‘Gdje si bio na skijanju? Ne znam, ali bio je Toni Cetinski i Minea!’

‘Je l’ vam super Zagreb? Je l’ da je, recite da vam je genijalno!’, urla teta krvavih očiju s mikrofonom na lošem engleskom. ‘Pa, ono, lijepo mi je…’, zbunjeno će ulovljena teta s kapicom na lošem engleskom.

“Evo, svima je Zagreb super i Snježna kraljica je najbolji slalom na svijetu, reci da je, reciii!”, inzistira mikrofonka.

“A, ono, sviđa mi se…”, nevoljko će kapica sve se ogledavajući od nelagode.

“Da, svima se sviđa, mi smo najbolji, aaarghhh!”, urla novinarka.

To ponovi još tri puta s drugim preplašenim strancima, a onda njeno iskešeno lice mijenja reklama sponzora. Gasim TV.

Ne, ovo nije epizoda Muppet Showa s histeričnim bubnjarom u glavnoj ulozi, mislim da se zvao Živinarko, znate – onaj crveni, frčkavi s očnjacima. Naprotiv, ovih dana je, naime, konačno završila stihijska kampanja silovanja mikrofonom nesretnih inozemnih skijaša, hohštaplera i domaćih celebrityja pod nazivom Snježna kraljica. Jer Zagreb ima utrke svjetskog skijaškog kupa. Kao da Split ima trkalište za NASCAR ili Osijek arenu za rollerbal, bokte…

I to samo zahvaljujući gigantskom pothvatu jednog krotitelja klinaca, suludog genijalca Ante Kostelića, koji je svoj i život svoje obitelji, umjesto gledanja Nedjeljnog popodneva i pranja Zastave ili Fićeka pred zgradom, posvetio krvavom odricanju i lovu na titulu najboljeg skijaša i skijašice svijeta. I koliko god to nemoguće i nerealno bilo, uz jezive žrtve, to je i uspio postići. I staviti ime Hrvatske u mnogo neobrazovano kanadsko, američko ili skandinavsko uho. Janica je tako triput bila najbolja skijašica svijeta, Ivica jednom. Janici su odstranili štitnjaču i promijenili većinu vezivnog tkiva tijela, Ivica nakon X operacija ima valjda koljena od kevlara i lego-kockica. Ali oni su uspjeli. O tome jesu li imali sretno djetinjstvo ili nacistički kamp i bi li sada sve to drugačije proživjeli – neka pričaju sami. Ne osuđujem, pobogu, tko sam im ja. I želim im svu sreću svijeta jer su veselili nas sitnu raju i moralno nam punili baterije. A na njihovoj slavi neki drugi ljudi pokušavaju zaraditi novac. I oni su uspjeli.

Na šumovitom brdašcu iznad mog rodnoga grada ponekad ima snijega, ponekad ne. Ova predivna, bogom dana prirodna oaza nije smještena na 4.000 metara nad morem pa da ima vječni snijeg i led, nego je u kontinentalnom području s četiri godišnja doba i za nekakav projekt poput skijanja, kad se priroda našali pa nema snijega – treba izdvojiti teške milijune. Milijune u gradu i državici u kojoj ljudi zbog krađe hadezeovaca i nesposobnosti esdepeovaca sada većinom umjesto u restorane odlaze u kontejnere, većina baš i ne bi htjela vidjeti uložene u kilometar blatne padine koja se na tri dana pretvara u skijašku stazu, a prije i poslije toga je dostupna samo krticama i eliti. A elita se lijepo došla naslikavati na Snježnu kraljicu, jesti i piti ogradom odvojena od raje, voziti se službenim gradskim automobilima na brdo i s besplatnim šampanjcem u rukama gledati šljakere Holdinga kako nogama ravnaju mjesto kojim je trenutak prije prošao zbunjeni skijaš, a kojem nije jasno odakle tako maloj državici tako velik nagradni fond. A nagradni fond su skupili porezni obveznici grada Zagreba, isto kao i za fontane, i za privatni nogometni klub Prćija… I tako u krug. Elita uživa skupljajući harač od sirotinje, raja se veseli igrama u vidu hokeja i slaloma, ali je toliko zatucana i slijepa da misli da je to sve samo trenutno i da bi moglo biti puno gore, pa ne radi – ništa. Dok nešto ne pukne skroz i ne izađemo na ulice. Ali i za to smo prelijeni…

A Snježna kraljica se održala, skijaši natrpali džepove kao nigdje na svijetu, organizatori pospremili milijune. Na Sljeme se opet može pješke na grah, bez straha da će te ugnjaviti paparazzi i paravinjasti kvazinovinari u potrazi za izjavom kako ti je super, jer im je tako naredila matična agencija. Raja se vratila, napijena, nahranjena i izurlana, elita samo produžila na skijanje u austrije, francuske, tamo gdje ima kamera i zvijezda.

“Gdje si bio na skijanju?”

“Ne znam, ali bio je Toni Cetinski i Minea!”

Duboko se ispričavam onom jednom postotku hrvatskog puka koji zasluženo zaradi svoj novac rintajući, kao i onima koji u skijanju stvarno uživaju. Ovaj tekst nije namijenjen njima. Možda sam iskompleksiran što ne uživam u kratkom spuštanju i dugom penjanju na zaleđenu planinčugu, dok ti se nos ledi, a noge bole od pancerica… A ni kao bivši plivač maratonac, mislim da se nemam pravo buniti oko izbora sporta, ali volim iznijeti svoje mišljenje, čisto da bacim kost hejterima. Dakle, divno je što netko voli skijanje i uživa u njemu, ali kod nas se tu više radi o sindromu “nek susjedu crkne krava”, odnosno “komšijina krava mala k’o čivava”.

Naime, nigdje na svijetu nećete naći toliko ljubomornih ljudi kao u ovim krajevima, i čim susjed kupi Golfa peticu, ti sutra moraš imati šesticu, makar ga još nije proizvelo. A tako je i sa skijanjem. Ako osjetiš da susjeda dva dana zaredom krčka duplo više sarme i bolonjeza nego inače, to je jasan znak da se spremaju na skijanje. Pa ako idu oni, idete i vi, makar onaj gepek na krovu ispunili kartonom ili ljetnom robom i samo napravili krug oko kvarta i vratili se natrag. Ali prije susjeda i da vas susjed obavezno vidi! A 200.000 ih i ode na skijanje. Jedna trećina se i spušta nizbrdo, a dvije se utabore u birtiji, razdrlje, loču rakije i kuhano vino i cijelo selo mora slušati kolonije, mate buliće i thompsone.

Krdo Balkanaca i ove će godine tako u ispašu u Alpe, dok istinski zaljubljenici u zimske sportove radije idu u Tursku ili Iran, samo da se ne bi crvenjeli zbog podbulih baja odjevenih u originalne sponzorske dresove hrvatske repke. Pa neka netko kaže da Hrvati nemaju love. Imaju, ali jedan posto se toliko nakrao i ne zna što bi s njom, da će 99 posto uskoro gladovati. A mi iz bivšeg srednjeg sloja tiho šutimo i gledamo i vjerujemo da samo treba preživjeti 2013. i da će onda biti bolje…

Odoh danas sa sanjkama na Sljeme vidjeti hoće li me pustiti na stazu gdje se neki dan spuštala skija jednog velikog Alberta Tombe, kad sam mu već velikodušno platio smještaj i još nešto. Mislim da mi neće uspjeti, ali barem je Sljeme uglavnom opet građansko, a ne sponzorsko. Dokle god će se na taj način moći prati velika lova, bit će i Snježne kraljice. Dokle god je raje, bogatuni na vlasti će im davati arenarije da ih smire. Dokle god ću ja iskazivati frustracije pismenog malog čovjeka, osjećat ću se živim.

I sad barem mogu pogledati vijesti bez forsiranih izjava o superiornosti Zagreba nad perifernim austrijskim skijalištima i uživati u vožnji praznim Zagrebom. U svemu treba naći nešto pozitivno. Ajd, sarmili!

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr