjeti”. Za Dubai Aleksandar kaže da je grad u kojem “nema čega nema” i da u bilo koje doba dana zove na “peglanje kartica”. Usprkos tome, Dubai ih se nije dojmio jer je sve bilo preveliko i prebrzo, ali i dandanas tamo imaju dobre prijatelje.

PAVAO JE IZ SISKA OTIŠAO ZA DUBLIN: ‘U Hrvatskoj nije bilo perspektive, a ovdje mi svake godine u isto vrijeme plaća raste za oko 500 eura’

Povratak u Dohu

Nakon četiri do pet mjeseci provedenih u Saudijskoj Arabiji, Aleksandar se ponovno vratio na poznato mjesto – na aerodrom u Dohi. Ovoga puta mu je bio isti poslodavac kao i u Omanu te je njegova kompanija sada bila projektni menažder na proširenju aerodroma. Kaže da se Doha u šest do sedam godina, koliko Aleksandrova obitelj tamo nije bila, puno dogradila, proširila, razvila, a neki kvartovi su bili neprepoznatljivi. Hrvat opisuje kako su nevjerojatne autoceste s petljama na tri i četiri razine. Ističe da se posljednjih nekoliko godina radi na ozelenjavanju. Grad je dobio još poslovnih tornjeva, stambenih prostora, parkova i šetnica uz more. Kaže da su Muzej islamske kulture obišli nekoliko puta i da se ne zna što je ljepše – postav, zgrada ili okolina muzeja. Nafta i plin i dalje rade čuda u Kataru, a tamo ga ima za izgraditi dvije nove Dohe i to za idućih 10-ak nogometnih svjetskih prvenstava, prepričava Aleksandar.

Aleksandrova šetnja parkom u Dohi s djecomFoto: privatna arhiva

“Djeca su sad velika, nastavila su školovanje u jednoj britanskoj školi. Starija je posebno sretna, a mlađa se naročito raduje što će nastaviti sa sviranjem klavira. Još su se brže prilagodile nego kada smo bili u Omanu. Unajmili smo kuću u jednom manjem ‘compoundu’, 10-ak minuta vožnje do škole. Srećom, IKEA je izgrađena prije otprilike tri godine, no više nema ‘Doha Film Festivala’ i Roberta De Nira. No, zato je ‘Qatara – cultural village’ upravo prekrasno mjesto. Lakše ti je ne misliti na roštilj na Bundeku ili zelenilo zagrebačkih Dugava… Iako je dosta ljudi otišlo odavde, Doha je i dalje hram za građevinare, pa i za liječnike, učitelje, IT-ovce, programere… Što se tiče moje struke, nije mi jednom došlo žao, čak i za vrijeme prvog boravka ovdje, što ovdje nema hrvatskih građevinara. Kad vidim kako se ovdje radi na onom ‘zanatskom’ nivou građevine, uvijek kažem da bi ova ekipa ovdje imala štošta naučiti od ličkih, goranskih, dalmatinskih, istarskih, zagorskih, prigorskih, slavonskih zidara, žbukera, armiraca, betoniraca, izoliraca, oplatara, podopolagača, gipsera, inženjera, statičara, planera, menadžera… No, kaj je, tu je. Od onih 300.000 ljudi što su otišli u zadnjih 10-ak godina i dalje je dosta ‘bauštelaca’ ovdje, zarađuju petrodolare za kompanije iz cijeloga svijeta kada već ne mogu za zagrebačku Ingru, Kamgrad itd.”, kaže nam Aleksandar.

DALIBORU JE ŠVEDSKA DOM VEĆ PET GODINA: ‘Sustav je uređen, a satnica mi je gotovo 150 kuna! Povukao sam sa sobom ženu i djecu’

‘Nisam ja ostavio domovinu, ona je ostavila mene’

Budući da svaka medalja ima dvije strane, tako ima i ova koja se odnosi na život na Bliskom istoku. Aleksandar kaže da postoji određena neizvjesnost između zaposlenja na dvama projektima, a osim toga, djeca su narasla te su troškovi života postali sve skuplji. Nekoliko mjeseci između dva posla obitelj je provela u Hrvatskoj i bili su na pola puta da se vrate u domovinu. Naposljetku je pobijedila kvaliteta obiteljskog i profesionalnog života te zdravija i pozitivnija životna klima na Bliskom istoku. Supruga i Aleksandar brinuli su se i o djeci pa se nisu htjeli vraćati u Hrvatsku jer su djevojčice navikle na život u inozemstvu. Ovaj tata kaže da su se djevojčicama životne filozofije već počele javljati i koliko god bile naivne i dječje, supruga i on su ponosni. Iako ne planiraju ostati živjeti do kraja života u nekoj od bliskoistočnih zemalja, ne planiraju se vratiti u Hrvatsku nego idu dalje, vjerojatno negdje u Europsku uniju. No, to tek slijedi kada djeca završe fakultet.

“Život modernog nomada predstavlja veliki izazov, možda i preveliki kad se čovjek blizi 50-ima. No, kad svemu što ti čini ovdašnji život staviš predznak plus ili minus te posložiš priorete i okružiš se pristojnim i tolerantnim ljudima te želiš osigurati bolju budućnost za djecu, a k tome još imaš pinku viška, sve te vodi logičnoj odluci. Ne vraćaš se! Jedino što me zna raspekmeziti svaki put u ovih 4050 dana Bliskog istoka je kada sam sebi znam reći: ‘Nisam ja ostavio domovinu, nego je domovina ostavila mene!”, za kraj nam govori Aleksandar Guteša.

MATIJA SE ODSELIO U ŠPANJOLSKU: ‘Ovdje u mjesec dana zaradim plaću za koju sam u Hrvatskoj radio mjesecima. Nagrađuju poštene i radišne’

* Imate slično iskustvo sa životom u inozemstvu ili možda potpuno suprotno, a htjeli biste ga podijeliti s nama i našim čitateljima? Javite nam se na mail: vijesti@portal.net.hr.

 

Povratak na Net.hr