Jeziva ispovijest mame

‘Na posao mi je stigla policija, rekli su da je moja četverogodišnja kćerka ubijena. Tada još nisam znala da ju je ubio moj sin’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 29.12.2017 / Rubrika:
Foto: The ELLA Foundation / facebook
0

Charity Lee je majka koja je doživjela ono što ni jedan roditelj ne želi iskusiti – izgubila je kćerkicu Ellu koja je tada imala samo četiri godine. No ono što njenu priču čini još šokantnijom i potresnijom jest činjenica da je njenu kćer ubio njen sin, Paris. Ovo je njeno užasavajuće iskustvo i priča o tome kako mu je ipak uspjela oprostiti

“Mrzim football. I zaista mrzim Super Bowl nedjelju. Bilo je to 4. veljače 2007. godine, nedugo nakon što su Indianapolis Coltsi pobijedili Chicago Bearse, a na vrata Buffalo Wild Wingsa, mjesta gdje sam radila, pokucala su tri policijska službenika. Prvo su kratko porazgovarali s mojim menadžerom, a zatim su došli do mene.

Jedan od njih me posjeo i rekao da se nešto strašno dogodilo mojoj 4-godišnjoj kćeri, Elli. Počela sam vikati na njega i govorila mu da me odvede do nje. “Ne, ne mogu to učiniti. Ella je ubijena.” Tad sam se onesvijestila.

Kad sam ponovno došla svijesti, pitala sam je li moj 13-godišnji sin Paris u redu. “On je živ, ali je trenutno u policijskoj postaji i ne, ne možete ga posjetiti jer vas on ne želi vidjeti”, rekao je policajac. “Što zaboga govorite?”, rekla sam, “Ja sam mu majka. Odvedite me do njega!” “Gospođo, ne možemo to učiniti. Paris je taj koji je ubio Ellu.” Te sam Super Bowl nedjelje izgubila i jedno i drugo dijete. Paris je uhićen, a zatim, šest mjeseci kasnije, i osuđen na 40 godina zatvora. Trenutno je u Ferguson Unitu u Madison Countyju u Teksasu, gdje ga posjećujem svaka dva do tri mjeseca i gdje će, prema svemu sudeći, ostati do svojih kasnih 40-ih.

“Do svoje sam se 17. godine navukla na heroin i godinama sam se nastavila boriti s tom ovisnošću”

Moglo bi se reći da sam bila “divlja” odrastajući u Atlanti. Do svoje sam se 17. godine navukla na heroin i godinama sam se nastavila boriti s tom ovisnošću. Srednju sam školu završila s odličnim uspjehom i upisala fakultet na Sveučilištu u Tennesseeju, gdje sam studirala ljudsku ekologiju, što je, gledajući unazad, prilično ironično.

Što ljude tjera da djeluju i što ih oko njih osnažuje me nekako oduvijek fasciniralo. Mišljenja sam da osobu možeš razumijeti jedino ako pokušaš razumijeti kontekst i okolinu u kojoj ta osoba odrasta.

S vremenom sam se riješila ovisnosti, ali bilo mi je sve teže i teže živjeti bez nečega što bi me moglo malo ‘opustiti’. Razmišljala sam i o oduzimanju vlastita života, ali sam onda, na drugoj godini studija, saznala da sam trudna s Parisom. Napokon sam imala razloga za život, nešto čemu se mogu veseliti i naučila sam kako biti zaista sretna.

‘Sjećam se dana kad se Paris rodio. Bila sam nevjerojatno sretna i iako nam je bilo teško, nikad se nisam prestajala boriti za svog sina’

On je bio predivna beba. Sjećam se da sam tog datuma kad je rođen, u listopadu 1993. godine, osjetila nevjerojatnu i iznimno duboku ljubav. Pomislila sam; on je moje prvo dijete, moja prva ljubav.

Njegov otac nije bio uz nas, a kad ga je napokon posjetio dok je Paris imao godinu i pol, postalo mi je jasno da s njim nešto ozbiljno nije u redu. Te smo godine saznali kako je njegovu ocu dijagnosticirana paranoidna shizofrenija. Za dobrobit našeg sina odlučila sam prekinuti svaki njegov kontakt s ocem.

Radila sam zbilja svakojake poslove kako bih samu sebe mogla uzdržavati za vrijeme studiranja, a ovisila sam i o financijskoj pomoći svoje obitelji. Moja je mama čuvala Parisa kad god ja nisam mogla. Tad sam bila mlada, radila sam, išla na fakultet, odnedavno sam se odviknula od droge i cijelo mi se vrijeme činilo da moj život ovisi o hrpi stvari nad kojima nemam kontrolu. Bilo je to prilično kaotično vrijeme.

Zatim sam diplomirala u polju obiteljskog razvoja i razvoja djece, a nekoliko godina nakon diplome upoznala sam Ellina oca i ponovno ostala trudna. Ellu sam rodila kod kuće, prirodnim putem. Kad sam je prvi put uhvatila u naručje osjetila sam nevjerojatan ponos i ljubav prema mojoj djevojčici.

‘Prve znakove agresije kod Parisa smo primijetili 2005. godine. Nakon svađe je istrčao iz kuće s nožem u ruci i tako trčao niz ulicu’

I Paris je obožavao Ellu. A kako i ne bi? Ona je bila mrvicu povučena, ali iznimno tvrdoglava, pametna, zaigrana i samouvjerena djevojčica. Bila je opsjednuta filmovima Ledeno doba i inzistirala na tome da iznova i iznova pregledava jednu te istu scenu – onu u kojoj se glavni lik spušta niz led. Paris i ja smo je promatrali i u sebi govorili; Bože, pa koliko puta ta djevojčica može pogledati jednu te istu stvar?

Živjeli smo s mojom majkom u Seymouru u Teksasu, a ja sam se u tom periodu ponovno navukla na kokain. I ta je moja epizoda trajala šest mjeseci. Paris je imao 11 godina. I iako nisam ‘redovito’ uzimala, on je svejedno svaki puta priskočio u pomoć i umjesto mene čuvao Ellu. Bio je iznimno pametno dijete. Umjetnik, kreativac, nikad nije pokazivao bilo kakve čudne ili nasilne tendencije, sve do jednog dana 2005. godine.

Ella i njena teta, moja sestra, tog su se dana igrale na dvorištu. Paris im je iz ruke uzeo štapić kojim su se igrale, a kad su ga zamolile da im ga vrati, on ga je potrgao. Djevojke su bile veoma uznemirene, pa sam zamolila Parisa da uđe u kuću. Negodovao je, ali je zatim poslušao što sam mu rekla. Sljedeće čega se sjećam jest da je mamina sluškinja dotrčala do mene i rekla mi da je Paris otrčao iz kuće s nožem u ruci. Zatim smo ga ganjale ulicom, a kad smo ga napokon uhvatile, počeo je nekontrolirano plakati. Bacio je nož iz ruke i pao na pod. Odveli smo ga u jednu privatnu bolnicu.

Ondje je proveo tjedan dana. Kad sam nazvala bolnicu i pitala ih što se s njime događa, nitko mi nije htio odgovoriti. Odlučila sam ga odvesti kući, činio se sasvim u redu. Naravno, imali smo sitnih problema, što je zapravo sasvim očekivano – on je bio tinejdžer, a ja sam se pokušavala držati podalje od vlastite ovisnosti, ali nikad mi se nije činilo da bi Paris mogao nauditi bilo kome. Iskreno, više sam se plašila da bi mogao nauditi samome sebi. No, ni u najluđim snovima nisam razmišljala o tome da je moj sin sposoban ubiti.

‘Nisam mislila da je moj sin sposoban oduzeti život drugoj osobi. Sve do te kobne nedjelje 2007. godine’

Ali onda je te Super Bowl nedjelje 2007. godine sve otišlo k vragu. Ja sam tog dana kasnila na posao, a Ella je taman bila u kadi, dadilja ju je kupala. Tražila me da je poljubim prije nego odem.

“Samo još jedan poljubac mama, samo jedan!”, molila me. Nastavila sam je ljubiti… To je moje posljednje sjećanje na nju.

Paris je tada bio užasno ljut na mene. Potrošio je sav džeparac na majice i tenisice koje je kupio u shopping centru, pa sam ga izgrdila. Pokušavala sam ga naučiti kako pametnije raspolagati novcem. Dok sam odlazila i dalje je bio ljut, ali sam ga svejedno poljubila u obraz i rekla mu: “Znam da si ljut na mene, ali prebrodit ćemo ovo.” Zatim sam, oko pola 5, otišla na posao.

Te je večeri naša dadilja otišla iz kuće prije nego sam se ja vratila i to bez mog dopuštenja. Dok je nije bilo, Paris je pretukao Ellu i pokušao je zadaviti. Na kraju je umrla od posljedica ozljeda, nakon što ju je Paris 17 puta izbo nožem. Umrla je, ali ne odmah nakon toga, kao što sam kasnije saznala. Kad je ubio Ellu, Paris je sam sebi pozvao policiju.

‘Nakon šest sati napokon su je iznijeli iz kuće. Smjestili su je u crnu vreću zakopčanu do brade’

Dok su policijski službenici došli na posao kako bi me obavijestili o svemu što se dogodilo, jedan od njih mi je ponudio prijevoz kući. Odbila sam. Odvezla sam se sama. Kad sam stigla, ispred kuće je već bila hrpa policijskih vozila, a odjednom su me počeli oblijetati i novinari. Stajala sam ispred kuće, potpuno promrzla, i čekala da netko od policajaca iznese Ellu.

Nakon dugih šest sati napokon su je odvezli. Smjestili su je u crnu vreću zakopčanu do brade, a iz usta joj je još uvijek tekla krv. Na glavi je imala ozbiljnu ozljedu od udarca. Počela sam vrištati; Oprosti što nisam bila uz tebe. Sunce je taman počelo zalaziti. U tom sam trenutku obećala Elli da će iz njene smrti proizaći nešto veće, nešto značajnije.

Dva tjedna kasnije našla sam se u odvjetničkom uredu, sjedila sam ondje, pored svog sina, promatrala ga i pitala se zašto je napravio to što je napravio. Sjedio je na stolici u pozadini sobe, malo je podignuo glavu i pogledao u mene. “Nekad si govorila da ne bi mogla ubiti drugu osobu sve dok ta druga osoba ne naudi tvojoj djeci. Sigurno nisi mislila da će na kraju ispasti ovako”, rekao je.

U tom sam trenutku bila na smrt preplašena.

Odvjetnik je htio da se Parisa brani kao nevinog čovjeka, ali kakvo bi dobro proizašlo iz toga? Htjela sam da ga smjeste u psihijatrijsku instituciju gdje bi, kao maloljetnik, mogao dobiti potrebnu pomoć. No, tužitelj je htio da Paris dobije maksimalnu zasluženu kaznu. Na kraju je osuđen na 40 godina zatvorske kazne. Prvo je bio smješten u centru za maloljetnike, a kad je napunio 19 godina, tijekom saslušanja je odlučeno da će ga preseliti u zatvor za punoljetnike, gdje se i danas nalazi.

‘Parisu je dijagnosticiran poremećaj ponašanja, jedini poremećaj ličnosti koji se može dijagnosticirati maloljetniku. Ali ja sam shvatila tko je on – moj je sin predator’

Nakon uhićenja, Parisu je dijagnosticiran poremećaj ponašanja, jedan jedini poremećaj ličnosti koji može biti dijagnosticiran maloljetnoj osobi. Ta je vrsta poremećaja definirana kao “agresivno ponašanje maloljetne osobe prema drugima i ozbiljno narušavanje pravila i društvenih normi kod kuće, u školi i među vršnjacima”. Kad je napunio 15 godina od jednog sam psihologa zatražila da ga pregleda, a on mi je potvrdio kako su kod mog sina vidljive naznake psihopatskog ponašanja.

Tek kad sam shvatila što je Paris zapravo – a on je predator – bila sam spremna oprostiti mu. Primjerice, zamislite da sam, recimo, plivala u oceanu, uživala, a zatim mi se približio morski pas i odgrizao mi nogu. Ne bih čitav svoj život provela mrzeći tog morskog psa. Nakon nekog bih se vremena potrudila razumijeti da je to jednostavno nešto što morski psi rade. To je ono što oni jesu. A, nažalost, koliko god to grozno zvučalo, moj je sin morski pas. Ako želite, možete i mrziti morskog psa, ali to vas baš i neće daleko odvesti. A ako želite oprostiti morskom psu, morate razumijeti što ga motivira na djelovanje. To je moj mindset još od fakulteta, gdje sam studirala ljudsku ekologiju, a upravo na taj način danas razmišljam o svom sinu.

U lipnju 2013. godine rodila sam svoje treće dijete, sinčića Phoenixa. Njegova sam oca upoznala nakon što je Ella umrla, ali trenutno više nismo zajedno. Danas smo Phoenix i ja sami. Njegovo ime simbolizira novi početak, što je zapravo i više nego prikladno. Paris Phoenixu redovito piše pisma, ali ih zasad šalje meni s nadom da ću ih ja pokazati Phoenixu kad navrši 12 ili 13 godina. No, ja još uvijek nisam sigurna želim li da osoba, koja je ubila moju kćerkicu, ikada razgovara s mojim sinom. Nikad se neću osjećati ugodno u Parisovoj blizini i realno je da nikad neću zaboraviti ono što je učinio Elli.

‘S vremenom sam naučila kako mu oprostiti, ali nikad neću moći zaboraviti na to što je učinio niti mislim da je to moguće’

Nedugo nakon što je umrla, osnovala sam The ELLA Foundation, neprofitnu organizaciju koja se bori protiv nasilja u obitelji i koja se bavi promicanjem ljudskih prava edukacijom i reformama sudstva. Trenutno obilazim savezne države i javno govorim o vlastitom iskustvu majčinstva, zločinu koji se dogodio u mojoj obitelji, empatiji i raznim drugim temama.

I dok sam s vremenom naučila kako oprostiti Parisu, nikad se ne možeš do kraja oporaviti od jednog takvog događaja. Ono što možeš je naučiti kako živjeti s time. Te je večeri mogao donijeti 10 tisuća drugačijih odluka i nikad neću do kraja razumijeti zašto je napravio to što je napravio. Moj je sin predator, ali ako čitav život provedem mrzeći ga, što će mi to donijeti? Ne mogu neprestano razmišljati o prošlosti. Nitko ne može.”

Izvor: Redbook Magazine

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 29.12.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr