Zovu nas ulice

Zašto su improvizirane gradske staze poput Monaka uzbudljivije od onih pomno projektiranih?

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2018. Profimedia

Jedna od najbizarnijih činjenica koje su se iskristalizirale kroz povijest utrka jest ta da su utrke na zatvorenim prometnicama koje se svakodnevno koriste gotovo u pravilu zanimljivije od onih na namjenski izgrađenim stazama. Zapravo, u mnogim raspravama o aktualnom trenutku Formule 1 ljubitelji, poglavito oni stariji, nostalgičari za nekadašnjim vremenima, upiru prstom u Hermanna Tilkea, dizajnera većine modernih staza, kao jednog od najodgovornijih za smanjenje kvalitete utrkivanja, pogrdno nazivajući njegove radove “Mickey Mouse stazama”. Među najžešćim su kritičarima legende kao što su Jackie Stewart i Alan Jones, bivši svjetski prvaci.

A to je zapravo suludo.

Izvan pameti je da bi neka improvizirana, skrpana staza mogla biti bolja od namjenski projektirane, nastale na temelju višedesetljetnog iskustva graditelja i pomno proračunate, sa svim parametrima koje ta znanost može uzeti u obzir. Uistinu, nove staze su zapravo u mnogim elementima eminentno superiorne — eliminirani su gotovo svi nepotrebni sigurnosni rizici, prilagođene su brzinama današnjih bolida i g-silama koje oni mogu podnijeti, evakuacijski su putevi dobro promišljeni, osoblje na stazi bolje pozicionirano i zaštićeno…

Samo što u tome nije smisao utrka.

Za nekoliko dana bolidi će se opet naći u Monaku, na najslavnijoj i najneprikladnijoj trkaćoj stazi u kalendaru. Vožnja gradskim ulicama Kneževine sjajno je opisana kao ekvivalent pokušaja leta helikopterom kroz dnevnu sobu. Usprkos tome, u 89 godina povijesti samo su dvojica vozača ondje smrtno stradala, Luigi Fagioli i Lorenzo Bandini. Mada su ograde prokleto blizu, asfalt neravan i nema zona izlijetanja, teške su nesreće vrlo rijetke. Ako dođe do sudara ili udarca u ogradu, a dođe gotovo na svakoj utrci ondje, to izgleda spektakularno, ali uglavnom nije osobito opasno.

I čitavo vrijeme utrke, iz kruga u krug, napetost se može rezati nožem.

Čitavo vrijeme neki je problem, neka drama odmah tu, iza ugla. Nema ni trenutka opuštanja, jer i vozači i gledatelji — sjetite se samo Ayrtona Senne 1988. — znaju da ta staza ne oprašta niti najmanji trenutak dekoncentracije. Pretjecanja? Nema ih ili ih je vrlo malo, ali Monako je najbolji dokaz da niti u njima nije sva zanimljivost utrka. Gledao sam na desetine utrka ondje i ne pamtim niti jednu dosadnu, pa čak i one koje ispadnu procesije imaju taj suspense, da i ne govorimo o tome koliko na toj stazi svaki zavoj, svaki detalj nudi pamćenja, povijesti i velikih priča.

Gledao sam i na desetine utrka na Circuit de Barcelona-Catalunya, uključujući i ovogodišnju i gotovo svaki put (uz grandioznu iznimku nevjerojatne vožnje Michaela Schumachera po kiši 1996.) požalio što sam potratio sat i pol života na to. Izgrađena 1991. (Tilke je nije projektirao, ali je imao prste u nekim kasnijim preinakama), ovo naprosto nije klasična staza i neće to postati ni sa kakvom tradicijom. Premda je zapravo u teoriji sjajna, gotovo idealna trkaća staza, koja nudi sve sastojke potrebne za uspjeh, u praksi uvijek razočara.

Ključni razlog, paradoksalno, leži u pretjeranoj familijarnosti — na njoj se odvija lavovski dio predsezonskih testiranja, vozači je najbolje poznaju, a momčadi imaju neusporedivo više podataka prikupljenih ondje tijekom testiranja i utrka nego za ostale staze. Tako da su uglavnom svi spremni na sve, nema iznenađenja, svi znaju što i kada treba uraditi. Osim onih u Ferrarijevom boksu, koji određuju strategiju pit-stopova, ali to je Ferrari pa nas nikakvo brljavljenje ne čudi. I osim Romaina Grosjeana i Maxa Verstappena (koji je ovog puta imao više sreće nego pameti, za što je u njegovom slučaju potrebno vrlo malo sreće…), koji bi, dakako, bili u stanju napraviti ujudurmu, zabiti se u nekoga i izletjeti sa staze čak i da voze na površini nekog slanog jezera.

Još više ojađuje položaj ove staze u kalendaru, između Azerbajdžana i Monaka. Baku je, objektivno, grozno mjesto za utrkivanje i improvizirana ulična staza jedva udovoljava minimalnim tehničkim uvjetima, bilo je problema sa šahtovima, asfaltom…

Te smo u tri utrke ondje vidjeli više zanimljivih događaja na stazi nego na Catalunyi u tri desetljeća.

Za razliku od Monaka i njegove povijesti, koju je sjajno u jednoj i kod nas objavljenoj priči opisao i Alex Garland, staza u najdepresivnijem glavnom gradu na svijetu (ne govorimo o psihičkom stanju, nego o nadmorskoj, odnosno u ovom slučaju podmorskoj visini) nema ni karizme ni povijesti. I u tri godine je postala, ako ne baš klasik, a ono jedna od onih koje s najviše uzbuđenja iščekujemo.

Što nas vraća na početak: što to Baku i Monako, slučajne ulične staze, imaju, a pomno dizajnirana Catalunya nema?

Ljudskost.

Da parafraziram Johnnyja Štulića, dobra trkaća staza je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi i bolida. Znanstveno proračunate staze (ima iznimaka, razumljivo, ali govorim u načelu) složene su tako da daju podršku vozačima i bolidima, koji ondje mogu izvući maksimum i u principu to, kao pomno selektirani, sjajni i utrenirani atlete, i čine. To je sjajno ako dovoljno duboko poznajete materiju i možete se diviti savršenstvu izvedbe, tjeranju bolida do granica… No, problem je što uz pomoć koncepcije staze više-manje svi mogu ondje dostići jako visoku i promatračima gotovo nerazlučivu razinu izvedbe te samo neka izuzetna situacija poput jake kiše može (a i to sve manje) pokazati razliku.

Slučajne staze, s druge strane, ne samo što ne opraštaju greške, one navode vozače na njih. Dodaju ljudsku dimenziju superutreniranim polurobotima i na taj nas način barem donekle vraćaju u prošlost, u vremena kada su razlike u kvaliteti vozača i bolida bile mnogo veće nego danas, kada su razlike u ponašanju punog i praznog bolida bile također mnogo evidentnije, i kada su ručni mjenjači otvarali veću mogućnost greške.

A griješiti je, znamo, ljudski.

Što je neka staza nesavršenija (neki bi rekli prirodnija), što ima više u sebi ugrađenih felera, što više navodi na greške, to su utrke ondje dinamičnije. Ne možemo se, dakako, vratiti u vrijeme cestovnih utrka između gradova, s opasnostima od gledatelja, životinja, prometa, smeća na putu prolaska… ali ne bismo smjeli ni prevesti svijet utrka u sterilnost posve isplaniranih staza, bez ograda, zidova i ostalih opasnosti. Jer bismo gubitkom tog nesavršenstva izgubili pravi duh utrka.

Dakako, ništa od napisanog nisu generalna pravila, ima iznimaka. Kako sjajnih, od nule projektiranih trkaćih staza na kojima su utrke uglavnom sjajne, tako i groznih, nezanimljivih uličnih improvizacija za kojima nitko nije žalio kada su ispadale iz kalendara. No, primjećujem da, kako godine odmiču, otkrivam da u načelu ipak s više uzbuđenja iščekujem utrke na dobrim uličim stazama nego čak i klasike s asfaltiranim zonama izlijetanja i publikom udaljenom od staze.

Jednostavno, nesavršenstvo je uvijek zanimljivije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.