Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

'Ajmo redom, tko je ZAISTA lud u ovoj državi?

Ministar Slavko Linić ovoga je tjedna u intervjuu Media Servisu kazao kako ima osjećaj da je okružen luđacima i zapitao se, retorički, tko je lud u ovoj državi. I doista, teško da može postaviti bolje pitanje, zapravo, to je pitanje koje se svakodnevno pitaju svi radnici, svi poslodavci, svi nezaposleni, svi koji ganjaju nekakve papire od uprave ili administracije bilo koje vrste, to je pitanje koje si postavljaju i đaci i studenti i učitelji i profesori, medicinske sestre i pacijenti i liječnici, to je pitanje koje si svakodnevno postavi svatko tko uključi vijesti bilo kojeg dana u ovoj zemlji.

Krenimo redom.

U potpunosti je u pravu specijal-201012070191004-Slavko Linić kada kaže arti-201310020357006. Apsolutno. Porez moraju plaćati svi i zna se kada on mora biti plaćen i on tada treba biti plaćen. Reda mora biti. Međutim… Ima jedan veliki međutim. Ako tjerate poduzetnike, bilo oni obrtnici bilo tvrtke, da plaćaju PDV prije nego naplate posao, tjerate ih da, zapravo, kreditiraju državu. Do sada su kasnili, pa plaćali zatezne kamate, ali su nekako preživljavali. A sada će ih ako ne budu platili, država blokirati. Zapravo uništiti. Godinama poduzetnici vape da im se dozvoli da PDV plate po naplati robe, no država ostaje gluha na njihove molbe, istovremeno dopuštajući sebi da kasni sa svojim isplatama koliko ju je volja… Tko je tu lud? Država ili arti-201310020280006?

Pravljenje reda

Jasno je meni da poreznici jednom moraju početi praviti reda, pa tako i kažnjavati one koji primjerice ne izdaju račun. Potpuno se slažem s Linićem kada ističe da je pekar koji mi je prodao kruh i nije izdao račun zatajio porez i time prevario državu, ali i mene. Ali jednako tako mi je jasno i da se mogao zabuniti. Da je 18-godišnja cura koja radi u pekari mogla nešto otkucati krivo, da je mogla uzvratiti kunu manje ili, ne dao Bog, kunu više. I jasno mi je da kazna mora postojati, ali mi nikako ne ide u glavu zašto je ta kazna zatvaranje pekarnice? Oduzmite vlasniku polovicu ili cijeli mjesečni profit, ili godišnji, oduzmite mu privatni automobil ili televizor iz kuće, oduzmite mu i pivo iz frižidera, ali zašto mu gasite biznis i mogućnost da tu kaznu odradi i oduzimate posao toj 18-godišnjoj curi i onom pekaru koji se znoji cijelu noć? Tko je tu onda lud?

Cilj je smanjiti gospodarstvo na minimum

Unatoč maloprije opisanim slučajevima kod kojih se dobije dojam da je državi cilj smanjiti gospodarsku aktivnost na minimum, predstečajna je nagodba trebala imati upravo suprotnu svrhu – spasiti privrednike koji bi možda mogli i opstati. Nije mi onda jasno zašto u postupku predstečajne nagodbe država prilično lako pristaje na otpisivanje svojih potraživanja prema firmi A koja je ušla u taj postupak, te tjera i druge vjerovnike (firme B i C) da se odreknu dijela svojih potraživanja, a ne dopušta tim vjerovnicima (firmama B i C) da, primjerice, svoja potraživanja prema dužniku (firmi A) zamijene za potraživanja koja država ima prema njima. Njihov dug prema državi, na kraju krajeva, nastao je najvjerojatnije ionako zbog ponašanja dužnika (A) koji je ušao u predstečajnu nagodbu i ostao im dužan goleme pare. I umjesto da država omogući tim kompanijama da svoje dugove prema njoj zamijene i time spasi ono malo zdravog gospodarstva što ga još ima, ona ih tjera da zapravo potonu zajedno s dužnikom, umjesto da svoja potraživanja prema firmama B i C uključi u onih, primjerice, 40 posto koje će otpisati prema firmi A, a njoj reprogramira preostali dug i polako se naplati. Ali ne, ispada da ni država ne vjeruje da će se naplatiti, pa ne oprašta dugove onih koji su koliko toliko zdravi i u mogućnosti platiti. Pa tko je onda lud u ovoj državi? Onaj koji pristaje na takvu nagodbu?

Mijenjanje pravila igre

Jasno mi je, potpuno, što država s negodovanjem gleda stotine milijuna svojih kuna kako odlaze u džepove štediša stambenih štedionica, umjesto da odu u gradnju stanova. Stambena je štednja postala najisplativija štednja jer na 3 posto kamata koje daju štedionice, država daje još tri puta toliko (ovisno o svoti koja se štedi), a da se pritom zapravo ne grade novi stanovi nego se ta lova povlači i koristi u najboljem slučaju za manje adaptacije i opremanje stanova. Ali zašto arti-201310010434006 da bi je razvila. 750 tisuća ljudi štedi u tim štedionicama i sada se samo, baš poput Linića, može zapitati “Tko je lud u ovoj državi?” Ako se državi ne sviđa kako štedionice posluju, natjerajte ih da posluju drugačije. Donesite odredbu da se poticaji ne isplaćuju osim ako se digne kredit i utroši u izgradnju stana. Natjerajte štedionice da izgrade kompletnu zgradu za svoje štediše, kako je to vani. Kako se nekome na vlasti sprdne, država mijenja pravila igre, bilo da je riječ o stambenim štedionicama, životnim osiguranjima, mirovinskim stupovima…

Agencija za praćenje agencija

Država reže plaće učiteljima, medicinarima, službenicima nižeg ranga, ali ne spušta plaće dužnosnicima. Kupuje im stotine automobila jer su oni “sredstva za rad”. Bez ikakvih krzmanja potpisuje najrazličitije troškove bezbrojnih direktora i uprava, te skrbi za tisuće i tisuće stranačkih uhljebljenika u lokalnim jedinicama samouprave, a kad i krene u nekakav reustroj tih suludih razina vlasti, doda još jedan povrh svih ovih dosadašnjih. Umjesto da smanji broj lokalnih dužnosnika, onih ih planira povećati. Pa tko je lud u ovoj državi?!

Raspušta se Državni inspektorat, ukinuta je Financijska policija, ali Agencija za opremu pod tlakom, sedam različitih agencija, instituta i centara za poljoprivredu sa stotinama zaposlenih su još uvijek tu. Je li ova država ikad ukinila i jednu jedinu agenciju, osim ove dvije za koje smo i čuli da nešto rade? Možda da osnujemo Agenciju za praćenje učinkovitosti rada agencija? A možda ona i postoji? I tko je onda lud?

I evo odgovora

“Imamo debilni imidž”, reče jedan visoki Vladin dužnosnik. Pa tko gradi naš imidž? Tko je na vlasti već gotovo dvije godine? Tko je taj tko ne gradi poduzetničku, ulagačku klimu? Tko je taj koji se svađa s najjačom članicom Europske unije? Tko je taj tko je lud u ovoj državi?

Neću poput Linića ostaviti da odgovor visi u zraku: Albert Einstein je navodno ludilo definirao kao ponavljanje uvijek istih postupaka uz očekivanje različitih rezultata. A mi, građani ove nesretne Republike Hrvatske, stalno biramo jedne te iste ljude, hadezeovce ili esdepeovce, svejedno i uporno očekujemo da ćemo dobiti drugačije rezultate…

Povratak na Net.hr