ZABORAVLJENO ZNANJE

5 ZAUVIJEK IZGUBLJENIH TEHNOLOGIJA: Misteriji drevnih civilizacija i majstora koje do danas nismo odgonetnuli

Uza sav napredak tehnologije, do danas nismo uspjeli napraviti ono što su izrađivali drevne civilizacije ili majstori prošlih stoljeća, a neke nismo ni odgonetnuli.

Od damaskog čelika i Stradivarijevih violina, do grčke vatre i drevne bagdadske baterije, svi znanstvenici i inženjeri nisu uspjeli odgonetnuti tajne izgubljenih tehnologija.

Stradivari Violine

Nemoguće je napraviti violine koje bi reproducirale zvuk kao one koje je izrađivala obitelj Stradivari (otprilike 1650.-1750.). Danas postoji samo oko 600 Stradivarijevih instrumenata, a uglavnom vrijede i po nekoliko stotina tisuća dolara.

Kako se izgubila?

Tehnika izraživanja instrumenata bila je poznata samo Antoniju Stradivariju i njegovim sinovima, Omobonu i Francescu. Nakon što su preminuli, znanje je umrlo s njima. Ali to nije spriječilo mnoge pokušaje da se ovaj proces ponovo oživi. Inženjeri, majstori i fizičari specijalizirani za akustiku pokušali su sve, od korištenja istih kalupa kojima su oblikovali instrumente, do iskušavanja svih mogućih kombinacija drveta, smatrajući kako je gustoća drveta odgovorna za prelijepi i jedinstveni zvuk.

Ali, kao i uvijek, postoje dvije (ili više) škole misli. Nekoliko studija dovelo je do zaključka da većina ljudi uopće ne primijetiti razliku u kvaliteti zvuka između Stradivarijeve i moderne violine.

Mehanizam iz Antikitere

Roneći blizu obale grčkog otočića Antikitere, arheolozi su pronašli staru olupinu, odakle su izronili flautu napravljenu od kosti, pijuna iz igre na ploči, posuđe od stakla, kao i brončani rukohvat trona. Vjeruje se da ja luksuzni drveni jedrenjak potonuo 65. godine prije Krista, a otkrili su ga grčki ribari 1900. godine. Najpoznatije otkriće do sada je takozvani Mehanizam iz Antikitere. Pretpostavlja se kako je u pitanju drevno analogno račinalo koje je predviđalo pomrčine i pratilo kretanje zvijezda i planeta zbog kalendarskih i astronomskih razloga, kao i olimpijade, vremenska razdoblja između drevnih Olimpijskih igara. Mehanizam se sastoji od preko 30 stupnjeva prijenosa, i može se manipulirati tako da prilagodi astronomske pozicije Sunca, Mjeseca i drugih planeta. No njegova prava svrha još uvijek nije u potpunosti dokazana.

Kako se izgubila?

Sofisticiranost i preciznost koja se vidi u dizajnu mehanizma sugerira da to nije bio jedini uređaj takve vrste, a mnogi znanstvenici pretpostavlju da njegova upotreba može biti široko rasprostranjena. Ipak, postojanje drugih uređaja poput Mehanizma iz Antikitere ne pojavljuje se na povijesnim zapisima sve do 14. stoljeća, što bi značilo da je tehnologija bila izgubljena gotovo 1400 godina.

Čelik iz Damaska

Čelik iz Damaska je nevjerovatno snažna slitina korištena na Bliskom istoku. Najveću slavu je stekao kod izgradnje mačeva i noževa. Oštrice napravljene od ovog čelika bile su poznate po svojoj čudesnoj snazi i sposobnosti rezanja, a za njih se tvrdilo da su mogle rezati kamenje i druge metale, uključujući i slabije mačeve. U svakom slučaju, damaski čelik istodobno je bio nevjerojatno čvrst i oštar i, u usporedbi s drugim čeličnim slitinama, prilično elastičan i plastičan. Prema legendama mogle su čak presjeći vlas koja bi pala na njih. Moderne analize pozale su kako sadrži žice i cijevi ugljika nano veličina.

Vjeruje se da se pravio od dvije vrste čelika: jedne iz Indije, a druge iz Šri Lanke, koje su se zatim topile i kovanjem spajale.

Kako se izgubila?

Čini se da je ovaj proces proizvodnje čelika nestao oko 1750. godine. Nagađa se kako postoji jedan od više razloga – prestala je opskrba ingotima (polugama) čelika iz Indije (bilo zbog nestanka sirovina ili zbog britanske uprave), kovači su izgubili tajnu načina izrade (jer se prenosila s koljena na koljeno) ili je pak problem masovnijoj proizvodnji čelika i sve slabijem interesu za mačevima.

Mnogi ljudi tvrde kako su uspjeli reproducirati sablje damaskije, no za sada nitko nije uspio dobiti toliko dobar čelik. A vjerojatno ni neće, jer se pretpostavlja da je za damaski čelik zaslužna kombinacija nečistoća u tragovima izgubljene rudače te izgubljena vještina.

Bagdadska baterija

Čudni artefakti otkriveni su  1936. godine tijekom arheoloških iskapanja u selu Khuyut Rabbou’a, oko 20 km jugoistočno od centra Bagdada. Posuda od terakote, s bakrenim cijevi i manjim željeznim valjkom datiraju između trećeg st. p.n.e. i četvrtog stoljeća n.n.e.

U prosincu 1939. godine, ubrzo nakon početka Drugog svjetskog rata, njemački arheolog Wilhelm König uočio ih je u podrumu Narodnog muzeja Iraka i odmah prepoznao njihovu sličnost sa galvanskim baterijama. Objavio je rad u kojem je tvrdio da su posrijedi stari električni uređaji koji su služili za galvaniziranje, odnosno nanošenje tankog sloja srebra na druge metale.

Rekonstrukcija uređaja je pokazala da bi mogli stvarati istosmjernu električnu struju u rasponu od 0,4 do 1,9 volta. Naravno, neki znanstvenici osporavaju ovakve teze, jer tvrde da su rekonstrukcije netočne.

Kako se izgubila?

Nitko ne zna sa sigurnošću za što su se ovi uređaji koristili, mada većina dokaza upućuje na to da su korišteni za galvanizaciju ukrasnih predmeta. Neki opet tvrde da su korišteni u medicinske svrhe, a treći u religiozne, ali jedno je sigurno – Bagdadska baterija je i dalje misteriozni objekt.

Iako još nije utvrđeno da je artefakt zaista bio baterija, ako bi se to dokazalo – postao bi najstarija na svijetu, više od tisuću godina starija od one koju je otkrio Alessandro Volta.

Grčka Vatra (Morska Vatra)

Možda i najpoznatija od svih izgubljenih tehnologija je ono što je poznato kao Grčka Vatra, zapaljivo oružje koje je koristila vojska Bizantskog carstva. Primitivni oblik napalma, Grčka Vatra je vrsta “ljepljive vatre” koja je mogla gorjeti čak i na vodi. Ovo oružje je korišteno u obrani Carigrada od napada Arapskih osvajača.

Korišteno je na više načina, na početku u staklenim posudama kao ‘ Molotovljev koktel’, kasnije, kao divovske brončane cijevi montirane na ratne brodove iz kojih su ispaljivali smjesu na neprijateljske brodove. Bilo je čak i manjih vrsta koje su se mogle koristiti u stilu modernih bacača plamena.

Kako se izgubila?

Tehnologija koja stoji iza Grčke Vatre sigurno nije potpuno strana. Uostalom, moderne vojske koriste slična oružja godinama. Ipak, najbliži ‘srodnik’ Grčkoj Vatri, napalm, nije usavršen do ranih 1940-ih, što bi značilo da je ova tehnologija bila izgubljena nekoliko stotina godina.

Oružje je nestalo nakon pada Bizantskog Carstva, a znanstvenici godinama pokušavaju pronaći točan sastav. Vodeća teorija je da je u pitanju smjesa nafte, kalcijevog oksida, kalijevog nitrata ili sumpora.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr