Ovo je užasno tužno...

‘Ne osjećam puls, ali mora biti živ. Pokušavala sam se uvjeriti u to. A zatim je nastupio mrak…’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 09:00 04.08.2017 / Rubrika: ,
Foto: The Singing Widow / Facebook
0

Jessica Ayers izgubila je supruga samo tri dana nakon rođenja njihova sinčića Jaxa, i to na potpuno nevjerojatan i užasan način. Godinama se borila s depresijom i razmišljala treba li nastaviti živjeti ili bi bilo bolje jednostavno se predati. No, zbog svog se sinčića ipak odlučila nastaviti boriti i, kaže, ima onih dobrih i onih malo gorih dana, ali svaki dan moramo donijeti odluku, a ona se trudi donositi one ispravne. Ovo je njena potresna priča…

“Sjedila sam ondje i u rukama držala svog sinčića starog tri dana, tresući se od straha, kaosa i horora koji se odigravao u mojoj dnevnoj sobi. Iza vrata spavaće sobe u kojoj sam se nalazila čula sam prigušene sirene, glasove i vriskove koji će mi zauvijek stvarati noćne more. Promrzla i u stanju šoka, sve što sam imala u svojoj glavi bila je slika beživotnog lica jedinog muškarca kojeg sam ikad poželjela voljeti, njegove su usne bile bijele, a njegovo je tijelo ležalo na podu u neprirodnom položaju. ‘Ne osjećam puls, ali on mora biti živ’, uvjeravala sam samu sebe. Policijski je službenik polako otvorio vrata moje spavaće sobe i nekako nasilno i užurbano se približio mom krevetu. Krajičkom oka vidjela sam članove svoje obitelji kako pružaju ruke pokušavajući u naručje uzeti mog tek rođenog sina. A kad su riječi: ‘On je mrtav’ izašle iz usta policijskog službenika, nastupio je potpuni mrak.

Na vijestima su rekli da se radilo o zalutalom metku, ali zapravo nikad nećemo znati cijelu priču. Metak koji je ubio Justina išao je protivno logici, a statistička vjerojatnost toga da je on uzrok njegove smrti je jedan naprema beskonačnosti. U potpuno pijanom stanju, naš je susjed ispalio metak iz svoje 9-milimetarske automatske puške. Metak je uspio proći kroz njegova vrata (i nekoliko krošnji drveća) te putovati više od 60 metara do naše kuće. Zatim je prošao kroz naša staklena vrata i zastore, nastavio se kretati dnevnom sobom i napokon se zaustavio i Justina pogodio u glavu točno u onom trenutku kad je on naglo skočio s kauča.

Prošle su dvije godine od tog tragičnog dana, a ja sada imam 33 godine i mogu reći da sam još tužnija, ali sam zato pametnija nego prije. Jer, kad prođeš nešto toliko nevjerojatno grozno, to ne mijenja samo način na koji vidiš svijet, već transformira i tebe kao osobu. Tuga je veoma osobna stvar, i dok nikako ne mogu tvrditi da sam ekspert za to kako se najbolje nositi s njom, iz prve ruke znam kako s njom živjeti. Volim je usporediti s ožiljkom. Ili, još preciznije, unutarnjim ožiljkom koji ti je zahvatio srce i um i koji te prati gdje god da ideš. To je onaj crni oblak koji lebdi nad svim lijepim i dobrim što ti se dalje u životu dogodi. A kako biste uistinu razumjeli čitavu moju situaciju, morate znati cijelu priču, ne samo kraj. I zato se moram vratiti 19 godina unazad.

‘Govorili su nam da su to samo hormoni, ali mi nikad nismo sumnjali u nas. 2013. sam ostala trudna, a godinu dana kasnije na svijet je došao naš Jax. Tri dana kasnije, izgubila sam ljubav svog života’

Tek sam ušla u tinejdžerske godine, imala sam 14, točnije, i išla sam u osmi razred kad sam upoznala i zaljubila se u Justina Ayersa. Svirao je gitaru poput Jimi Hendrixa i zbijao šale poput Jerryja Seinfelda. Bio je pametan, talentiran, presladak, duhovit i strastven dečko, i zaista mi se svidio. Kad se sada osvrnem na početke naše ljubavne priče, na pamet mi padaju točno ove riječi jedne pjesme: ‘Each night I ask the stars up above, why must I be a teenager in love?’ i, naravno, zaplačem. “Zašto se ne bismo vjenčali već danas?” Moji prijatelji i obitelj (moja mama je jedina bila izuzetak) smijali su se toj ideji te su nam govorili da smo samo klinci koji će, kad odrastu, shvatiti da su sve to bili samo hormoni. Ali ja nikad nisam sumnjala u nas. 2003. (godinu dana nakon što sam završila srednju školu) napokon smo se vjenčali.

A sljedećih smo deset godina Justin i ja stvarali vlastita pravila zajedničkog života. Imali smo nekoliko ciljeva koje smo htjeli postići, pa smo odlučili pričekati s osnivanjem obitelji, jer smo bili svjesni toga da prvo moramo odrasti. Pokrenuli smo nekoliko vlastitih brendova, putovali (i u slobodno vrijeme i poslovno), a čak smo zajedno napisali i snimili glazbeni album. Sve je to bilo izvan uobičajene norme, ali to je bila naša norma i mi smo u njoj apsolutno uživali. A onda sam se jednoga jutra probudila i osjećala sam se nekako drugačije. Htjela sam bebu! I Justin se složio. Tad smo bili u braku već deset godina i oboje smo znali da smo spremni postati roditelji. Bacili smo se na posao i u rujnu 2013. godine ostala sam trudna s našim sinčićem, Jaxom.

U lipnju 2014. sjećam se da sam pogledala našeg tek rođenog sina i shvatila: ‘Pa ja napokon razumijem!’ Njegova je kosa bila gusta i svilenkasta, usne žarko crvene, a u očima si se mogao utopiti. Bez trunke sumnje, sada mislim kako je na svijet donijeti novi život jedan od najljepših osjećaja koje žena može doživjeti u životu. Zbog nekih smo manjih komplikacija ostali u bolnici jedan dan dulje, ali treću smo večer pušteni i napokon smo mogli otići kući, svojoj obitelji.

Sljedeći dan danas volimo nazivati ‘danom kad je glazba umrla.’ Imala sam trogodišnjeg sinčića, a moj je suprug bio mrtav. Tek sam postala majka, a odmah zatim i udovica sa samo 31 godinom. Nikad nisam dobila priliku oprostiti se s Justinom niti mu reći koliko ga volim. Ali volim misliti kako je to već ionako znao…

‘Ležala sam na podu kupaonice i u tom sam trenutku odlučila da sam spremna u potpunosti odustati. Jednostavno sam htjela umrijeti’

Justina smo sahranili u subotu, točno tjedan dana nakon što je Jax rođen. Dan nakon njegova sprovoda gužva se počela smanjivati, a moj se sistem podrške sveo na mnogo, mnogo manju skupinu ljudi. Čini mi se nemogućim opisati količinu i jačinu tame i tuge u koju sam tada upala. Ta je tama bila toliko strašna da me nisu smjeli ostaviti samu doslovno ni jednu sekundu. Čak ni za vrijeme tuširanja.

‘Jess, je li unutra sve okej?’, viknula je moja prijateljica Casey dok je kucala na vrata kupaonice. ‘Jax je gladan i netko bi ga stvarno trebao nahraniti. Trebamo li razvaliti vrata?’ Učinilo mi se kao da je vrijeme stalo i tad sam shvatila da su prošla već dva sata otkako sam se potajno sakrila u kupaonicu, kako bih napokon uhvatila prvi trenutak nasamo nakon gubitka Justina. To mi je bila jedina šansa da prigrlim vlastitu tugu. Ispod vrata kupaonice vidjela sam jaku svjetlost koja je prodirala iz hodnika dok sam ležala u lokvi vlastitih suza, promatrajući kako noge članova moje obitelji neprestano prolaze gore-dolje. Hladan osjećaj na licu od pločica na kojima sam ležala bio je jedini način kojim sam tada mogla malo ublažiti bol i u tom sam trenutku odlučila da sam spremna u potpunosti odustati. Htjela sam umrijeti.

Čula sam glasove iz hodnika, svi su me do jednog molili da otvorim vrata. Ali u pozadini sam čula tihi glasić koji mi je odjekivao u srcu. Bio je to Jax, bio je gladan, a ja sam znala da sam ja njegov jedini izvor hrane. ‘Poslat ćemo nekoga u trgovinu po hranu za Jaxa’, čula sam mamu kako mi govori. I to je bio trenutak u kojem sam morala odlučiti – želim li umrijeti ili živjeti. Shvatila sam da, iako je život na kojem sam toliko dugo radila završen, mogu započeti novi život. Bila sam potrebna svom sinu kako bi preživio, a i ja sam trebala njega. Bilo mi je potrebno više od deset minuta prije nego li sam se napokon uspjela uspraviti i stati na noge, ali kad sam napokon ustala, osjetila sam onaj mali tračak nade. Život je niz izbora, a moj izbor da nastavim sa životom počeo je mojim izborom da napokon ustanem s poda kupaonice i odem nahraniti svog sinčića.

‘Niz odluka doveo me do ovoga gdje sam sad i zaista se trudim iz dana u dan donositi nove, ispravne odluke. Zbog sebe, ali ponajviše zbog Jaxa’

Tijekom cijele godine koja je uslijedila bila sam poput kameleona. Odjednom sam se našla u situaciji u kojoj postoji nekoliko različitih verzija mene same, da više uopće nisam znala tko sam zapravo. Jesam li Justinova supruga ili njegova udovica? Jesam li kućanica koja je nekad bila glazbenica ili ću nekad ponovno početi pjevati? Hoću li više ikada imati priliku da rodim još jedno dijete? Oduvijek sam htjela troje djece. A konstantna pitanja koja sam si postavljala i brige koje sam usađivala u samu sebe u potpunosti su me iscrpile. Na gotovo deset mjeseci u potpunosti sam nestala, nisam imala društveni život, nisam bila na društvenim mrežama, a družila sam se s tek nekoliko istih ljudi. Krila sam se od ljudi i postala sam tek ljuštura osobe kakva sam nekad bila. A onda se to opet dogodilo… Pogledala sam svog 10-mjesečnog sina i osjetila se posramljenom. Ono gladno dijete, koje je ne tako davno plakalo za maminim mlijekom, sada počinje govoriti, hodati, razmišljati… I dok sam gledala u svog prekrasnog sinčića, shvatila sam da je ponovno došlo vrijeme da biram između života i smrti.

Kad se danas osvrnem na svoj život u protekle dvije godine, shvaćam da me čitav nis odluka i izbora doveo do ovoga gdje se sada nalazim. Trebala sam ponovno pronaći ‘samu sebe’, a to je zahtjevalo da se ponovno bacim u ono oko čega sam bila najstrastvenija, a što je, potpuno ironično, postalo mojim najvećim strahom: Bila je to glazba. Moja ljubav prema glazbi bila je nešto što sam dijelila s Justinom, a sad je to postalo nešto što sam bila prisiljena istraživati sama. Igrom slučaja, ponovno sam srela jednog od članova svog bivšeg benda i dobila priliku nastupati s njima na nekoliko gaža. Okej, u početku sam oklijevala, ali sam na kraju, nakon dugo razmišljanja, ipak pristala. Iako bi odbijanje i okretanje leđa onome što sam nekad toliko voljela bila mnogo lakša odluka. No, znala sam da bih u tom slučaju čitav svoj život provela bježeći od vlastite boli i od mogućnosti da ponovno osjetim onu radost…

Vrtlog emocija koji prolazim tijekom svakog nastupa uživo je beskrajan. Ipak, odlučila sam da ću se svake večeri suočiti s tim emocijama i da ću se truditi da dobre emocije uvijek nadjačaju one loše. Jer, u glavi sam zadržala tu neku ideju da je sreća koju svaki dan osjećam stvar isključivo mog izbora. Svaki se dan budim kao i svaka druga osoba i suočavam se s mogućnošću odabira. Ponekad jednostavno mrzim život i odlučim da ću biti tužna, ljuta, povrijeđena, uplašena, usamljena i uvrijeđena. Ponekad se osjećam blagoslovljenom i odlučim da ću taj dan biti sretna, optimistična, zahvalna, suosjećajna i da ću opraštati. Svaki je dan novi izbor, a svaka naša odluka dovodi nas do drugačijeg ishoda. A ja se samo mogu nadati da su moje odluke ispravne, i za moju budućnost, ali posebno za budućnost mog sinčića Jaxa.

Kad navečer sklopim oči, volim sama sebi ponoviti ove tri rečenice: ‘Zauvijek ću biti zahvalna što te imam, mama! Zauvijek ću te se sjećati, Justin! Zauvijek ću te voljeti, Jax! A ponekad, naš život najbolje opisuju stihovi koje pronalazimo u pjesmama. Stoga ću vam ovdje ostaviti riječi jedne pjesme Aerosmitha: ‘Život je putovanje, a ne destinacija. A ja vam jednostavno ne mogu reći što donosi sutra…'”

Izvor: The Singing WidowPop Sugar

Piše: Žena Net / Vrijeme: 09:00 04.08.2017 / Rubrika: ,

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr