POSEBAN PRISTUP

Kako pomoći stidljivoj djeci, a da ih ne povrijedimo

Piše: Eva Benedik / Vrijeme: 16:59 31.10.2016 / Rubrika:
Foto: veronicagomepola/Thinkstock
0
0 dijeljenja

Uvid u literaturu koja opisuje stidljivost kod djece može biti alarmantan roditeljima malenih, osjetljivih bića

Studije povezuju bihevijoralnu inhibiciju odnosno suzdržanost u ponašanju djece koja se ne odnosi samo na stidljivost već i na ekstremni oprez u novim situacijama, sa povećanim rizikom razvitka poremećaja tjeskobe. Znanstvenici smatraju da pokušaj pretjeranog štićenja stidljive djece od strane roditelja, čini stvari gorima.

Psiholozi za djecu objašnjavaju na koji način treba podupirati sramežljivu djecu. Ključno je da treba, kaže Sandee McClowry, psihologinja sa NYU, guranje djece iz komfort zone, znači okruženja koje im je poznato i u kojem se osjećaju sigurni, bez da se pokuša promijeniti njihova fundamentalna priroda.

Prihvaćanje djeteta kakvo jest je velika stvar

dijete, jede

Psiholozi definiraju sramežljivost kao sklonost osobe povlačenju iz socijalnih susreta i tendenciju da se osjećaju nelagodno kada se događaju socijane interakcije. Stidljivost je dio djetetovog temperamenta i psiholozi kažu da je to vrlo ustrajnja osobina. U studiji objavljenoj 1988. u časopisu The Child Development, znanstvenici uspoređuju opservacije četverogodišnjeg djeteta sa onima djece od sedam i pol godina. Djeca koja su sramežljiva sa četri godine ostaju takva i sa sedam.

Druga studija, iz iste godine bavila se posljedicama stidljivosti osoba rođenih u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Muškarci koji su bili stidljivi kao djeca ženili su se puno kasnije i kasnije imali djecu, karijere su im bile manje stabilne. Stidljive žene, više nego one koje nisu, udavale su se ranije, ranije imale djecu i ostajale kod kuće. Za oba spola, karakteristično je povlačenje od svijeta. Ovi rezulati bi danas mogli biti nešto drugačiji jer se uloge spolova mijenjaju.

Temperament može promijenti tijek života osobe

klinci, dijete, nered

Temperament može promijenti tijek života osobe kroz polaganu akumulaciju izbora koje stidljivi ljudi rade i mogućnostima koje propuštaju.

Još više brinu studije koje povezuju bihevijoralnu inhibiciju sa kasnijom tjeskobom. Kod stidljive djece, vjerojatnost anksioznosti veća je sedam puta. Oko 15 posto djece koja imaju jaku bihevijoralnu inhibiciju, pola će biti anksiozno. Općenito u našem društvu, ekstrovertiranost i sposobnost da se glasno govori i objašnjavju zamisli se vrlo cijeni. Zbog toga, djeca koja su stidljiva često u razredu loše funkcioniraju.

Djeca koja su ekstremno stidljiva možda trebaju profesionalnu pomoć. Terapeut koji bi pomogao djetetu ili odrasloj osobi, da se nađe najbolja strategija kako da upravljaju sa tjeskobom i biraju aktivnosti koje odgovaraju njihovom temperamentu.

Ne treba biti previše zaštitnički nastrojen

dijete zlostavljanje

Svi želimo zaštiti stidljivo dijete koje se bori sa novim situacijama, ali znanstvenici savjetuju da se ne ide predaleko ni naglo. Biti previše zaštitnički nastrojen vjerojatnije čini da djeca ostaju plašljiva i stidljiva i zapravo radimo veću štetu.

Roditelji bi trebali pronaći ravnotežu i polagano ih učiti da budu samostalniji. Roditelji moraju voditi računa da je djetetu udobno i paziti kad su dosegnuli limit. Koraci u osamostaljenju djeteta se moraju raditi polagano. Cilj je poduprijeti dijete na putu da postane socijalno odgovorna osoba u situacijama koje su za dijete stresne. Ovakav način potpore spriječava rizik tjeskobe i depresije kasnijem životu.

Piše: Eva Benedik / Vrijeme: 16:59 31.10.2016 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr