Jedna je bila da prizna kako je klasični karijerni oportunist, kojem vlastite riječi ništa ne znače i do čijeg mišljenja ne drži ni on sam, pa samim tim nema potrebe da do tog istog mišljenja itko drugi drži, ukoliko tu ikakvog mišljenja uopće ima. Druga je pak bila da inzistira na tome kako je čitavo vrijeme dosljedan i kako to što o istim stvarima, ljudima i pojavama u kratkom vremenskom periodu govori i piše dijametralno suprotne stvari ne znači da je promijenio mišljenje. Prva opcija bi bila istinska vijest, zbog toga što realno nije bilo šanse da jedan od Prosperova to izgovori, a druga je bila apsolutno spektakularna.
Ego i interes bitniji od mišljenja i dosljednosti
Gledali smo tako sat vremena čovjeka koji bi želio zadržati svoju akademsku pozlatu i malograđanski status, a koji je duboko svjestan da je to nemoguće. Odatle onolika količina nerviranja, izgovorenih gluposti, retoričkih akrobacija i nemogućnosti da iza bilo čega što je izgovorio ili napisao konačno i stane. Mimo svega ovoga, postoji još jedna stvar zbog koje je Prosperovima nemoguće u ozbiljnoj javnosti održati sliku nezavisnog intelektualca. Naime, čak i da ne postoje sve ove nedosljednosti, onoliku količinu besmislenih fraza o domoljublju, državotvorstvu, kulturnom identitetu i sl. nijedan ozbiljan intelektualac, kakav on želi biti, ne bi izgovorio nikad.
No, shvatili smo to odavno, kod Prosperovih su ego i interes često bitniji od mišljenja i dosljednosti. Uživajući u laudama ulice i nacionalističke desnice, zajedno s javnom prezentnošću i svim vrstama komfora koju ta pozicija sa sobom donosi, SPN, koji sada može preći u jedninu, s obzirom da mu recentno djelovanje drži istu liniju, potrošio je tako posljednje dvije godine na pronalaženje neprijatelja Hrvatske. Slažući tako iz tjedna u tjedan potjernice protiv čitavog niza ljudi u ekskluzivnim tjednim komentarima u prime-time-u javne televizije, on je kod Stankovića posve ozbiljno ustvrdio kako Jugoslaveni drže sve bitne pozicije u javnosti.
Takvu apsolutnu glupost na više razina ne može izjaviti netko tko drži do elementarne logike. Jednako kao što netko kome bi do te iste logike bilo stalo ne može ismijati činjenicu da su feralovci bili suđeni zbog podrivanja ustavnog poretka SFRJ, dok je on dobivao državne nagrade. Usput govoreći, taj proces nikad službeno nije okončan, naprosto je zamro s raspadom Jugoslavije. Još je i najzabavniji bio moment u kojem je ljutito oponirao zaključcima iz kurikularne reforme, kakvim ih on vidi, o tome kako je suvremena Hrvatska nastala na temeljima iz socijalističkog razdoblja, koje je po njemu bilo totalitarno.
Apsolutna opsjednutost i fasciniranost Feralom
Zabavan je bio zato što je par minuta nakon toga, govoreći o nagradi Sedam sekretara SKOJ-a, koju su, kako je zaključio, dobivali najbolji pisci, pa i on zahvaljujući svom radu, zapravo iznova pokopao sam sebe. Prosperov Novak je, naime, živi dokaz da moderna Hrvatska počiva na temeljima iz socijalističkog razdoblja, jer je upravo u tom razdoblju počeo stvarati ime i karijeru, što ga je na koncu dovelo do svih ovih statusa u kojima je uživao posljednjih desetljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad se pak čitav taj cirkus nelogičnosti i nedosljednosti, koji izaziva kombinaciju podsmijeha i jedva primjetnog sažaljenja razgrne, teško je ne uočiti njegovu apsolutnu opsjednutost i fasciniranost Feralom i feralovcima. Na pitanje zašto je to tako, odgovor je krajnje banalan. Zato jer im zavidi na hrabrosti, stavu i talentu, od čega on zaista ima samo posljednju stavku, a i nju je upropastio zbog svega što smo na početku teksta rekli. Ta želja da se istovremeno bude nekonformist i nezavisni intelektualac, a ostavi neokrznut građanski komoditet je naravno neostvariva i posredno dovodi do strašne nervoze i želje da se objekt fascinacije poništi.
Moramo se još malo vratiti na najbolju TV zabavu u dugo vremena: Stankovićev razgovor s dva Prosperova Novaka
Dragan Markovina piše o jučerašnjem gostovanju Prosperova Novaka u emisji Nedjeljom u 2
Sat vremena gledali smo čovjeka koji bi želio zadržati svoju akademsku pozlatu i malograđanski status, a koji je duboko svjestan da je to nemoguće. Odatle onolika količina nerviranja, izgovorenih gluposti, retoričkih akrobacija i nemogućnosti da iza bilo čega što je izgovorio ili napisao konačno i stane. Mimo svega ovoga, postoji još jedna stvar zbog koje je Prosperovima nemoguće u ozbiljnoj javnosti održati sliku nezavisnog intelektualca. Naime, čak i da ne postoje sve ove nedosljednosti, onoliku količinu besmislenih fraza o domoljublju, državotvorstvu, kulturnom identitetu i sl. nijedan ozbiljan intelektualac, kakav on želi biti, ne bi izgovorio nikad
Prije ičeg drugog, treba odmah reći da je show kojeg su u nedjeljnom gostovanju kod Stankovića gledateljima priuštili Slobodan Prosperov Novak i Slobodan Prosperov Novak nadmašio sve dosad viđeno. Najveće zasluge za to idu Aleksandru Stankoviću koji se za emisiju očito dobro pripremio, onemogućivši time klasičnu vrstu izmotavanja, tipa, ja to nisam rekao i sl., zahvaljujući čemu je gostu ostavio samo dvije opcije.
Jedna je bila da prizna kako je klasični karijerni oportunist, kojem vlastite riječi ništa ne znače i do čijeg mišljenja ne drži ni on sam, pa samim tim nema potrebe da do tog istog mišljenja itko drugi drži, ukoliko tu ikakvog mišljenja uopće ima. Druga je pak bila da inzistira na tome kako je čitavo vrijeme dosljedan i kako to što o istim stvarima, ljudima i pojavama u kratkom vremenskom periodu govori i piše dijametralno suprotne stvari ne znači da je promijenio mišljenje. Prva opcija bi bila istinska vijest, zbog toga što realno nije bilo šanse da jedan od Prosperova to izgovori, a druga je bila apsolutno spektakularna.
Ego i interes bitniji od mišljenja i dosljednosti
Gledali smo tako sat vremena čovjeka koji bi želio zadržati svoju akademsku pozlatu i malograđanski status, a koji je duboko svjestan da je to nemoguće. Odatle onolika količina nerviranja, izgovorenih gluposti, retoričkih akrobacija i nemogućnosti da iza bilo čega što je izgovorio ili napisao konačno i stane. Mimo svega ovoga, postoji još jedna stvar zbog koje je Prosperovima nemoguće u ozbiljnoj javnosti održati sliku nezavisnog intelektualca. Naime, čak i da ne postoje sve ove nedosljednosti, onoliku količinu besmislenih fraza o domoljublju, državotvorstvu, kulturnom identitetu i sl. nijedan ozbiljan intelektualac, kakav on želi biti, ne bi izgovorio nikad.
No, shvatili smo to odavno, kod Prosperovih su ego i interes često bitniji od mišljenja i dosljednosti. Uživajući u laudama ulice i nacionalističke desnice, zajedno s javnom prezentnošću i svim vrstama komfora koju ta pozicija sa sobom donosi, SPN, koji sada može preći u jedninu, s obzirom da mu recentno djelovanje drži istu liniju, potrošio je tako posljednje dvije godine na pronalaženje neprijatelja Hrvatske. Slažući tako iz tjedna u tjedan potjernice protiv čitavog niza ljudi u ekskluzivnim tjednim komentarima u prime-time-u javne televizije, on je kod Stankovića posve ozbiljno ustvrdio kako Jugoslaveni drže sve bitne pozicije u javnosti.
Takvu apsolutnu glupost na više razina ne može izjaviti netko tko drži do elementarne logike. Jednako kao što netko kome bi do te iste logike bilo stalo ne može ismijati činjenicu da su feralovci bili suđeni zbog podrivanja ustavnog poretka SFRJ, dok je on dobivao državne nagrade. Usput govoreći, taj proces nikad službeno nije okončan, naprosto je zamro s raspadom Jugoslavije. Još je i najzabavniji bio moment u kojem je ljutito oponirao zaključcima iz kurikularne reforme, kakvim ih on vidi, o tome kako je suvremena Hrvatska nastala na temeljima iz socijalističkog razdoblja, koje je po njemu bilo totalitarno.
Apsolutna opsjednutost i fasciniranost Feralom
Zabavan je bio zato što je par minuta nakon toga, govoreći o nagradi Sedam sekretara SKOJ-a, koju su, kako je zaključio, dobivali najbolji pisci, pa i on zahvaljujući svom radu, zapravo iznova pokopao sam sebe. Prosperov Novak je, naime, živi dokaz da moderna Hrvatska počiva na temeljima iz socijalističkog razdoblja, jer je upravo u tom razdoblju počeo stvarati ime i karijeru, što ga je na koncu dovelo do svih ovih statusa u kojima je uživao posljednjih desetljeća.
Kad se pak čitav taj cirkus nelogičnosti i nedosljednosti, koji izaziva kombinaciju podsmijeha i jedva primjetnog sažaljenja razgrne, teško je ne uočiti njegovu apsolutnu opsjednutost i fasciniranost Feralom i feralovcima. Na pitanje zašto je to tako, odgovor je krajnje banalan. Zato jer im zavidi na hrabrosti, stavu i talentu, od čega on zaista ima samo posljednju stavku, a i nju je upropastio zbog svega što smo na početku teksta rekli. Ta želja da se istovremeno bude nekonformist i nezavisni intelektualac, a ostavi neokrznut građanski komoditet je naravno neostvariva i posredno dovodi do strašne nervoze i želje da se objekt fascinacije poništi.