Dirljive životne priče

‘Bila sam uvjerena da mi je kćerka mrtva, a onda sam je, gotovo 10 godina kasnije, vidjela na fotografiji’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 29.09.2017 / Rubrika:
Foto: ilustracija / PaulBlake1957 / flickr
0

Dvije majke, koje su zbog razornog stanja morale pobjeći iz vlastitih domova i iz vlastite zemlje te su kao imigrantice stigle u Sjedinjene Američke Države, otvoreno su ispričale svoje užasno dirljive životne priče o tome kako su nakon godina i godina traženja i gubitka bilo kakve nade ponovno pronašle svoju djecu. Veneranda, jedna od majki, ponovno je ujedinjena s vlastitom djecom i obitelji, dok Jacqueline još uvijek čeka da se njihov slučaj raspetlja, kako bi njena djeca ponovno mogla živjeti s njom, u domu koji za njih stvara u američkom gradiću Lexington

“S mjesta na kojem je sjedila, na kauču svoje prijateljice u Lexingtonu u Kentuckyju, Jacqueline Kosongo Rukevya (38) osjetila je blago olakšanje. Dnevna je soba bila ispunjena toplinom i igrom. Čuo se smijeh djece okupljene oko televizijskog prijemnika, a iz kuhinje je dopirao zvuk zveckanja posuđa i prepoznatljiv miris domaće hrane. I doma u Kongu Jacquelinein je život bio prepun začinjenih aroma i mirisa, obitelji, i što je najvažnije – njenih šestero djece. U tom bi trenutku dala bilo što da joj se sve to vrati.

Jacquelinina prijateljica Rehema također je imigrantica iz Konga. Nakon što je Jacqueline doselila u Lexington u listopadu 2015. godine, njih su se dvije užasno zbližile tijekom svakodnevnih putovanja autobusom do lexingtonške Agencije za preseljenje i Ministarstva za izbjeglice, a kasnije i tijekom zajedničke potrage za poslom.

Za razliku od Jacqueline, Rehema i njena obitelj uspjeli su na vrijeme pobjeći iz ratom uništenog Konga te su se tako spasili od nereda koji su nastali između zaraćenih strana – korumpirane vlade i tisuće i tisuće pobunjeničkih grupa – i sklonili u prihvatilište u jednom gradu u Ugandi. Jacqueline je pak čekala predugo prije nego li je pobjegla. Do trenutka kad je stigla u izbjeglički kamp u Malawi, ostatak njene obitelji su ubili, a neki su članovi nestali. Svih osam godina koje je provela u kampu provela je tragajući za vlastitom djecom. Ali dosad se već pomirila s tim da ih nikada neće pronaći.

Njen je brat potvrdio, djevojka s fotografije zove se Ponga. Kad je saznala tu informaciju, Jacquelinino je srce na trenutak gotovo zastalo

Ilustracija / John Atherton / Flickr

Dok su razgovarale o svojim životima prije dolaska u Ameriku, Rehema je Jacqueline pokazivala fotografije koje joj je brat poslao iz Ugande. Jacqueline je zastala nad jednom fotografijom grupe ljudi okupljene oko plastičnog otirača. Djevojka s ljubičastom maramom na glavi sjedila je u pozadini, a pogled joj je bježao na desnu stranu, izvan okvira fotografije. Djevojka je bila prilično mršava, ali njene crte lica i tijela bile su preslika Jacquelininih: Imala je svijetlo smeđu, glatku kožu, tople smeđe oči i visoke, aristokratske jagodične kosti.

Djevojčine su joj oči bile poznate, ali pripadale su nekom drugom vremenu – davno izgubljenom vremenu prije osam godina, dok je Jacqueline još imala kuću i obitelj. Ponga, njena najstarija kćer, imala je oči poput ovih djevojke na fotografiji. Ali, činilo joj se nemogućim. Jacqueline nije mogla ni zamisliti da bi njena djeca mogla biti živa.

‘Ovo dijete ovdje, na ovoj fotografiji’, upitala je Jacqueline, ‘znaš li njeno ime?’

Rehema nije znala. Ali, sljedeći dan, nakon što su uhvatila autobus u novoj potrazi za poslom u Lexingtonu, Rehema je rekla Jacqueline da je sinoć nazvala brata. On je znao ime djevojke na fotografiji. Ponga. 

Jacquelinino je srce na trenutak zastalo.

Kamioni Crvenog križa vraćali su se prazni, a ona je znala da će je vrlo vjerojatno ubiti ako odluči sama potražiti vlastitu djecu

Ilustracija / Children’s Bureau Centennial / FlickrFoto: Children's Bureau Centennial / Flickr

Masakr koji je uništio Jacquelininu obitelj dogodio se gotovo deset godina ranije, u svibnju 2007. Jacqueline i njeno šestero djece spavali su u kući, dok im se u dvorištu odjednom pojavila gomila susjeda s mačetama, noževima, palicama i pištoljima u rukama.

Znala je zašto su ondje: Njena desetkovana zajednica u South Kivu vjerovala je da je njena obitelj teroristička zajednica. Kad su pobunjenici i vladina vojska stigli u selo, ubijajući i uništavajući sve pred sobom, Jacquelinina je obitelj jedina ostala netaknuta. Tugujuća je zajednica sada htjela izjednačiti rezultat. U kaosu masakra koji se dogodio te noći, u kaosu ubijanja, silovanja i uništenja, Jacquelinina obitelj – njen otac, majka, braća i njena djeca – potpuno su se rasuli.

Jacqueline nije imala drugog izbora nego pobjeći. Njene su misli bile razbacane posvuda, ali se jako dobro sjeća auta i broda kojim je stigla na let do slobode. Uspjela je doći do kampa u Malawi te se kod Ujedinjenih Naroda prijaviti kao izbjeglica. Bila je potpuno slomljena, podijeljena između crkvenih skupina, radnika i savjetnika, koji su joj pokušavali pomoći da se barem malo pribere. Kamioni Crvenog križa koji su tragali za njenom nestalom djecom vraćali su se prazni. A Jacqueline je znala da će, ukoliko ih se sama vrati tražiti, vrlo vjerojatno biti ubijena.

Dobila je priliku za novi život, ali je samoj sebi obećala da nikad neće odustati od traganja za svojom obitelji

Ilustracija / AMISOM Public Information / Flickr

2014. godine, nakon što je sedam godina živjela u izbjegličkom kampu, Jacqueline je napokon dobila tračak nade i doživjela ono što doživi manje od jedan posto migranata diljem svijeta: SAD je baš nju izabrao za preseljenje u njihovu zemlju.

Dobila je priliku za novi život, dobila je priliku da sve loše što je doživjela ostavi iza sebe. Samoj je sebi rekla da to što će preseliti ne znači da odustaje od svoje djece. Nadaj se najboljem, očekuj najgore – ova je rečenica postala njen moto. Ali njen se strah tada već pretvorio u tugovanje.

Otac supruga Venerande Mwakasali stajao im je na kućnom pragu s nožem zabijenim u leđa

U svibnju 2008. godine, netko je pokucao na vrata skromne, provincijske četverosobne kućice Venerande Mwakasali. Čula je dubok glas svog svekra: ‘Molim te, otvori mi vrata’, rekao je.

Veneranda je bila u dnevnoj sobi i u rukama držala svog dva tjedna starog sinčića Jacquesa. Njenih ostalih sedmero djece već je otišlo na spavanje. Njen je suprug odškrinuo vrata i vidio svog oca kako stoji na njihovom kućnom pragu i plače; dogegao se u kuću, a u leđima mu je bio zabijen nož. Skupina militantskih pobunjenika nasilno je ušla u njihovu kuću, a zatim su ih napali, izboli i oteli im ono što je njihovoj obitelji bilo najdragocjenije – generator i televizijski prijemnik.

U kaosu pljačke, dvije uspavane figure pojavile su se na vratima dnevne sobe: 16-godišnji David Baguma, Venerandin najstariji sin te njegova 14-godišnja sestra Angel Baguma. Pobunjenici su oteli Davida i Angel, silom ih potjerali iz kuće i odveli ih negdje daleko u planine.

Sljedećeg su jutra pobunjenici otišli. Zajedno s Davidom i Angel. Veneranda je znala da oteti mladi muškarci obično budu prisiljeni raditi za pobunjenike; a mlade djevojke koje otmu obično pretvaraju u vlastite seksualne ropkinje. Bila je potpuno slomljena, ali ne i slijepa; nakon gotovo deset godina bujanja rata, Veneranda je znala da je samo pitanje vremena kad će se i njena obitelj naći na nišanu crne statistike. ‘Imali smo povjerenje jedino u Boga’, govori. ‘Ali, bili smo svjesni da oni možda više nisu živi.’

Uzeli su joj sina i kćer, a jedinu je nadu pronalazila u Crkvi i vjeri

Ilustracija / Seattle Municipal Archives / Flickr

Veneranda, njen suprug i njihovo šestero djece koje pobunjenici nisu oteli, pješice su napustili South Kivu. Do trenutka kad su stigli u izbjeglički kamp u Ugandi, Veneranda je vjerovala da je potpuno poludjela. Šok, trauma i tuga zbog gubitka Davida i Angel i činjenica da je svjedočila ubojstvu svog svekra jednostavno su bili previše.

Pokušala je potražiti snagu kod Boga. Veneranda je bila predana Kršćanka i tijekom najtežih trenutaka uvijek bi se okretala Crkvi. Osjećala se slabom i bolesnom od silne tuge koju je osjećala, ali nakon dva tjedna putovanja preko masiva, napokon je stigla u kamp u kojem je bilo više od 60 tisuća ljudi kako bi posjetila tamošnju baptističku zajednicu. U crkvi se našla s pastorom Felicianom i ispričala mu o svom tragičnom gubitku.

Tijekom sljedećih je pet godina Veneranda postala prepoznatljiva članica njihove crkvene zajednice. Ona i pastor Felician posebno su se zbližili, a ona se sve više oslanjala na vlastitu vjeru, dok je njen suprug tragao za čvršćom mentalnom stabilnošću. Ipak, njena su koljena i dalje bila slaba. Nije imala apetita, ali se i dalje nekako debljala.

U siječnju 2013. godine, nakon što su od SAD-a dobili ponudu za preseljenje, Veneranda i njena obitelj avionom su otišli u Ameriku. Kasnije te godine, dvoje je mladih, brat i sestra, ušetalo u baptističku crkvu u sklopu izbjegličkog kampa u Ugandi na nedjeljnu misu. Kad su se upoznali s pastorom Felicianom, on je istog trenutka znao tko su oni.

Nazvao ju je pastor i rekao da je pronašao njenu djecu. U početku mu baš i nije vjerovala

U Americi se Veneranda osjećala poput duha. Mnogi imigranti suočavaju se s teškim mentalnim krizama jednom kad konačno budu fizički sigurni, pa tako ni Veneranda nije bila iznimka. Gospodin koji se brinuo oko njenog preseljenja predložio joj je odlazak na terapiju, ali svi ti silni razgovori nisu urodili nikakvim plodom. Usred noći bi se često budila pitajući se: Jesu li moja djeca živa?

A onda ju je jednog dana nazvao pastor Felician. ‘Mislim da sam ovdje u kampu vidio tvoju djecu’, rekao joj je.

‘Kako znaš?’, zahtjevala je Veneranda objašnjenje.

‘Izgledaju doslovno poput tebe’, objasnio joj je.

Veneranda nije mogla vjerovati. I ona je sama bila u tom istom kampu. Što ako je cijelo to vrijeme dijelila prostor s vlastitom djecom, a da to uopće nije ni znala? Inzistirala je na razgovoru sa spomenutim dječakom i djevojčicom. Pastor Felician odmah je dogovorio razgovor putem Skypea.

Kad se kamera upalila, a na ekranu se pojavila slika dvoje mladih, Veneranda je istog trenutka prepoznala svog najstarijeg sina: bio je zgodan, okruglog lica, tamnih, nježnih očiju. A kraj njega je bila Angel, sa svojim uglastim licem i širokim, smeđim očima. ‘Wow, mama!’, David je viknuo u kameru. ‘Jesi li to ti? Zaista?’

Veneranda se nije mogla prestati smijati. Smijeh joj je dolazio duboko iz srca.

Jacqueline se napokon čula sa svojom kćerkom. Odmah joj je prepoznala glas

Ilustracija / Rob! / Flickr

Dva dana nakon što je vidjela fotografiju Rehemina brata, Jacqueline je u ruci stiskala svoj mobitel. Rehemin brat dogovorio je telefonski razgovor s djevojkom s fotografije. Nije znao o čemu se zapravo radi; Jacqueline nikome nije htjela išta govoriti, u slučaju da se njene sumnje pokažu pogrešnima. ‘Znaš li s kime razgovaraš?’, upitala ju je.

‘Nemam pojma’, odgovorila je djevojka s druge strane linije.

Jacqueline je prepoznala djevojčin glas i osjetila tračak nade: ‘Ja sam tvoja majka.’

‘Zaista?’, djevojka je zvučala prilično skeptično. Zatim je ponovila: ‘Zaista?’

Ponga je inzistirala da joj Jacqueline izgovori imena njene preostale djece. Jacqueline je to i učinila: Nancy, imala je 9 godina kad sam je zadnji puta vidjela; Patrick; Alles; Merveilles, kojeg su uvijek zvali Merve; i najmlađi, Berthe. Ponga je potvrdila i rekla joj da je i petero njene mlađe braće također živo.

Jacqueline je bila i više nego uzbuđena. Htjela je nastaviti Pongu rešetati pitanjima, kako bi bila sto posto sigurna da je to njena kćer. Nikad nije mislila da bi se ovo moglo dogoditi – da će s druge strane linije zaista biti njena kćerka, da su njena djeca zaista još uvijek živa. Osjetila je ogromno olakšanje; osjećaj je bio ‘kao da mi je s leđa pao ogroman teret’, rekla je.

Rekli su joj da mora obaviti DNK testiranje, kako bi potvrdila da su to zaista njena djeca

Tog je tjedna dogovorila sastanak s odvjetnicom za migrante, Emily Jones. S obzirom da su njena djeca u Ugandi bila neoženjena i neudana i svi su bili mlađi od 21 godine, imali su potpuno pravo dobiti status imigranata i vizu, kako bi se mogli pridružiti svojoj majci u SAD-u, za stalno. Jones joj je pomogla sastaviti molbu za ponovno ujedinjenje

No, njihovi zamjenski roditelji u kampu u Ugandi bili skeptični oko tih iznenadnih Jacquelininih majčinskih osjećaja. Isto tako skeptični bili su i u američkoj vladi. Jacqueline su rekli da će morati platiti DNK testiranje za sebe i svoje petero djece ako ih želi dovesti u Kentucky – a to bi značilo da mora pronaći čak 1.600 dolara ukoliko želi dokazati da su ta djeca zaista njena. Napokon je pronašla posao, čistila je sobe u studentskom domu na Sveučilištu u Kentuckyju za 12 dolara po satu, ali to je bio tek privremeni posao. Svoju je situaciju objasnila svom šefu, koji ju je zatim promovirao i dao joj stalan posao te povećao plaću na 13 dolara po satu.

Bilo joj je potrebno šest mjeseci da skupi dovoljno novca kako bi mogla platiti DNK testiranje. Početkom prosinca 2016. godine, od američke je vlade dobila pismo u kojem je pisalo da su potvrdili kako su djeca zaista njezina.

Osjetila je emociju koju nije osjetila godinama: radost. Sljedećih je dana morala brinuti o praktičnim stvarima, poput toga da pronađe odgovarajuće škole za svoju djecu i upiše ih ondje te kako zaraditi dovoljno novca da ih može normalno uzdržavati. No, misli su joj uvijek išle prema jednoj i najvažnijoj slici: ‘Bilo mi je najvažnije što ću ih napokon vidjeti nakon toliko mnogo vremena’, rekla je. ‘Moje su molitve uslišane…’, dodala je.

David i Angela napokon su ponovno susreli vlastitu obitelj, nakon dugotrajnih provjera, skeniranja, pa čak i zabrana

Ilustracija / Frank Douwes / Flickr

Čim je Veneranda saznala da su David i Angel živi, podnijela je prijavu za njihovim preseljenjem u SAD, kako bi se mogli pridružiti njoj, njenom suprugu i svojoj braći i sestrama. Svima je rekla da dolaze. Čak je prestala odlaziti na terapije.

Krajem 2014. njena obitelj preselila je u Lexington, a ubrzo je zatražila pomoć odvjetnice Jones. S obzirom da se njena prvotna molba za preseljenjem Davida i Angel zagubila negdje među mailovima, Jones joj je pomogla napisati drugu molbu. Veneranda se divila fotografijama Davida i Angel koje su joj stigle iz Ugande: ‘Koliko su samo narasli’, pričala je gledajući u njih. ‘Bila sam nevjerojatno sretna i puna nade.’

Slučaj Davida i Angel napokon je potvrđen u listopadu 2015. godine. Američkoj je ambasadi u Ugandi bila potrebna godina dana kako bi obradili njihove papire, provjerili njihovu pozadinu, obavili intervjue te provjerili medicinsku dokumentaciju, ali u siječnju 2017. godine, David i Angel nabavili su avionske karte kako bi u veljači mogli otputovati u SAD.

A kad su se njihovi planovi napokon posložili, američki je predsjednik odlučio objaviti 120-dnevnu zabranu ulaska migranata u SAD. David i Angel u Kampali su slušali vijesti iz Amerike. Nakon toliko dugo vremena, Veneranda i njena djeca ponovno nisu bila sigurna hoće li se moći ponovno ujediniti, kao obitelj.

No, već početkom veljače, američki su suci odlučili blokirati spornu zabranu, pa je tako Veneranda 17. veljače napokon dočekala dolazak svoje davno izgubljene djece. Čekala ih je na aerodromu Blue Grass. Ondje je bila i Emily Jones, baš kao i novinari s lokalne televizije ABC 36 News.

David se jako dobro sjeća hladnog zraka koji ga je dočekao na aerodromu. Bilo mu je hladno i prilično neugodno. On i Angel došli su dizalom, u rukama noseći svoje torbe.

Veneranda je potrčala prema njima čim ih je ugledala i u žaru gotovo blokirala put ostalim putnicima. Angel je zgrabila pod lijevu, a Davida pod desnu ruku te ih snažno zagrlila, naravno, plačući od silnog uzbuđenja. Kad god bi jedno od njih pokušalo ‘pobjeći’ iz njenog zagrljaja, ona bi ih ponovno privukla k sebi. Nije mogla prestati grliti svoju djecu.

Jacqueline kaže kako je trenutno drži jedino činjenica da su njena djeca živa, i zbog toga se nastavlja boriti za njih

Ilustracija / Hdptcar / Flickr

Jedne kišne subote, u travnju 2017., Jacqueline je sjedila na svojoj sofi u domu u Lexingtonu. Vikendima ujutro slobodna je nazvati svoju djecu u Ugandu, kako bi im mogla čuti glasove. No, ondje gdje se oni nalaze trenutno je noć, a ta se udaljenost jednostavno čini preteškom…

Ona i dalje čisti studentske sobe u domu na Sveučilištu u Kentuckyju te svaka dva tjedna svojoj djeci MoneyGram-om šalje svotu od 120 američkih dolara. Nakon toga joj ne ostaje novca koji bi mogla staviti na stranu. U sustav je pogreškom uneseno da ona ima šestero djece koje mora uzdržavati – ali njena djeca nisu u SAD-u, što nigdje ne piše. Ali, ta je pogreška košta 900 dolara u obliku poreza.

A taj pakao sada doslovno prožima njen život. Ona je i dalje majka. I dalje ima djecu kojima je potrebna. Ali kao da ih uopće i nema – barem ne pored sebe. Ponekad joj se ta udaljenost čini preteškom, a često se osjeća potpuno bespomoćnom pred svim tim silnim izmjenama pravila i zakona vezanih uz dolazak imigranata iz drugih zemalja u SAD. Njena su djeca čula vijesti o prvotnoj zabrani dolazaka imigranata te su je zabrinuti nazvali; Ponga ju je pitala hoće li se uopće ikada više vidjeti. Jacqueline ih je pokušala utješiti, ali sve što zapravo može napraviti jest čekati da njena djeca nekako sama pronađu put kroz cijeli taj imigracijski sistem provjera, skeniranja i još malo provjera.

Nedjeljama, Jacqueline odlazi u crkvu. I ona ima povjerenja u odvjetnicu Jones, koja joj je obećala da će se za njih boriti i kad bude najteže te joj je uvijek tu kao podrška. ‘Trenutno sam samo sretna što znam da su moja djeca živa’, priča Jacqueline. ‘I dalje se trudim i naporno radim za njih. I vjerujem da ćemo se jednoga dana ponovno vidjeti. To me zapravo i tjera naprijed.’

Veneranda je sretnija i snažnija nego ikad, sad kad je njena obitelj ponovno na okupu. I obožava im pripremati njihov omiljeni specijalitet

Iste te subote u travnju, Veneranda je ponosno spremala mandazi – mini peciva slična krafnama, koja su u Istočnoj Africi nevjerojatno popularna – te s nestrpljenjem čekala dolazak Angel i Davida, koji sada žive u zajedničkom stanu. Jedna njena kćerkica otišla je na maturalnu večer u raskošnoj ‘balerina’ haljini, dok je Jacques, koji sada ima šest godina, zalijepljen za svoju robotsku kompjutersku igricu.

‘Osjećam kao da sam se vratila iz mrtvih’, priča Veneranda. Tvrdi da joj se doslovno promijenio osjećaj u cijelom tijelu: ‘Osjećam se snažnijom.’ Više nema noćnih mora. Um joj je stabilniji. Stres je nestao. A sve to, tvrdi, zahvaljujući činjenici da su njena djeca opet tu. ‘Odlazim na posao, vraćam se kući i sretna za njih pripremam mandazi, zato što znam da ih vole.’

Kad njena djeca stignu, obično se udobno smjeste u dnevnoj sobi, dok Veneranda priprema njihovo omiljeno jelo u kuhinji. Angel također želi naučiti kako pripremati mandazi, a David joj predlaže da za to potraži neki video tutorial na YouTube-u.

Angela se na njegov prijedlog samo nasmijala. Radije će, kaže, učiti od svoje majke.”

Izvor: Elle

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 29.09.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr