Naš poznati stand-up komičar krenuo po priliku života u SAD

Poznati stand-up komičar Pedja Bajović u ovom putopisu donosi svoja iskustva iz daleke nam Amerike, gdje se susreo i s nekim tamošnjim komičarima na natjecanju Seattle International Comedy.

Postoje situacije kad ispadnem glup, ali i (pre)često se u zadnje vrijeme događa da i dokažem da sam glup! Hajde da nikad prije nisam bio u Americi, pa da sam neiskusan i neupućen u ovdašnju geografiju, ali ovdje sam već bio nekoliko puta…

Ukratko, ovaj vaš svjetski putnik je tako pametno isplanirao svoj put na zapadnu obalu SAD-a da se još uvijek, i nakon četiri dana od svog dolaska, ne mogu pronaći u vremenu!

Prostor je tu, ali vrijeme… Evo tog briljantnog plana: prvo ću ja malo do Toronta, to je samo šest sati vremenske razlike, pa ću nakon par dana tamo napraviti jedan kratki ‘hop’ na drugu stranu kontinenta i… E, pa taj kratki skok je trajao pet sati letenja, u vremensku zonu od još tri sata razlike i to u noći kad se i ovdje pomicao sat na zimsko računanje vremena (to se tu čini tjedan dana kasnije u odnosu na Europu)… Ukratko – Pedja, koliko je sati? Odgovor: pojma nemam!

Ono što znam je da sebi ne smijem dopustiti da računam koliko je sati doma u Zagrebu, jer tek sam onda izgubljen!

Seattle… Treći sunčani dan zaredom, što je u ovo doba godine u ovom dijelu zemlje, koji od milja zovu Pacific North WET, svojevrsna senzacija! Pokušao sam nametnuti tezu da
sam im ja svojim dolaskom donio sunce, ali me baš ne doživljavaju previše jer su zauzeti uživanjem u vremenu…

Grad kontrasta. Cigla, beton i asfalt se tako dobro uklapaju u ogromno zelenilo parkova i svojevrsnu smeđe-plavu nijansu vode oceana, da ne znaš je li ti ljepša arhitektura ili hortikultura!

S druge strane, neobično čiste i uredne ulice prepune su beskućnika, od kojih neki ostavljaju dojam da su to tek odnedavno. Bez obzira na recesiju, koja ovu zemlju šamara već petu godinu, osmijeh prolaznika ne silazi s lica. ‘Bit će da smo se već navikli…’, kaže mi recepcionarka u hotelu. Uz osmijeh, naravno…

Stojim ispred, točnije ispod njihove Svemirske igle (Space Needle), ogromne građevine po kojoj u svijetu i prepoznaju ovaj grad, te si govorim da se ipak trebam popeti gore, jer tek onda mogu reći da sam bio u Seattleu. Znam da zvuči vrlo turistički, ali ja to i jesam!

Odozgor mi se pruža impresivan pogled (plus, još je i sunčano!) na grad iz kojeg su potekli i veliki ljudi i velike priče. Odavde je Bill Gates pokrenuo svoj Microsoft; tu je Starbucks krenuo u osvajanje svjetskog tržišta kave; Amazon.com, i dalje najveći portal za internetsku trgovinu, nastao je tu; prvi prekooceanski putnički mlažnjak – Boeing proizveden je i poletio odavde; muzički pravac grunge, čiji su nositelji, poput Nirvane, Pearl Jama ili Soundgardena, gospodarili vrhovima ljestvica početkom 90-ih, iz Seattlea je! Još neka imena, poznata iz svijeta show biznisa su Sijetljani (ako se tako uopće kaže?): Jimmy Hendrix, Big Crosby, Quincy Jones, Kenny G, pa čak je među njima i Bruce Lee… Fino društvo, nema šta!

Danas su bili izbori, predsjednički, a usput i ovi drugi, jednako važni, ali ispada manje bitni.

I ipak se vidi da taj američki sustav biranja predsjednika (po kome su savezne države u kojima građani glasaju, te koje onda daju svoje glasove tzv. elektorate za izbor šefa države) i ima nekog smisla. U ovoj državi po imenu Washington, na mapi u gornjem-lijevom kutu, demokrati suvereno vladaju!

Mitt Romney se ovdje nije ni ukazao u predizbornoj kampanji! Odlučio čovjek uštedjeti i vrijeme i novac, jer ovdje nema što tražiti. Izbori kao da su samo u medijima i na glasačkim mjestima, jer šetajući ulicama grada uživaš u pogledu neokaljanom plakatima, billboardima ili letcima koje ti uvaljuju volonteri i sl. Obama je pobijedio i idemo dalje…

Ono što je blagi paradoks je to što bih ja, da sam doma u Zagrebu, dobar dio ovog dana proveo uz TV gledajući domaće i inozemne programe i do kasno u noć čekao rezultate izbora.

A ovako, u ovoj sam zemlji, i s previše posla za napraviti te ispred TV-a nisam stigao provesti ni minute! Niti ja niti gotovo bilo tko iz mog užeg i šireg okruženja. Ima se pametnijeg posla…

A kad smo već kod posla. Mene čeka jedno sasvim drugačije natjecanje od izbora. Ispred mene su tjedan, dva ili tri – prave borbe! Prvih 17 komičara je završilo svoj preliminarni dio te pet polufinalista ide dalje, a sada je red na nas sljedećih 16 da to napravimo u šest dana.

Svake večeri u drugom gradu, pred različitom publikom… Totalna kilometraža oko 2.000 km, ako sam to dobro preračunao iz broja milja na mapi…

Polufinalisti od sinoć su Michael Malone (skakutavi mačkoljubac), Ricarlo Flanagan (lajavi geto filozof), Justin Leon (nadrkani pripadnik manjine iz Kansasa), Nate Abshere
(brzojezični intelektualac) i Elliot Maxx (posthipijevski komičar s gitarom)…

Ostali su sinoć završili svoje natjecanje. Bilo je iskrenih čestitki od strane kolega, podosta i onih ne baš tako srdačnih, a suza je bilo – previše! I to ne samo ženskih. Biti samo i u polufinalu jednog ovakvog natjecanja ogroman je uspjeh, i to takav da je nekoliko njih i uložilo dosta (čitaj: sve) svog novca da se okušaju u njemu.

Put i dnevnice ne pokriva organizacija, nego su odgovornost
samog komičara, tako da se neuspjeh ne osjeti samo u duši, nego i po džepu.

Moje kolege iz SAD-a i Kanade, koji čine većinu natjecatelja, dolaze iz različitih životnih priča. Svi su profesionalni komičari, ali su neki iz financijske situacije gdje se jedno pivo naruči i srče cijelu večer, a zadnji put se jelo za doručkom u hostelu… dok su drugi takvi da bi od samo jednog svog uobičajenog honorara bez problema mogli napiti i nahraniti sve ostale natjecatelje tu večer!

Ja sam jedini koji je došao zahvaljujući sponzoru (sada vam zbog toga još više hvala, Aurelia!), što je kod većine njih viđeno kao nevjerojatno dobra ideja. Iznenađen sam njihovim iznenađenjem. Ipak, mislio sam da Amerikanci znaju sve kad je biznis u pitanju…

I bijaše prva večer.

Igrao sam na kartu Foreign Boy. OK, ovo ‘boy’ treba shvatiti više figurativno. Svi ovdašnji komičari su listom bili za tu opciju, umjesto one gdje bih se trebao praviti da sam Amerikanac, odnosno da pričam o nekim univerzalnim temama. ‘Čuvaj to za kasnije’, rekao mi je Daryl Lenox, jedan od vodećih komičara iz ovog grada. ‘Ne želiš da se publika zapita kako ovaj stranac (misli da) zna toliko o nama, a mi o njima ne znamo ništa?! To bi ti isključilo dobar dio ljudi u publici, a to ne želiš. Pridobij ih svojom pričom odakle si i kakvi ste vi to ljudi, a tek onda udri po Americi!’

Publike je bilo iznenađujuće puno, iako je izborna noć i doma se prate rezultati… Oni koji su došli, dugogodišnja su stand-up comedy publika, ona koja zna što želi i doista ne prašta ako to nije to!

Rezultat? Provukao sam se, ali može to i puno, puno bolje i zbog toga sam završio u donjem dijelu tablice. Uostalom, pogledajte u ovom kratkom videu kako je to sve izgledalo u prethodnih par dana…

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr