Muškarci?

‘Napravio sam ono najgore što u braku možete napraviti. Ja sam užasan suprug, a vjerojatno si i ti’

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 14:00 09.05.2017 / Rubrika:
Foto: GiorgioMagini/thinkstock
0

Misliš li da si dobar suprug? Ili bi ipak trebao ponovno razmisliti? Jedan je muškarac potpuno iskreno ispričao zašto je on bio užasan suprug i zašto misli da si i ti takav. I priča je prilično dirljiva

“Dragi užasni supruže,

Da. Ti.

Znam što trenutačno misliš. Vjerojatno na nešto od navedenoga, ili se radi o kombinaciji sljedećih stavki:

‘Ja nisam užasan suprug! Radim 50 plus sati tjedno kako bismo mogli otplatiti kuću, automobile, odmor i sav njezin nakit, kao i sve dječje aktivnosti. Volim svoju suprugu i svoju obitelj!’

‘Ja nisam užasan suprug! SVE bih učinio za svoju suprugu.’

‘Ja nisam užasan suprug! Popravljam stvari u kući koje treba popraviti. Kosim travnjak, šećem psa, iznosim smeće, pomažem mijenjati dječje pelene, vodim djecu na sve njihove utakmice.’

‘Ja nisam užasan suprug! Uvijek se trudim da doživi orgazam kad se (jednom tjedno) seksamo.’

‘Ja nisam užasan suprug! Ne pijem baš pretjerano, ne drogiram se, vježbam, ne tučem je, ne zovem je pogrdnim imenima i ne varam je!’

I gle, shvaćam. Ti stvarno, baš onako istinski, ne vjeruješ da si užasan suprug. I trebao bi biti ponosan zbog svega dobroga što radiš, i ponosan zbog svih žrtava koje podnosiš za dobrobit svoje supruge i svoje obitelji. Ali, pogodi što? Ušuti. Jer si najobičniji seronja i užasan si suprug.

Ja zaista ne znam sve što možemo znati o braku općenito. Možda zapravo znam jako malo toga. Ali znam jednu JAKO VAŽNU stvar: Ja sam seronja. I ja sam nekad bio užasan suprug.

‘Nakon devet godina braka rekla je da odlazi. Zaboljelo me, ostao sam bez daha… Ali nisam bio šokiran’

Na Uskrs, u nedjelju ove godine, moja je supruga, nakon devet godina braka, skinula vjenčani prsten i rekla mi da odlazi. Zaboljelo me. Ostao sam bez daha. Užasno sam se uplašio. Ali nisam bio šokiran.

Zato što mi, supruzi, imamo mnogo više kontrole nego što mislimo da imamo.

I svi mi – i muškarci i žene – moramo prihvatiti mnogo veću količinu odgovornosti nego što to zapravo činimo. I to ću odsad činiti. Prihvaćati određene odgovornosti.

A današnje pitanje glasi:

Da sam bio suprug kakav sam trebao biti na početku i sredini našega braka, bismo li ikada došli do situacije u kojoj moja supruga mora otići na drugo mjesto kako bi pronašla mir i sreću?

I definitivno je užasna zato što je našu vezu završila na način na koji je. Za to neće dobiti opravdanje.

Ali ovdje i ja moram preuzeti odgovornost – barem određeni dio nje – zbog pozicije u kojoj sam se našao. NISAM bio savršen suprug. Čak nisam siguran jesam li bio dobar suprug.

Volio sam je. Bio sam blag prema njoj. Htio sam da bude sretna i htio sam njezinu potvrdu. Htio sam se brinuti o njoj. Svaki sam dan odlazio na posao zbog nje. Dala mi je smisao. Htio sam zauvijek biti s njom.

Ali bio sam seronja. Bio sam sebičan. I dok zaista vjerujem da sam se u posljednje dvije godine našega braka na neki način iskupio za sve, kad sam napokon sazrio, a ona se počela odmicati, bio sam užasan suprug sedam godina prije toga.

‘Izabrao sam turnir umjesto dana provedenog sa svojom suprugom i sinom. Ali tada u tome nisam vidio problem’

Tada to nisam shvaćao, ali prije četiri godine dogodio se presudan trenutak u mom životu, tijekom nedjeljnog finala Masters golf turnira – koji se općenito smatra najpopularnijim golf turnirom godine, barem ako pitate američke ljubitelje golfa.

Kada živite u Ohiju, to razdoblje oko Uskrsa i Mastersa obično je vrijeme u kojem napokon nastupi prekrasno vrijeme i u kojem imate lijepe, sunčane dane. Moja bivša supruga apsolutno obožava vrijeme provoditi u prirodi. Odrastala je na selu, pa tako sjedenje kod kuće kad je prekrasan dan za nju definitivno nije dobra ideja.

I da, očekivano, bilo je prekrasno vrijeme baš u razdoblju igranja Mastersa. Naš sin još nije imao ni godinu dana. I moja je supruga htjela da svi zajedno, kao obitelj, odemo uživati na suncu. Da odemo na planinarenje u obližnji nacionalni park. U zoološki vrt. U metro. I sve to zvuči sasvim prihvatljivo, zar ne? Mislim da da.

Ali te konkretne nedjelje, bez naznaka da će naš brak tada propasti? Zvučalo je potpuno neprihvatljivo.

A išlo je otprilike ovako:

Ja: ‘Dušo, zaista bih htio pogledati omiljeni golf turnir. Ovo se događa samo jednom godišnje.’

Supruga: ‘Ne mogu vjerovati da želiš sjediti u kući na ovako prekrasan dan. Ne želiš da kao obitelj odemo i radimo nešto zabavno i lijepo zajedno?’

Ja: ‘Ne, ne želim sjediti unutra na ovako lijep dan – zapravo bih volio da pada kiša – i naravno da želim da kao obitelj provedemo vrijeme radeći nešto zabavno, ali ponavljam, ovaj se turnir događa samo jedan vikend u godini. I to je slučajno baš danas. Htio bih ga pogledati. Žao mi je.’

I sve me ovo udarilo tek prije nekoliko mjeseci, za vrijeme održavanja Mastersa. Bio je na TV-u u mojoj kući. Ali nikoga nije bilo doma. Ona je otišla. Moj je sin otišao. Ja sam bio tamo. Bio sam budan. Ali to više nije bio naš dom.

A sada bih morao pogledati da znam tko je ove godine osvojio turnir. Jer se zaista ne mogu sjetiti. Možda Justin Rose ili Adam Scott. Ali iskreno, koga briga?

Odabrao sam Masters umjesto savršenog nedjeljnog popodneva provedenog sa suprugom i sinom. I pogodi što, ‘Frajeru koji misli da ovo zvuči savršeno prihvatljivo’? Ti si seronja. I užasan suprug. Baš poput mene.

‘Ostavio sam je samu u našem braku. I radio sam to iznova i iznova’

Napravio sam najgoru stvar koju u braku možete napraviti, nakon očitih stvari poput varanja, zlostavljanja i sličnog.

Ostavio sam svoju suprugu samu u našem braku.

Podsjeća me to na tu Masters nedjelju prije četiri godine. Podsjeća me na ono doba kad bih svoju suprugu u petak navečer ostavio samu kod kuće s malim djetetom o kojem je morala brinuti te uz to obavljati kućanske poslove, pa bi sama samcata na kauču gledala Kućanice dok sam ja bio vani s dečkima.

Podsjeća me i na one večeri kad bi me zvala da joj se pridružim u krevetu, ali je baš tada na televiziji bila nogometna liga, a ja sam bio prezauzet promatranjem svog omiljenog nogometnog kluba da bih joj se pridružio.

Ili ono kad bi me zvala da joj se pridružim na druženju s njezinom obitelji, ali sam je odbio kako bih mogao ostati kod kuće i sam gledati filmove, ili igrati videoigrice, ili igrati golf ili poker.

Ili kad bismo otišli na neku zabavu gdje sam pio i družio se i smijao sa svojim prijateljima i ni u jednom joj trenutku nisam stisnuo ruku niti joj šapnuo na uho koliko predivno izgleda, ili je pogledao s druge strane sobe i rekao joj koliko je volim.

Ili kad sam otišao iz bolnice kako bih se mogao pošteno naspavati nakon što je rodila našeg sina, iako me molila da ostanem s njom.

Ili kad nisam obraćao pozornost na sve stvari koje je ona svakodnevno obavljala kako ja ne bih morao – od vođenja brige o svim obvezama, brige o kućanstvu, kupnje poklona za rođendane, svadbe i mature, do održavanja naše kuće čistom i urednom te milijun drugih stvari za koje sam I DALJE previše jeb*no glup da bih shvatio, iako i dalje skupljam komadiće koji su ostali u našem sada praznom domu.

A najvažnija i najteža lekcija koju sam ikada naučio je ta da možeš imati najbolje namjere na svijetu. Možeš biti drag. Šarmantan. I voljan žrtvovati se. Ali I DALJE može puknuti.

Put do pakla popločen je dobrim namjerama.

Ovu sam rečenicu neprestano slušao, no nikad nisam znao što zapravo znači. Sve do sada.

Znate, smiješno je. Mogao sam jednostavno preskočiti jeb*ni Masters. I ti možeš. Jer, mi smo slomljeni ljudi. Mi smo užasni supruzi. Ali gospodo – mi to ne moramo biti.”

Izvor: Your Tango

Piše: Vlatka Ernečić / Vrijeme: 14:00 09.05.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr