Super si, Mario…

“Ajde tata, namjestio sam na dva igrača, dođi igrat!”
“Čekaj buraz, moram napravit žličnjake za juhu, daj ti odvozi još par krugova treninga, pa ćemo onda skupa. Ili, još bolje, dođi u kuhinju pa ćeš mi pomoć mješat!”

Dvadeset i pet kila djetetine s velikim udjelom mojih gena veselo dotrčava na vječno flekave crne podne pločice kuhinje. A lijepo mi je rekla mama da stavim sive ili bijele… Naviruje se tako Rokatanski, žličnjački ovisnik, nad tanjurić u kojem je već razbijeno jaje, pa dodaje sol, ja ubacujem tajni dodatak i onda lupamo vilicama dodajući griz i brašno. Stolnjak usran, al’ dvoje sretnih ljudi.

“Tata, a zašto ti u žličnjake ubaciš peršin?”
“Zato jer mi je tako ukusnije. A i dobro je u svemu biti malo svoj, kužiš.”
Dovršavam rečenicu i razmišljam jesam li rekao nešto pametno ili nešto krivo – tanka je granica, razumjet će me svaki roditelj. Ostavljam izlupane žličnjake na miru i toplom, i palim plamenik na minimum da prigrije juhu. Rok me vuče za ruku i sjedamo u dnevnu sobu. Wii i crtići uz hrpetinu lego kockica klasična su rutina rastavljenog oca i jedinca u našim vikendima kad je vani kijamet, a on cureći, kašljucav i općenito kenjkav. A i tata ima univerzalke na cliu pa nije raspoložen za rulet do bazena u Tuhelju…

Rok razočarano vraća gumeni bombon nazad u posudu (nema prije večere, ok?) i onda svatko uzima svoju palicu, joystick ili kako god se već to danas zvalo za Wii. Moj šestogodišnjak pali konzolu, odnosno miče s pauze i počinje muzika dobrodošlice. Super Mario Kart, dva brkata tipa smješkaju mi se s ekrana plazme, Junior šara po meniju brzinom koja zastrašuje i objašnjava mi da je stavio igru na pet utrka.

Kroz glavu mi struji rečenica jednog od najboljih odgajatelja koje poznajem, duplog tatu Igora, koji podiže dva sina takvom nebeskom lakoćom i guštom da bih najrađe stajao kraj njega i zapisivao kao za expuničin ajvar. “Nije dobro da te klinci stalno pobjeđuju, poludit će kad izgube od vršnjaka. A opet, nije dobro ni da ih stalno gaziš jer će izgubiti interes. Najbolje je da završi neriješeno, koji god je sport u pitanju…”, njegov je moto, kojeg se pokušavam pridržavati, iako nekad ne ide glatko. Kao danas…

Super Mario i općenito Nintendo totalno su me mimoišli. Kad sam bio tinejdžer, još ga nije bilo, a kad je brkati vodoinstalater postao hit, Riba je već Super Bario i nije mi padalo napamet gubit vrijeme uz Fife, WOWove i koješta… I uvijek me podsjećao na Rona Jeremyja pa se nisam mogao uživit… No, sve se promijenilo onoga dana kad je u moj dom ušla ta bijela okomita konzola koja se igra skakutanjem. Boks i Wii Fit su me držale čak po mjesec dana, a onda je Rokabili otkrio Super Mario Galaxy. Kako je još bio mali, ja sam mu objašnjavao, prevodio, čitao i – igrao. Pa mi je ko prst u ajvar sjeo novi uradak imenom Mario Kart, jer je Junior proigrao sam, što je meni ostavilo dovoljno prostora da ugrabim pola sata za kuhanje i pospremanje. Osim toga, ova je igrica super i za motoričke debile od četiri banke, pa sam se i ja našao uživati dok bi se gurkao s Mališom i na ekranu, a bogami i laktovima ispred njega!

I tako je Rok ponovio da igramo pet utrka, a ja sam predložio bolju ideju – ajmo igrat šest! Solomonsko rješenje koje Roku pruža pet minuta dulje igranje, a meni šansu da igra završi neriješeno! Nekad sam si ono, tak, mislim…

I krenemo s levelom koji više paše meni (sporiji, blaži zavoji, nema svijetlećih nečega što mi odvlači pažnju), i ja lukavo prepustim vodstvo, kao slučajno sliječući u vrelu lavu. Rok urla od sreće, ja šatro od ljutnje i 1:0 za podmladak. Druga trka je njegov teritorij, pun kufer nekih džidžebajica, kao i sljedeća, pa smo u poluvremenu, koje sam iskoristio za zajedničko ubacivanje žličnjaka (koji se rade vilicom!?) u vrelu juhu i povratak na stazu. Krckam zglobove, duboko udišem, spremam se za urednu pobjedu nad šestogodišnjakom koji ne zna za proklizavanja, guranja, ni osnove fizike. Pružamo si ruku i želimo dobru trku.

Grizem, trgam se, lovim zavoje k’o veliki, mogli bi me zvati Colin McFish. Uživljavam se u ceste, skupljam kockice s upitnicima koje mi donose predmete za zaustavljanje protivnika i smiono pičim prema cilju. Ali piči i Rok i rasturi me kao zvečku. Neka, vratit će se tata barem ublažit poraz, isuse kako mrzim gubit. Stisni tata, ajmo dobit ovu…

Rok s guštom i najvećim osmijehom papa gumeni bombon i kreće vraćat legiće, oblačit piđamu i vadit rješavke koje ćemo ispunjavat u krevetu. A tata, tata stoji pred plazmom i ne vjeruje da je izgubio 6:0, i to upotrijebivši sve svoje moći, znanja i trikove. Neka, bar je Junior sretan zbog pobjede, a ja sretan jer moja najdraža Osobica ide na spavanje bez nagovaranja. Osim toga, sad moram malo vježbat kad njega nema. Kao da će mi teško pasti…

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr