Nevjerojatna životna priča

‘Kako izgleda život s mamom koja je psihički bolesna. I zašto sam otišla od nje’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 19:00 21.04.2017 / Rubrika:
Foto: Sasiistock/thinkstock
0

Djevojka je potpuno iskreno ispričala kako je živjeti s osobom koja bi ti trebala biti najveća potpora u životu, ali zbog bolesti to ne može. Već te neprestano povrijeđuje, zbog čega je mrziš, ali se stalno i iznova moraš podsjećati da to nije u redu, da to nije njena krivnja i da tvoja ljubav mora pobijediti mržnju prema njoj

“Moje najranije sjećanje na moju mamu bilo je kako stoji na željezničkim tračnicama. Tada sam imala otprilike tri godine. Zapravo uopće nisam sigurna, ali moja sestra misli da sam imala tri. Prisjetila sam se ovog momenta s mamom kad sam imala 18 godina i kad sam bila kod fakultetskog psihologa, zato što sam upravo pobacila i ide mi prilično loše na kolegijima. A ako želim službenu ispriku za nedolazak na fakultet, trebam dokaz da sam psihički traumatizirana, pa nevoljko kod te žene odlazim na razgovore o svojim problemima…

Cijeli život za moju je obitelj psihička bolest moje majke bila poput nečeg nepostojećeg. Toliko smo toga govorili, a rekli toliko malo – moja se majka cijeli život borila s psihičkim problemima, ali mi o tome nikad nismo razgovarali. Umjesto toga, ignorirali smo sve što se događa, toliko da je i nas povukla k sebi… Ovo je naša stvarnost. Život s mojom mamom uvijek je bio život u konstantnom strahu. Većinu vremena, mi (moj tata, sestra i ja) nismo znali što je može potaknuti. Nije bila zla – bila je razoružana u svojoj nevinosti. Bila je toliko nježna, a opet toliko prepuna tenzija. I iz tog će mi razloga moja mama uvijek, uvijek, uvijek ostati autoritet.

Kad sam bila mlađa upijevala sam se transformirati i biti jača, imati više strpljenja za nju i njene snove. Ali negdje u procesu odrastanja, shvatila sam da uništavanje vlastite sreće zbog njene ni za jednu od nas neće završiti dobro. Moj se identitet zbog nje neprestano mijenjao – oscilirao između moje dvije polovice – one koja joj je pokušavala ugoditi i one koja je pokušavala živjeti.

Od kad je se sjećam, bila je agresivna

Bila je agresivna još otkad je se sjećam, a njen je bijes prolazio kroz nju poput oštrih valova. No, njena agresivna strana nije se uvijek ispoljavala na fizički način. Nekad je kao oružje koristila riječi i njima rezala moje ranjivo biće. To se događalo jako često, poput prekidača koji se pali i gasi… I najmanja sitnica mogla ju je naljutiti. Nekad bi se šalili, a ona se smijala s nama. A nekad bi se šalili, a ona bi počela vrištati i udarati moju sestru i mene svime što joj se našlo pod rukom; sandalama, valjkom za tijesto, metlom… Jednom me sedam ili osam puta udarila žičanom vješalicom zato što je prijateljica koju sam pozvala k sebi u kuću došla u (pre)kratkim hlačama. Dok me udarala govorila mi je “Samo probaj i ti obući ovakve hlače”. Ožiljke na leđima imala sam mjesecima nakon toga.

A najstrašnije sjećanje nje koje imam iz doba je kad sam imala 12, a moja sestra 19 godina. Ovo su činjenice od tog dana kojih se još uvijek sjećam: Čula sam sestru kako vrišti u daljini. I dok je ona vrištala, moja je mama odgovarala vikanjem; toliko strašnim i zlokobnim, iz nje je izlazilo poput lave. Njena toplina u tom je trenutku bila pregažena zlom. I dok sam ih slušala kako vrište, dotrčala sam iz dvorišta u dnevnu sobu, gdje sam osjetila da se nalaze. Vidjela sam mamu kako u desnoj ruci stišće ogroman kuhinjski nož. Ručka je bila crna, a njeni zglobovi crveni. A zatim je pokušala ubosti moju sestru…

Ovo je najstrašnije sjećanje života s njom koje imam

Dan prije sjedile smo zajedno za stolom oko kojeg je sada lovila moju sestru. Pričala sam joj o dečkima, a ona me slušala. I postoji puno ovakvih lijepih trenutaka kojih se sjećam, kad je bila nevjerojatno savršena. Toliko sam očajnički htjela imati takvu idealiziranu verziju majke, a i ona je sama možda htjela igrati tu ulogu. Ali sada je bila potpuno bijesna, a oči su joj bile širom otvorene, tiranskog pogleda. Moja sestra je vrištala i vrištala dok je trčala oko stola, kao da se nalazi na traci koja se vrti u krug i ne prestaje. I dok sam ih gledala, majka je odjednom pogledala mene. Sad sam joj ja bila plijen. Počela sam trčati, a njena me oštrica nekoliko puta promašila. Čula sam kako je udarila drvo stola, a zatim zid. Moja sestra je nastavila vrištati. Sjećam se da se zaustavila tek kad se tata pojavio i gurnuo je uza zid. Sjećam se da je vikao: Staaaaani!

Počela sam je mrziti. Mrzila sam je godinama

Učili su me da lažem o svom životu zato što je bolest moje mame bila nešto što sam oduvijek štitila… A onda sam prestala razmišljati o tome da njena bolest utječe na nju, nego sam se koncentrirala samo na to kako utječe na mene. I tako nesvjesna njene duboke boli, počela sam je mrziti. Godinama sam se oslanjala na svoj bijes i prijezir, na svoj strah, zato što sam je toliko mrzila. Molila sam se da umre, a razmišljala sam, ako molim dovoljno jako, možda se i ostvari. Postala sam opsjednuta time.

Razmišljala sam o onom događaju. Što da me zaista ubila? Razmišljala sam da bi u smrti možda dobila ljubav koju zaslužujem. Da je prolila našu krv po vlastitim rukama, možda bi to bila osveta koju sam htjela dobiti zbog toga što je ona bila tako grozna majka; savršen kraj za nekoga tko je tako savršeno igrao zločinca u mojoj osobnoj tragediji.

Ranije ovog mjeseca preko Skypea sam razgovarala s mamom i rekla mi je neobičnu i odbojnu šalu o stražnjicama. Moja prva reakcija bila je frustracija. Jela sam dok smo razgovarale, a detalji su bili užasno nepristojni, seksualni i perverzni. To je bio humor moje mame, apsurdan i pun groteske. Pomislila sam – ona je samo čovjek… Ali u tom je trenutku bila samo to, čovjek, bez ikakvih povezanih osobina. Mrzila sam je zato što nije bila majka kakva, realno, nije ni mogla biti, ali što kad bih je voljela zbog toga što je ovako komplicirana osoba?

Pitala me: “Zašto me ne voliš?”

Ona ne treba moju milost, no u ovom trneutku, sve joj opraštam. Oči joj se cakle… Želi da je vidimo sa svim njenim manama… Da je prihvatimo onakvu kakva jest. I to sam shvatila kad sam je gledala, onako nevinu poput djeteta. Koža joj je napeta, zategnuta na licu poput nekog platna. Toliko sam joj slična, čak i kad joj se bore oko očiju pojave i vide jasno poput dijamanata. Ona mi nešto govori, ali ja sam toliko daleko… Pitam se kako bi moja sreća izgledala da nije bilo njene bolesti. Ne mogu dokučiti kakav bi to bio život u kojem me ne bi povrijeđivala svojim riječima, trikovima, rukama… Živjela sam pod njenom diktaturom, bojala sam se biti svoja. Ali sada smo ipak mirne, samo smo ljudi. Nasmijala se tim polu-smiješkom i upitala me, jer je vjerojatno osjetila moju distanciranost; “Zašto me ne voliš?” Isprva sam bila nestrpljiva i brzo joj, osorno odgovorila. Njene su oči toliko mile, drage su čak i kad je boli…

A evo kako stvari stoje: Ja je volim. Ali udaljila sam se prije nekog vremena kako bih spasila sama sebe. Nisam htjela plutati u čistilištu u kojem sam živjela gotovo 19 godina, pa sam pobjegla. A sada je tu cijeli ocean, dva, tri, koji nas razdvajaju. Razgovaram s njom kad sam u mogućnosti. Podsjećam je da uzima svoje lijekove, ali gotovo uvijek na neki blag način, nikad ne pretjerujem, sve to uvijek zvuči više poput neke ‘sugestije’. Znam da je njen najveći strah taj što je luda, i ne mogu je kriviti zbog toga. Mnogo njenog života provedeno je u pitanju što sve nije mogla postati. Sve što nam je napravila kad smo bile mlađe – ali i ono što radi danas – dogodilo se u procesu traženja. Dok nas je pokušavala povrijediti u isto je vrijeme pokušavala pronaći sebe. Povrijeđivala nas je zato što smo mi jedino vrijedno u njenom životu. Bilo je to samo-destruktivno, zato što je i nju boljelo. No to nije nikakva utješna nagrada, to je samo moje mišljenje, jer zbog vlastitog zdravlja moram je povezati i pomiriti sebe sa svime što je učinila. Da bih mogla krenuti dalje, moram vidjeti njenu bol na mnoštvo različitih načina na koje ona vidi tu istu bol.

Naravno da je volim, i boli me pomisao na to da će jednog dana otići. Ali moje putovanje ne mora biti definirano njenim

Iz nekog razloga, u meni više ne postoji bijes. Istina je da sam ja mogla biti na njenom mjestu. A u njoj vidim toliko sebe – način na koji sluša moje priče o tome kakva sam, o putovanjima, poslu, pisanju… I iako mi ne daje neke korisne savjete, vidim koliko joj oči sjaje kad joj pričam o sebi. U tim trenucima pobjeđuje njena ljudskost, a sva bolna i nasilna sjećanja nestaju. Jer odrastanje znači kretanje dalje. Kada imaš roditelje koji su bolesni, u nekom trenutku moraš odbaciti osuđivanje. No, opet, s druge strane, što joj ja točno dugujem?

Ona me zlostavljala. A ja je i dalje volim. Komplicirano je i neprestano se razvija, ali svakim je danom mrzim sve manje i manje zato što je vidim onakvu kakva jest, a ne samo kao vlastitu majku. Vidim je kao neostvarenu odraslu osobu, onu koja nije trebala imati djecu, ali i kao žrtvu vlastita vremena, vlastita zlostavljanja, onog o kojem nikad ne priča. Kao umjetnica koja je mrzila samu sebe, moja je majka postala čudovište i to je bio njen odgovor društvu koje je od nje očekivalo da postane nešto što nije mogla postati. Nikad nije bila sretna, i to boli. Za mene, razmišljanje o njenoj dobroti, pa zatim o njenoj zloj strani presjeca se. Krivim li je? Naravno, zbog nekih stvari, ali počinjem shvaćati da moje putovanje ne mora biti definirano njenim.

Moja se majka uvijek nemirno vrpolji. Možda kako bi samu sebe podsjetila da je i dalje živa; možda zato što je mirnoća previše zastrašujuća, preblizu smrti. Kad je sama, mora se suočiti sa svim svojim demonima, a ona nije spremna na taj kraj… Ne još… Ne sjeća se svega što nam je učinila. Ponekad nas čak optužuje da pretjerujemo, izmišljamo lažne priče.. Ali ja danas ne trebam ništa od nje. Dok je gledam preko ekrana svog laptopa, podsjećam se da će jednoga dana otići. Moje srce plače, a prsa mi se napune osjećajem boli. Oči mi se pune suzama, ali nikada ne mogu plakati pred njom – pa uvijek strpljivo i duboko udahnem. Nagnem glavu na stranu i nasmijem se. I slušam njenu šalu o stražnjicama.”

Izvor: Broadly

Piše: Žena Net / Vrijeme: 19:00 21.04.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr