Ispovijest

‘Čudovište nas je godinama zlostavljalo, bojala sam se da će nas sve ubiti, ali evo zašto mu na kraju opraštam’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 10:00 21.10.2017 / Rubrika:
Foto: Yoann Boyer/Unsplash
0

Psihičko i fizičko zlostavljanje još uvijek je prisutno u mnogim vezama i brakovima, a jedna hrabra žena ispričala je kako joj je destruktivna veza njezine majke iz temelja promijenila život i način na koji voli. Njezino je iskustvo lekcija za sve koji su prošli kroz slični pakao…

“Kada zatvorim oči, još uvijek osjećam nož koji čvrsto držim u šaci. U petom razredu slomila sam ruku brualnim padom sa stabla, a moja majka je taman ušla u vezu s bivšim zatvorenikom kojeg ćemo uvijek pamtiti kao ‘Čudovište’. Budući da sam i sama majka, tek sada razumijem neke stvari koje tada nisam mogla.

Nije mogla samo tako otići

Nije to tako jednostavno. Kada je pokušala, Čudovište joj je prijetilo ili se pokušalo iskupiti lažima o tome da se promijenilo. Znala sam da se takav čovjek ne može promijeniti. No, kao mala curica koja je bila zarobljena u ‘Čudovišnoj kutiji’, jedino što sam mogla kontrolirati jest kako se postavljam u svakoj vezi koju ću ikada imati, bilo nesvjesno ili ne. Njihova veza brzo je napredovala – od njegovih ljigavih obećanja do seljenja njegovih stvari u naš već zakrčeni stan. Prije nego sam se snašla, stari madrac na kojem smo moj brat i ja spavali do naše majke je odjednom bio zabranjen. Mamina soba postala je soba od Čudovišta, a nas dvoje tamo više nismo bili dobrodošli. Sada je to bila njegova kuća, ne naša.

Čudovište je vrlo brzo sve kontrolirao – od količine hrane koju smo smjeli pojesti do toga s kime mama smije razgovarati, a posebice vrijeme koje provodi s nama.

Brzo se znao razljutiti, a mamu je izolirao od svih koji su je poznavali i kojima je bila potrebna

Dok mi je ruka zarastala u neugodnom, glomaznom gipsu, Čudovište je bio ljubomoran na svaki znak pažnje moje majke prema meni. Nisam se mogla sama kupati niti oblačiti, ali on nije mario za to. Mama je morala biti samo njegova i ne bi ni trepnuo ni da sam umrla s tim gipsom u naslonjaču. Nekada sam se pitala bi li to mama primijetila. Počela sam se osjećati kao izorlirani cvijet na tavanu i nisam bila sigurna hoću li preživjeti.

Nakon jednog njegovog izljeva bijesa, kada je povukao je rep moje mačke i izvukao mamu iz bara držeći ju za kosu i udarajući je u glavu, držala sam nož pod jastukom. Činilo mi se da će jednog dana ubiti moju mamu, a i nas ostale.

Kada ga je mama konačno uspjela ostaviti, onaj nož sam stisnula tako jako i bila sigurna da ne bih oklijevala u slučaju da ga moram upotrijebiti. Bojala sam se da će nas sve ubiti; da će nas pratiti i dovršiti negdje gdje nas nitko neće naći. Bojala sam se da je uspio uvjeriti mamu kako je krenuo dalje, a zapravo čeka da nas ubije.

Nakon njihovog prekida još sam se više bojala

Nje bilo olakšanja. Jedino što se promijenio je moje srce. Cijelo vrijeme dok sam prolazila kroz prekid srednjoškolske veze, razvod na zadnjoj godini faksa i kasnije drugi brak, borila sam se s prošlošću.

Sjećanja su mi navirala tijekom svake odluke u životu, čak i kao odrasloj osobi. Čudovište i verzija moje majke koja mu je pomagala i podržavala ga uskratili su mi osnovne ljudske potrebe – ljubav, empatiju, brigu, ljubaznost, sigurnost i tada sam ih bespomoćno pokušavala nadomjestiti. Zapravo su prilično nezamjenjive.

Brzo me primi panika, preplave me emocije i bojim se doslovno svih. Brinem se za svoju djecu na način da im sigurnost pružam kroz rutinu, rasporede i planove. Stegne me u prsima svaki puta kada se ti planovi izjalove. Kako ću ih štititi ako sam u neprestanom strahu? Svjesna sam svoje uloge majke, ali uloga supruge, prijateljice i kćeri za mene je neizvjesna. Osjećam ljubav, da, ali ona je podsvjesno uvjetovana. Trenuci straha ili nedostatka sigurnosti okreću prekidač u mom srcu i onda sam ponovno hladna kao led. Dižem zidove i ne dam blizu osobi koja me povrijedila. Tako sam preživjela djetinjstvo, a na tako instinktivan način živim sadašnji život.

Još uvijek radim na otvaranju prema ljudima

Kada se ujutro probudim, još uvijek znam osjetiti oštricu noža u dlanu. Voljela bih da je ne osjećam. Voljela bih da su stvari bile drukčije i da Čudovište nikad nije postojalo. Ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu se podsjetiti da sam sada sigurna i da držim kontrolu. Ovo sada je moja realnost, a ne onaj pakao.

Utjecaj Čudovišta na nas i naše živote nije samo promijenio osobu kakva sam bila već i kakva ću postati. Određivao je moje misli i osjećaje koje su postajale komplicirane i uništile mnogo mojih odnosa. Njegovo prisustvo oslabilo je potencijalno čvrsta prijateljstva jer nisam mogla vidjeti ništa osim straha od ranjivosti. Čak i sada, kada moj predivan suprug i ja slavimo 10 godina braka, nisam u mogućnosti shvatiti koliko bolji još možemo biti. Previše sam usredotočena na slomljene dijelove sebe koji još uvijek upućuju na to da sam uplašena mala djevojčica. Još uvijek ne znam kako se osloboditi okova našeg zlostavljača i kako živjeti onako slobodno kako sam živjela prije njegova dolaska.

Mama i ja smo puno toga proživjele i imamo čvrst odnos

Iako ne mogu zaboraviti sve što se dogodilo i možda nikada neću znati kako voljeti nekoga bez unutarnjeg straha koji je duboko ukorijenjen u mom biću, opraštam bezdušnom Čudovištu koje je ukralo našu sigurnost. I sutra se mogu probuditi s osjećajem noža u ruci, ali njega više nema. Ne dopuštam da mi te uspomene upravljaju životom supruge, majke i žene koja jesam. Povjerenje ne stječem brzo, a strah je još uvijek prisutan. No, zbog te dvije stvari moja je obitelj još uvijek sigurna.

Moja djeca su sigurna, ja sam sigurna i voljena. Moj suprug nije Čudovište niti će ikada biti. To je ono što znam da je istina. Prošlost mi ne može uzeti budućnost. Ako to dopustim, Čudovište pobjeđuje. I je*eno neću dopustiti da mi išta više uzme.”

Izvor: Hello Giggles

Piše: Žena Net / Vrijeme: 10:00 21.10.2017 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr