Zašto na moru jedemo s**nja?

Ušao sam u pizzeriju na plaži predmnijevajući da ću dobiti g**no. Ali nisam ni slutio da ću pod nos dobiti skrutnutu sirovu posteljicu albino morske krave s kojom mogu raditi jedino žabice.

Pa sam se htio dramaturški dić, teatralno baciti salvetu na stol i reći – želim razgovarati s vlasnikom! A onda sam vidio zbunjeno lice bubuljičavog trinaestogodišnjeg konobara u prevelikim hlačama i shvatio da to nije prava adresa i da sam trebao biti dovoljno inteligentan i znati što me čeka. Ostavio sam pola pizze, odveo nezadovoljnog juniora na očajan sladoled i rekao odlučno NE svim pizzerijama na Jadranu.

Kao dijete iz mješovitog braka Prigorca i bodulice, ovisno o dobu godine, dobivao sam u djetinjstvu čvrge i od Hajdukovaca i Dinamovaca, ali sam imao sreće da cijelo ljeto drkuljim po Korčuli. Nismo imali nešto love, a kako sam igrom slučaja bio masni razmaženi jedinac, tako sam većinu ljeta jeo hrenovke, pohani mesni doručak, pomfrit i ono što bi se ulovilo u vršu. Kad bi uletili važni gosti, Baba bi zaronila u škrinju (zvali smo je ‘Božji Grebac’, pokoj joj duši, škrinji, ne Babi, pusa Kate!) i s dna izvukla nešto fino poput jastoga ili zubaca. Ali znate kako je kad si klinac a došli su bitni gosti – pa sam opet jeo hrenovke…

Vremenom sam podigao okusni prag i počeo cijeniti plodove mora, ali i sve češće bježati s ekipom na tulumarenje. I tu otkrio esenciju dalmatinske kuhinje. Robinzonsko kulinarstvo! Ali do tog je stadija trebalo puno godina bruke…

Naravno, kako su djeca povodljiva, tako sam i ja umjesto da guštam u ribi, jednom mjesečno žicao lovu da idemo na pizzu u Vela Luku. Ono, doma imaš frigane knjeze, špare, pečene srdele, ugora na poparu, slane inćune i črnce… Ali seljo hoće na tijesto s kečapom i šunkom koja svinju vidjela nije… Čemu ta fascinacija? Mislim da je nama djeci iz grada trebalo neko dokazivanje pred vršnjacima, ili ne znam što, ali već tada mi je bilo jasno da restorani na obali nisu ni sjena onima na kopnu.

Ne znam, možda mi na čelu piše ‘luzer’, i možda ne ulijevam povjerenje u kariranim kratkim gaćama, ali jednostavno nemam sreće s jadranskim restoranima. Dakle, nemam ni najmanju namjeru vrijeđati konobare i kuhare koji pošteno rade svoj posao, ali ono što se pruža običnom puku, dakle večera za dvoje do 200, ajde 300 kuna koju si mogu priuštiti jednom tjedno u dva tjedna ljetovanja, obično završi prijevarom. Jasno mi je da ti ljudi zbog nesposobnosti naše lopovske vlade moraju u tri mjeseca sezone zaraditi za cijelu godinu, ali brate – nemoj na meni! Na ‘Jadranskim’ lignjama je žig made in Singapore, ‘divlji’ brancini imaju samo jednu peraju od bazenskog plivanja u krug, a škampi imaju okus pernatog jastuka… I koštaju ko da imaju Swarowski zadak…

O posluzi da ne pričam. Zbrda-zdola skupljeni nesretnici s brda i dolina širom Lijepe naše i njenih prijateljskih susjeda, mladići bez volje za radom, apriori nadrkane zaboravne ljepotice koje se žele što prije udati za bogatog stranca, smsanje, nervoza i šlamperaj… Znam da je to naporan i krvav posao, uostalom i mene to čeka za koji mjesec, ali ljudi, pa sad kad tu i tamo zgibam vikendom na more, i ja trošim lovu, jako teško stečenu lovu, razumijete? Želim osmijeh i nešto fino za papat, bez da mi uvalite neki penis. Ali ne. Gazde žele izmusti sve iz svakoga jer država i mafija (ne znaš više tko tu koga štiti) muzu njih, oni ugnjetavaju konobare, konobari se otresaju na goste, pivica je 17 kuna u zadnjoj prčiji… I sve mi se manje ide na more, jer ne vidim izlaz iz te situacije.

Nego, vratimo se mi na ono lijepo, kako se papalo nekad! Za jedan robinzonski izlet potrebno je imati barku, kruha, pola limuna i jako puno bevande. Počinje se s dva sata kašnjenja dok iz kreveta izbauljaju svi koji su se sinoć satrali, a jednom smo Zermeta iz crkve morali nosit – fulao je vrata od kuće. Onda se ide kupit vino i kruh, dok većina pije prvu jutarnju kavu s pivom. Kreće se prema Proizdu polako uz jaču bevandu vozeći uz obalu uz pokoji pokušaj otmice netom punoljetnih Čehinja ili Slovenki.

Nakon urlanja, picigina, balota, krađe vina sa susjednog broda i lošeg pokušaja zavođenja, red je i da se zamezi. Konzerve s paštetom su odavno na suncu, i onda se prstićima razmažu kad ih proliješ po raščupanom kruhu. Nož je za štrebere. Zagrize se koja poma i ispeče jezik (i one su na suncu, naravno), mazne mrva soli iz škrape i dijele zaduženja. Jedan dio ide vadit ježine, drugi s puškom po veće ribe, ja najčešće s udicom po sitnež za brudet. Ako imamo sreće, barba Jure i Šeki već griju juhu na svojoj barci, a mi skupljamo dovoljno hrane za četu đaka. Naravno da nije sve uvijek savršeno, ali ovo nam je uglavnom bilo na meniju, nekad više, nekad manje (al pašteta uvijek!).

Predjelo 1: sirove ježine
Smećkasto-crvenkaste ježince (ne crne) nožem razbit na pola, proprat i prstom izvući pet crvenih dinica – ikru. Na šnitu kruha kapnuti malo limuna. Jesti. Mahati pimpekom od sreće.

Predjelo 2: školjke
Pošalju se žene i nejač da po priobalju skupljaju ogrce i priljepke, uz bonus ako netko ima peraje u simbiozi s pješčanom plažom i prisutnim žuvicama. Ili neki volak, dagnja… Sve osim prstaca, to mi je uvijek bilo pederski – kao da srušiš baobab da bi jeo jaja od vjeverice…

Juha: morski kamen
U veliki lonac se ubaci specijalna kamenčuga omotana algama i posluži toplo. Kamen se ne jede. Preporučeno uz puno bevande.

Glavno jelo 1: brudet
Na ulje i malo kapule se poslaže red krumpira (sigurno ima netko na barci do vas), pa red ružne sitne ribe i tako u krug, te tiho dinsta s mućkanjem bez miješanja. Piti puno bevande jer se nemreš najesti.

Glavno jelo 2: hoba u vlastitom soku
Na malo ulja i tihu vatru se baci netom priklan osmonožac, i zaboravi na dva sata. Onda se može dodati malo kapule i susjedov krumpir, ali ni s kruhom nije loša. Obratiti pažnju na toć. Satiranje!

Glavno jelo 3: riba
Sve ovisi koliko je bio pijan onaj koji je išao dole s puškom, pa možete jesti od trpa (jako pijan), preko cipala (dosta pijan), sve do oradica ili kirnje, ali to su retki petki… Da, to zove na puno vina.

Desert: voće
Sve ono što raste uz cestu. Dok smo bili mladi, vrijedilo je pravilo – što pojedeš s drva, to može, samo nemoj trpat u vrećicu. Pa smo jeli sve od smokava, kupina, komorača do marelica, šljiva i grožđa. Ah, meko li se sralo…

Sanjam dane djetinjstva, krumpire u žaru, žmul vina i skromnu tinjajuću vatricu. Ali prvi je susjed otvorio restoran i pušta loše klape s mandolinom dok umjesto cvrčaka čujem struganje bešteka i švapske podrige. Jebate, ako ja jednog dana poludim…

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr