Ispovijest

‘Gledati kako moju mamu uništava demencija bilo je najgore životno iskustvo iz kojeg sam puno naučila’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 16.10.2017 / Rubrika:
Foto: Giuseppe Milo/flickr
0

Njezinoj mami je prije tri godine dijagnosticirana demencija, a ona je odlučila ispričati svoju priču o ovoj bolesti. Kako je bilo brinuti se o bolesnoj mami te kako se napokon pomirila s činjenicom da je nema i da je vrijeme da počne uživati u životu

“Ovo sam jutro pronašla rođendansku čestitku za moj 30. rođendan, koju si mi dala prije četiri godine. To je zadnja čestitka koju si napisala prije nego je tvoja demencija uznapredovala. Na čestitki je naslikana mala curica s mamom i iznad piše: ‘Kćerka je mala curica… Koja izrasta u pravog prijatelja.’ ‘Oprosti što ti nisam bila bolja prijateljica i kćerka dok si bila živa, mama. Uvijek sam mislila da ćemo imati više vremena. Nikada mi nije padalo na pamet da ću umjesto tvoja prijateljica postati tvoja njegovateljica.’

Ništa me nije moglo pripremiti

Sjedila sam s tobom prije tri godine u klinici u kojoj si bila smještena i po prvi puta smo čuli dijagnozu. Čini se da je bilo stvarno davno. Sjećam se kako ti je laknulo kad si čula da nemaš Alzheimerovu bolest od koje je tvoja mama umrla godinama ranije. Nisam ti htjela reći koliko sam bila prestrašena kad sam guglala tvoju dijagnozu, demenciju i kad sam shvatila što će ti se dogoditi s mozgom.

Mislila sam kako je demencija ono kad starije žene zaborave uobičajne stvari, na primjer gdje su stavile mačju hranu. Postala sam gotovo opsjednuta čitanjem o ovoj bolesti. Mislila sam kako ću što više saznam o tome, više i biti pripremljena. Ali koliko god istraživala, ništa me nije moglo pripremiti na ono što dolazi. Ni mene, ni tatu, ni braću Petea, Roryja i Chrisa.

Zadnji smo puta pričale na telefon šest mjeseci nakon što ti je postavljena dijagnoza. Čak su i doktori bili u šoku kako brzo bolest napreduje. Do našeg razgovora više nisi znala tko sam i nismo imale normalan razgovor tjednima. Uvijek bih te iznova podsjećala kako upotrijebiti telefon. Ranije tog dana si vikala na mene jer si mislila da ti ga pokušavam ukrasti. Bila sam doma ljuta zbog svega što se događa.

Zazvonio je telefon i javila sam se. Znala si mi ime i sve se ponovno činilo normalno. Barem na taj trenutak. Pričala si o televiziji i serijama, a ja sam pokušavala potisnuti suze. Nisam mislila da će biti još telefonskih poziva. A idući dan sam shvatila da ih stvarno neće biti, kad sam pronašla telefon u hladnjaku.

Nisam mogla doprijeti do tebe

Kako je bolest uznapredovala tako sam izgubila pojam o tome koliko si puta pakirala stvari i spremala se u Irsku u posjet svojoj majci koja je mrtva već godinama. Kad si se preselila u stan do mene, mislila sam da će biti lakše svratiti i provjeriti je li sve u redu. Ali zapravo je bilo užasno i stresno. Čula sam te navečer i bojala sam se da se ne dogodi nešto strašno.

Osjećala sam se krivo jer si me nekad i živcirala, pogotovo kad nisi htjela otići u krevet, iako je bilo dva sata iza ponoći. Kad sam ja bila mala, uvijek si imala puno strpljenja za mene, nažalost ja za tebe nisam uvijek bila takva.

Pokušala sam ne biti ljubomorna kad bi žene pričale o kupovini vjenčanice s mamom ili kako će im mama čuvati djecu. Ne mogu zamisliti kako će biti udati se i imati djecu bez tebe. Gledala bih stare slike i osjećala se kao da gledam nečiji tuđi život. Uvijek si bila tu negdje mama, samo nisam nikako mogla dospjeti do tebe.

Odlučila sam kako je vrijeme za uživanje

Voljela bih da si uspjela upoznati mog dečka Glyna prije nego si obolila. Bili smo zajedno samo šest mjeseci kad ti je dijagnosticirana demencija. Proveli smo noći spavajući na kauču pored tebe. I nije neka romantika, ali ovo nas je zbližilo. On je svoju mamu izgubio kad je bio jako mlad pa je i tebi pomagao kuhajući ti večere ili šetajući s tobom. Zajedno s tatom i Peteom smo postali pravi tim za njegovanje, iako ste ti i tata rastavljeni već preko dvadeset godina. Kad bi stvari postale prestresne za jednog od nas, drugi bi uskočio.

Znam da je klišej, ali vidjeti osobu s kojom si jako bliska kako ju uništava ova bolest naučilo me uživati u životu i živjeti u trenutku. Uvijek si mi govorila da budem sretna, a ja upravo to i jesam. Glyn i ja ćemo se preseliti u drugu državu, možda Irsku. Ne znam što ćemo raditi kad dođemo tamo, ali nakon tri godine bolesti, vrijeme je za malo avanture. Znam kako bi ti mama ovo odobrila. Izgubiti tebe bilo je nešto najgore što mi se dogodilo, ali ako sam uspjela to preživjeti, mogu i sve ostalo.”

Izvor: Red Online

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 16.10.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr