Filmska priča cure iz Hrvatske

‘Dvije godine nakon susreta u polumračnom avionu mislila sam da ga neću prepoznati. Danas smo zaručeni’

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 10:00 18.09.2017 / Rubrika:
Foto: andrea šimunic / square mile of style
0

Andrea Šimunic je uspješna, kreativna i užasno draga mlada cura, modna menadžerica, beauty blogerica i youtuberica iz Koprivnice, s trenutnom adresom u Švedskoj, a sljedećom u vjerojatno nekoj malo južnijoj europskoj državi. Odlučila nam je prilično detaljno ispričati zašto je i kako uopće završila u Švedskoj, ali ono najvažnije – kako je stvarno proživjela (zapravo, kako još uvijek živi) potpuno nevjerojatno-nestvarno-filmsku verziju ljubavi sa svojim zaručnikom, Šveđaninom Petterom. I ozbiljno ne pretjerujemo, dosta je filmski

“Danas kad gledam unatrag, čini mi se da je stvarno bilo davno. I bilo je, prije pet godina. Taj let, ključan let, s obzirom da mi se život okrenuo naopačke nakon njega. Danas tipkam ovaj tekst iz Švedske, a sve je zapravo počelo 2012. godine, na TOM avionu prema Aziji kad sam primjetila njegove cipele.

Ja sam tad bila novopečena studentica na putovanju s obitelji. On je bio kasni srednjoškolac, na školskom izletu. Sasvim slučajno, našli smo se kako sjedimo jedno pored drugoga, s prolazom između nas. Nije prošlo dugo do trenutka kad sam ugledala njegov mobitel ispred sebe, u njegovoj ruci, a na ekranu je pisalo “Can’t sleep? 😊”. Prvo, hrabro! Drugo, slatko! U trećem trenutku pričamo… I tako sljedećih nekoliko sati, sve do destinacije.

I tad sam mislila to je to, on je postao ‘moj Šveđanin iz aviona’, još jedna zgodna anegdota s putovanja koju ću prepričavati, iako, poprilično nevjerojatna. Kasnije sam se uporno pokušavala sjetiti jesam li stvarno baš njega primijetila prilikom ulaska u avion, a onda sam se sjetila cipela. Nisam se sjećala njega prilikom tog ulaska, samo njegovih cipela, onaj neki model brodskih mokasinki koje su bile začuđujuće dobar izbor za jednog zapravo toliko mladog dečka. Još uvijek ih ima, to je na neki način smiješan simbol našeg prvog susreta, ili zapravo sjećanje na sve to. Tad nisam ni sanjala da ću jednog dana ja u svojim cipelama i spakiranim koferima otići u avanturu svog života, s prvom stanicom baš u Švedskoj.

Od cipela i poruke na mobitelu do dvije godine Skypeanja i konstantnih razgovora

Square Mile of Style / Instagram

A onda se sve nekako nastavilo i odjednom su prošle dvije godine koje smo proveli u povremenom druženju preko interneta; tipkajući poruke i poruke, pričajući satima uvečer i gledajući se tu i tamo na Skype-u (živio Skype, kasnije će postati još bitniji dio mog života). Nakon dvije godine, počela sam se pitati zašto je on ustvari još uvijek tu. Nekako je uvijek bio tu kad je trebalo, u pravim trenucima i u jednom trenu sam shvatila da je zapravo postao dosta bitnim dijelom mog života. Čvrsto sam odlučila da je to to – ili ćemo se ponovno sresti, pa što bude, ili postajem ozbiljna i prestajem se dopisivati s totalnim neznancem iz Švedske. Bilo je ovo prvo. I dobro, očito u tom trenutku više nije bio baš totalni neznanac…

2014-a je, ja stojim i čekam na aerodromu, nenormalno nervozna, dok mi glavom prolazi tisuću pitanja, sumnji, predikcija i sličnih gluposti. Za svakog lika koji izlazi mislim da je on, jer zapravo znam da ga ne prepoznajem; prošle su dvije godine od susreta u polumračnom avionu, a Skype slika osobe nikad nije izoštrena i stvarna slika. A onda sam ga vidjela! Nervoznog, kako mu glavom vjerojatno također prolazi tisuću pitanja, sumnji, predikcija i sličnih gluposti. Eh, ali zapravo teško mogu točno opisati kako je izgledao taj prvi susret. Kombinacija nelagode, uzbuđenja, nevjerice, šoka i radosti. The rest is history… Ali okej, objasnit ću malo tu povijest.

Prošlo je mnogo mjeseci veze na daljinu, frustracija, putovanja i nesigurnosti prije nego smo došli ovdje gdje smo sad

Danas smo zaručeni i živimo zajedno. I odlično nam je. Ja sam prije dvije godine upisala diplomski studij u Švedskoj, odselila se i danas sam diplomirani modni menadžer. Bila je to moja najbolja odluka, nakon one “ili ćemo se ponovno sresti ili postajem ozbiljna”. Prošli smo i zanimljivo razdoblje veze na daljinu, cijeli taj klasični proces frustracija, neizvjesnosti i nebrojenih putovanja, koja su dosta često bila dulja nego vrijeme provedeno zajedno. I preživjeli smo. Nije bilo lako, ali je vrijedilo svakog kilometra. Bilo je i suza i smijeha i bijesa, ali sve to čovjek nekako preživi kad u glavi ima ucrtan cilj i od njega ne odustaje ni pod koju cijenu.

Iako se mnogima sve ovo čini kao dobra knjiga ili film, jel’ mi vjerujete da ni nas dvoje zapravo nemamo osjećaj da smo se upoznali u avionu niti da su prošle dvije pune godine do našeg ponovnog susreta? Ja kažem da je to slučajnost, Petter kaže da je to sudbina (on je uvjeren da sam ja ta od trenutka kad sam ušla u avion). Ja se i dalje držim svog realnog pristupa, ipak sam ja prizemljena Hrvatica, a on sanjar iz Švedske. Doduše, čini se da je ipak išlo prema njegovom “sudbina” planu, jer jedno je upoznati nekoga na letu avionom, a drugo je kliknuti na životnoj razini.

On kaže da je sudbina, ja sam nekad mislila da je slučajnost, ali zapravo, na kraju uopće nije ni važno

Danas, zahvaljujući ovoj svojoj priči, znam još barem desetak parova koji su se također upoznali na nevjerojatnim mjestima, preižvjeli svakakve udaljenosti i prepreke i uspjeli. Ali, uspjeh nije sudbina ili slučajnost, uspjeh je ipak rad, predanost, komunikacija, snaga volje, vjera u to što imaš i međusobno povjerenje. I ljubav. Kako god okreneš, ljubav se uvijek nekako nađe tu, i stvarno pobijedi… Klasičan klišej, ali potpuno istinit.

Andrea Šimunic

Neki će možda na ovu priču odmahnuti rukom, jer su se u životu već možda naslušali svakakvih sladunjavih priča. Ali ustvari baš zbog njih želim da ovaj članak bude motivacija (ako je krizno, slobodno pogledajte moj video). Nekima sam samo nadam se skratila vrijeme, jer vole tu i tamo pročitati ovakvu priču. A ja, kao inače nepopravljivi realist, sam naučila jednu stvar pišući ovo – život stvarno ne ide uvijek po planu, ne događa se sve baš potpuno slučajno i ponekad treba pustiti glavu, potrčati za srcem, jer, uvijek postoji mogućnost da ce profit biti vrijedan svakog rizika.”

Andrea je snimila i video verziju ove priče

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 10:00 18.09.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr