Priča mame iz Zagreba

‘Krenula sam na WC i primijetila da iz mene viri pupčana vrpca. Mislili su da ni ja ni beba nećemo preživjeti’

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 09:00 20.11.2017 / Rubrika:
Foto: Sebastiaan1978 / flickr / ilustracija
0

Jeste li znale da se u Hrvatskoj godišnje prerano rodi gotovo dvije tisuće beba? 17. studenog bio je njihov dan, a jedna je hrabra mama iz Zagreba i sama svoju curicu zbog ozbiljnih komplikacija morala roditi u nepunom 27. tjednu trudnoće. Ona i malena prošle su pravu agoniju, no danas je, na svu sreću, sve u najboljem redu. Ivana nam je potpuno otvoreno odlučila ispričati svoju gorko-slatku priču

“Nakon tri godine nemogućnosti ostajanja u drugom stanju, dosta iznenada je došao je i taj dan… Potpuno neplanski test je pokazao mali plusić i to baš u vrijeme božićnih blagdana. Bili smo jako sretni, ali u isto vrijeme i u šoku uopće od čitave te situacije. Taman kad sam odustala od odlaska na potpomognutu oplodnju, to se dogodilo. Onda kad smo se najmanje nadali.

Trudnoća je tekla uredno. Saznali smo da ćemo dobiti curicu. Liječnici su mi rekli: ‘Uživajte u trudnoći’, a bila je to zaista trudnoća za poželjeti. Sve do tog dana… Do 16. tjedna trudnoće, kad sam prvi put ugledala krv. Nitko nam nije znao objasniti što se događa, jer su apsolutno sve pretrage i svi nalazi bili uredni i sterilni. Na kraju su zaključili da mi je posteljica malo niže nego što je uobičajeno te su mi rekli da moram mirovati.

Vratila sam se na kontrolu za dva tjedna, sva sretna jer krvi više nema. Tad se sve smirilo i sve je bilo okej, ali su mi onda na rutinskom pregledu rekli da ipak nije dobro i da moram ostati u bolnici. Bio mi je skraćen cerviks, a unutarnje ušće mi je bilo otvoreno, pa su me na tri dana smjestili u KBC Sestre milosrdnice. Nakon kontrole za tri dana ponovno su mi rekli da je sve okej i poslali me kući. Naravno, sreći nije bilo kraja, ali isto tako nije baš dugo potrajala. Došla sam kući, ostala svega jedan dan, a kad sam se drugo jutro probudila oko mene je doslovno bila poplava.

‘Kad ćete točno roditi? Ne znam. Trenutno ste na granici abortusa’, rekao mi je liječnik

Trčali smo nazad u KBC Sestre milosrdnice, a dijagnoza je bila prsnuće vodenjaka, ali samo djelomično. Rekli su da je došlo do oticanja plodne vode. Bila sam u potpunom šoku i bunilu, jer bio je to tek 23. tjedan trudnoće, a doktor mi je tada rekao sljedeće: “U statusu ste uranjenog poroda. Odugovlačit ćemo koliko možemo. A kad ćete točno roditi? Ne znam. Trenutno ste na granici abortusa.”

Sve lađe su mi tad potonule. Moja curica je patila u mom trbuhu, a ja joj ni na koji način nisam mogla pomoći… U naredna četiri tjedna svako sam jutro odlazila na vađenje krvi, svako jutro dobivala nove braunile, odlazila na nova pikanja, pila enormne količine antibiotika. No, dobro sam se osjećala. Cure s kojima sam bila u sobi bile su super. Postale smo prava ekipa. A i samoj sam sebi često govorila: ‘Možeš ti to, ti si borac, i sama si se izborila za život prije 29 godina, a sad ćete se ti i tvoja beba boriti skupa.’ Bilo je, naravno, trenutaka u kojima sam klonula i mislila da neću moći izdržati, no ipak sam cijelo vrijeme molila i nadala se najboljem. Sve do jednog jutra…

Noć prije počela sam osjećati trudove. Zvala sam sestru, pa su mi pojačali tokolizu. I tad se nekako sve to smirilo, barem nakratko, ali ujutro su me dočekali jako loši krvni nalazi. Sjećam se kao da je bilo jučer… Znam da sam rekla mami: “Danas ću roditi, mislim da nije dobro…”, no onda su mi doktori u viziti rekli da ćemo ipak još malo pričekati i barem me mrvicu umirili.

Čula sam liječnike kako viču: ‘Sala! Hitno! Imamo nekoliko minuta da ih spasimo’

IlustracijaFoto: Kelly Sue DeConnick/Flickr

Tog popodneva u posjetu mi je stigao suprug, a kad sam ga otišla otpratiti do dizala, usput planirajući odlazak na WC, imala sam što vidjeti – dobar dio pupčane vrpce visio je iz mene… Ni sama ne znam kojim sam se snagama uspjela sabrati i otrčati nazad u sobu. Legla sam i vikala da mi pozove sestru… Kad je došla i sama je imala što vidjeti, pa je počela vrištati. Ubrzo su u sobu ugurali pokretni krevet na koji su me prebacili, uzbunila je cijelu bolnicu, a za minutu je ondje bio i čitav liječnički tim. Jedino čega se sjećam da su govorili bilo je: “Rađaona?”, na što im je jedan doktor rekao: “NEMAMO VREMENA! SALA! HITNO! Imamo nekoliko minuta da ih spasimo!”

Ni u najgorem snu, ni u najgoroj noćnoj mori nisam to mogla zamisliti. U plaču i nevjerici odvezli su me u operacijsku salu, a čitav tim za hitan carski bio je spreman. Skidali su me, micali naušnice, ja sam jednom rukom potpisivala pristanak, a s druge sam strane čula sestru kako viče da čuje otkucaje i da bi trebali požuriti. Zadnje čega se sjećam bilo je da mi je liječnik rekao: “Ja sam doktor B. i ja ću vas operirati. Samo hrabro. Vidimo se uskoro.” Zatim su mi stavili masku na lice i zaspala sam…

Čitav odjel ginekologije bio je na nogama, a suprug je s mojim cimericama i prijateljicama stajao je na hodniku, i apsolutno svi su plakali. Za otprilike šest minuta suprug mi je rekao kako je čuo da iz sale viču: “ZOVITE HITNU, SPREMNI SMO!” On nije imao pojma što to točno znači, ali ubrzo su mu cure rekle sretnu vijest. Malena je živa, vode je u KBC Rebro. U tom trenutku pored njih je proletio inkubator s timom liječnika i mojom djevojčicom teškom svega tisuću grama, koju su hitno morali prevesti na Rebro.

‘Dva sata nakon operacije probudila sam se u užasavajućim bolovima’

Probudila sam se dva sata nakon operacije u strašnim bolovima. Urlala sam, vrištala, a zatim mi je u sobu došao suprug i rekao da je malena stabilno i da sutra ide k njoj.  Tu sam noć provela na intenzivnoj njezi i uopće nisam bila svjesna što se dogodilo. Što je bilo? Kako? Zašto? Zašto baš meni? Zašto nama? Postavljala sam si tisuću pitanja… Ujutro su mi liječnici koji su bili u viziti rekli da je malena i dalje stabilno, a treći dan, još uvijek u strašnim bolovima od carskog reza, uputila sam se vidjeti moju curicu. Već dan ranije neonatolozi su mi rekli da je iznimno napredna i da djeca u tjednu 26+3 obično ne izgledaju tako te da je to, za sada, veliki plus. Jer, da, rodila sam u nepunom 27. tjednu…

Kad sam je prvi put vidjela automatski sam počela plakati, vrištati, jedva su me nekako smirili. U jednom sam trenutku poželjela odustati, mislila sam da se ne mogu izboriti s time. Tri tjedna sam vegetirala, plakala, nisam jela, nisam spavala, tražila sam odgovore na pitanja kojih jednostavno nije bilo… Molila sam Boga svaki dan da je ostavi na životu i bila su to užasno teška dva i pol mjeseca čiste agonije. Agonije koju može razumjeti samo majka palčića, nitko drugi. Majka djeteta rođenog s tisuću grama i dugog svega 36 centimetara. Umjesto ogromne sreće koju smo trebali dobiti, mi smo imali horor. No, u tom trenutku, jedino što sam mogla bilo je nadati se i moliti. To mi je jedino preostalo. Svaki sam je dan gledala u inkubatoru i govorila joj da se bori. “Ti si moje dijete, i tvoja mama se isto tako borila i vidi me gdje sam sada…”

‘Imali smo samo jednu krizu, tri tjedna je bila ovisna o respiratoru i prognoze nisu bile dobre…’

IlustracijaFoto: Cheryl /Flickr

Bogu hvala, imali smo samo jednu krizu. Imala je pneumotoraks koji smo i sami doživjeli, jer smo joj tada taman bili u posjetu. Puls je naglo počeo padati, a zatim su nas kratko zamolili da izađemo van i pozvali kirurga. Ponovno horor, pola sata strave, dok nas napokon nisu pozvali i rekli kako su joj postavili dren i kako je sada ponovno stabilno. Tri tjedna je bila ovisna o respiratoru i prognoze nisu bile nimalo dobre. Doktorica nam je rekla kako misli da je njeno vrijeme, nažalost, došlo… I tad sam se potpuno slomila. Pretvorila u živućeg mrtvaca.

Otišla sam na duhovnu obnovu u Sigetm a ondje je fra Smiljan Kozul molio nada mnom i mojim željama. I stvarno, vjerovali ili ne, nakon tri dana kad sam došla u bolnicu moja je djevojčica bila skinuta s respiratora i tada je sve krenulo je na bolje. A sve zahvaljujući predivnim doktorima i predivnim sestrama koji ponekad doslovno nisu imali vremena otići na WC. Zahvaljujući njima, moja je curica danas dobro. No, vratimo se još malo na onaj trenutak koji svi roditelji jedva čekaju, taj dan – liječnici su nam rekli da će našu djevojčicu preseliti na post-intenzivnu njegu. Zahvalila sam Bogu još jednom…

‘Moja je djevojčica pravo malo čudo, a nakon svega što nam se dogodilo, više nas ništa ne može srušiti’

Ondje sam s mojom djevojčicom provodila mnogo više vremena. Kupala sam je, hranila i sve smo se više zbližavale, a zatim nam je jedne nedjelje doktorica rekla da će joj izvaditi krv, i ako sve bude u redu već će sutra moći kući. Tako je i bilo; svi nalazi bili su uredni i moja curica napokon je puštena doma. Otada su prošla dva i pol mjeseca, a danas mogu reći da je ona jedno iznimno napredno dijete koje se iz svega ovoga izvuklo bez posljedica. Dijete koje dobro napreduje i koje izgleda kao dijete rođeno točno u termin, čak i malo bolje…

Danas se svi još uvijek čude i govore mi da je moja djevojčica zaista pravo malo čudo. I jest… Ne zato što je moja, nego zaista jest. U jednom je trenutku doslovno bila otpisana, a danas je teška gotovo šest kilograma i nevjerojatno je napredna i živahna beba. Danas nema tih riječi kojima bih na pravi način opisala svoje iskustvo, ali nakon razgovora s jednom od ginekologinja na KBC-u Sestre milosrdnice, nešto sam shvatila. I dok sam usred razgovora s njom briznula u plač, ona mi je rekla: “Ivana, najteže bitke dobivaju najjači i najhrabriji borci, a ti to jesi. Ja to jako dobro vidim i znam.” I, znate što? Imala je pravo, jer nakon ovakvog iskustva više me ništa ne može srušiti. Malo je toga težeg i goreg što se može desiti jednoj mami od ovoga… Danas još uvijek svega nisam ni svjesna, ali dok sam ovo pisala, nisam mogla suspregnuti suze. Ne mogu se ni prisjetiti svega jer je sve to ostavilo presnažnih tragova na meni. Otada drugačije gledam na svijet i u to sam sto posto sigurna, ali znam samo jedno; Rodila sam najvećeg borca!

I samo još jedno; svim mama palčića želim poručiti da ne gube nadu. Nikad, baš nikad. Vjerujte i pričajte im. Oni sve osjete, znaju i razumiju i nismo ni svjesni koliku snagu zapravo imaju u sebi. Snagu da se golim rukama i nogama izbore za svoj život.”

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 09:00 20.11.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr