Robert Cowell bio je pilot, ratni heroj i vozač utrka. Bio je, također, i žena

Iznimni život i samotna smrt slabo poznate ikone

Nakon što je nekoliko dana ležala na podu svog londonskog stana, jedna je 93-godišnja starica pronađena mrva u listopadu 2011. Na kremiranje je došlo samo nekoliko susjeda, a nitko iz njenih prethodnih života – uključujući dvije kćeri s kojima se nije vidjela ni čula od 1948. – još dvije godine neće saznati da je završio život jedne vrlo posebne osobe.

Osobe koja je u ratu bila pilot.

Koja je postigla vrlo solidne uspjehe u automobilskim utrkama.

Koja je bila i muškarac.

Robert Marshall Cowell rođen je prije gotovo točno stotinu godina, 8. travnja 1918. U mladim se danima zaludio avijacijom i automobilizmom te već sa 16 godina napustio školu kako bi se posvetio zrakoplovstvu.

To je bio mučan zadatak. Doslovno, zbog mučnine koja bi ga hvatala u zraku morao je prekinut trening, ali snagom volje i vježbom naučio se nositi s tim hendikepom i na kraju ipak postao pilot. Počeo je i voziti utrke, ponajviše na Brooklandsu, tada najznačajnijoj i najaktivnijoj britanskoj trkaćoj stazi. Rezultati nisu bili osobito pamtljivi, ali ipak su ti nastupi doveli do nečega velikog i vrlo značajnog za povijest automobilizma.

Na oglas u časopisu Motorsport, kojim je Bob Cowell početkom 1939. objavio da traži osobu koja će mu na utrkama pomoći oko automobila, javio se mladi entuzijast Denis Jenkinson. Zahvaljujući tom poslu Jenks, najznačajniji automobilistički novinar u povijesti i još štošta povrh toga, napokon se našao u svijetu utrka, u boksovima Brooklandsa, na Prescottu, Shelsley Walshu… Već bi i to bilo dovoljno da slavimo Cowella.

A ondje je bila i Diane Carpenter.

Iznimna žena, po struci inženjer, sama je radila na svojim trkaćim automobilima. Ona i Bob su razvili međusobne simpatije, što će 1941. rezultirati brakom i rođenjem dviju kćeri. Zajedno su, koliko je to bilo moguće, proveli teška ratna vremena, u kojima je muž kao pripadnik RAF-a mijenjao lokacije i zadatke, prvo na zemlji, a kasnije i kao pilot.

A onda se sve okrenulo.

Žena u muškom tijelu

Cowellow je Hawker Typhoon oboren nad Njemačkom u listopadu 1944., te će ostatak rata provesti u zatočeništvu, a to će ga iskustvo iz temelja izmijeniti. Izgubio je 23 kilograma; glad je bila tolika da su logoraši lovili mačke i sirove ih jeli. A neka iskustva u tom posve muškom društvu za Boba su bila duboko zbunjujuća.

Po povratku iz rata pokušao je pokrenuti nekoliko poslova, ponajviše vezanih za ono što je volio, automobilske utrke. Vozio ih je u nimalo početničkim autima kao što su Alta, Maserati ili Delahaye, na Otoku, ali i u kontinentalnoj Europi, pripremao trkaće automobile za druge, čak i proizveo vlastiti model, Cowell and Watson Special.

No, nije se mogao uklopiti u mirnodopsko društvo.

Nimalo čudno, mnogi veterani su se i nakon tog sukoba, kako bi nadoknadili manjak ratnog adrenalina, okrenuli bilo opasnim sportovima, bilo kriminalu. Njegovi su problemi bili mnogo dublji i suptilniji.

Udaljio se od žene; 1948. će se razdvojiti, kada će Bob posljednji puta vidjeti kćeri, tri godine potom i rastati. Diane će isto imati tragičnu sudbinu – nastavila se družiti s vozačima utrka te je teško stradala kada ju je Duncan Hamilton, osvajač Le Mansa, ali i čovjek sklon virenju u čašicu, vozio s neke zabave. Po nekim navodima ostala je paralizirana nakon te nesreće; uglavnom, nikada se u potpunosti nije oporavila od nje te je slabo pokretna poginula 2006. u požaru na otoku Wight.

Cowell je počeo posjećivati psihijatra, a 1948. upoznao i Lisu, koja će mu do smrti 1990. ostati životna partnerica. Na seansama je počeo otkrivati svoju žensku stranu te shvatio kako je korijen njegovih problema u tome što je zapravo žena zarobljena u muškom tijelu. Počeo je uzimati terapiju estrogenom te bio na dvije operacije: prvoj u kojoj su mu uklonjeni muški reproduktivni organi te vaginoplastiku, tada eksperimentalnu operaciju kojoj se 1951. prvi podvrgao. Uspio je i službeno promijeniti spol, te postao Roberta, za prijatelje Betty.

Jednom vozač, uvijek vozač(ica)

Cowell je poznata kao prva osoba u Velikoj Britaniji koja je operativno promijenila spol. Sve se to odvijalo u pionirskom vremenu takvih zahvata, kada se gotovo ništa nije znalo o njima, bili su ekstremno rizični, a i ilegalni. Uostalom, i homoseksualnost je tada još bila ilegalna u Velikoj Britaniji. Bilo je to opskurno, rubno područje o kojem pristojni ljudi nisu željeli ništa znati, a ako se i govorilo o njemu, povezivalo ga se s izopačenošću, ako ne i ludošću.

Sve dok na scenu nije stupila Roberta.

Njena je priča 1954. objavljena u časopisu Picture Post, a nedugo potom napisala je i autobiografiju. Njen izlazak iz sjene do temelja poljuljao je sve sustave vrijednosti koji su tada vladali.

Cowell nije bio neko marginalno biće koje su puritanci mogli samo tako otpisati. Ne, on je bio pilot, ratni heroj, muž, otac, vozač utrka, oličenje muškosti u svakom mogućem smislu. A sada je postao žena.

Razumljivo, našli su se i oni koji su ustvrdili kako je sve to otpočetka smišljeno zbog novca. Istina je da je Betty zaradila lijepu sumu objavom svoje priče, ali bi li uistinu čekala više od dvije godine da je to bio motiv?

Srećom po nju, sport kojim se bavila jedan je od rijetkih u kojima se žene i muškarci natječu zajedno, pa nije imala većih problema s povratkom u taj svijet. Čak je ostvarila i najveći uspjeh karijere, 1957. osvojivši Shelsley Walsh, najstariju još i danas aktivnu brdsku utrku na svijetu.

Nakon toga je uslijedio polagani pad u zaborav. Zarađene novce je spiskala, utrke povremeno vozila još 15-ak godina, ali bez većih uspjeha, a pokušaje kćeri da stupe u kontakt odlučno odbila. Objašnjenje se možda može iščitati iz izjava koja je davala u posljednjim intervjuima prije povlačenja u anonimnost, sredinom 1970-ih. Tada se, naime, žestoko obrušila na ‘modu’ promjene spola, smatrajući kako ih osobe koje imaju XY kromosome ne bi trebale raditi. Ona je, po vlastitoj tvrdnji, rođena s XX kromosomima i bez Adamove jabučice. A medicina kaže kako su osobe s XX kromosomima i muškim reproduktivnim organima sterilne i ne mogu postati očevi.

Neovisno o tome, danas se prisjećamo Betty kao iznimno važne i još iznimnije hrabre osobe, koja je upornošću u tome da postane ono za što je osjećala da u biti jest, kao i iznošenjem svoje priče u javnosti u vremenima koja su za takve priče bila još mnogo manje spremna od naših (ma koliko nam se činilo da ni ova današnja to nisu) uspjela u određenoj mjeri promijeniti svijet.

A usput je i vrlo dobro vozila autoutrke.

Raščišćavajući stan nakon što su pronašli njeno tijelo, jedna je susjeda otkrila emajlirani znak s natpisom „Roberta Cowell Racing“. Kako je Betty izričito zatražila da joj na sahrani ne bude cvijeća, taj je znak položen umjesto pokrova na njen lijes i kremirana je s njim, poput zastave za vojnike.

A tako i treba biti.

Jer kad si jednom istinski vozač utrka, to ostaneš do kraja života.

Bio pritom Bob ili Betty.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.