Zdravko Hebel rođen je u Zagrebu 21. siječnja 1943. godine, a sportsku karijeru počeo je u plivanju, pa je 1961. godine bio juniorski prvak Jugoslavije na 200 metara prsno. Nakon toga odlučio se za vaterpolo, te je u Naprijedu igrao do 1962. godine, kada je postao igrač Mladosti, gdje je 1977. godine i završio igračku karijeru.
S ekipom Mladosti osvojio je veliki broj trofeja, titule prvaka Europe 1967, 1968, 1969. i 1971. godine, te Kup pobjednika kupova i europski Superkup 1976. godine. Bio je dio momčadi koja je osvojila titulu prvaka Jugoslavije 1962, 1964, 1967, 1969, 1970. i 1971.
Za reprezentaciju Jugoslavije od 1965. do 1969. godine Zdravko Hebel je branio 68 puta. Na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku osvojio je zlatnu medalju, kao i na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967. godine.
Bio je i cijenjeni sportski dužnosnik, predsjednik Hrvatskog vaterpolskog Saveza, zatim od 1991. do 2000. godine bio je predsjednik Zagrebačkog športskog saveza, a od 2000. do 2002. godine predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.
Snažno se angažirao u pokušaju da se Hrvatska kvalificira na Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine, te oko priznavanju Hrvatske u LEN-u. Također, dosta je napravio i na organizaciji Hrvatskog vaterpolskog saveza.
Osim sportske, Zdravko Hebel ostvario je i iznimnu akademsku karijeru. Završio je Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, bio je doktor znanosti i sveučilišni profesor.
Organizacija je uvijek bila njegova jača strana, od organiziranja obrane ispred svog gola do organiziranja u raznim sportskim društvima u kojima je radio i svugdje je ostavio snažan pečat. Godine 2000. Međunarodni olimpijski odbor dodjelio mu je priznanje pod nazivom "Sport i svestranost".
