Nije to neka novost, ali se puno puta ponovno u to uvjerimo. Kad ga je 2011. Novak Đoković dvaput pobijedio u finalima na zemlji u Rimu i Madridu, i to u dva seta, počelo se pričati o padu Rafaela Nadala s trona kralja zemlje. Slične priče su se pojavile i kad su mu Nole i Stan Wawrinka prekinuli niz od osam osvojenih turnira u Monte Carlu i tri godine zaredom mu otimali titulu u Monte Carlu (2013., 2014., 2015.). Nakon tog niza jedino što mu nisu uspjevali uskratiti je bio Roland Garros. Bio je dominantan u Parizu, ali i to su mu uspjeli oduzeti Stan i Nole 2015. i 2016.
Rafine ozljede koje se više ni izbrojati nisu mogle, u kombinaciji s Đokovićevom vladavinom, bile su i više nego dovoljne da se posumnja u Rafinu vladavinu na zemlji — nakon što je između 2005 i 2014 čak devet puta osvojio Roland Garros.
Ove godine Rafa je, gle čuda, muku mučio s ozljedama. Međutim, kad se ponovno vratio na zemljani dio sezone, djeluje kao u najboljim danima. Suvereno i bez konkurenta!
Monte Carlo je osvojio bez izgubljenog seta. Nitko mu nije uzeo više od pet gemova u meču. Osvojio je 36 setova zaredom na zemlji, 11 titula u Monte Carlu i 31 na ATP World Tour Masters 1000 razini, što je novi rekord na Touru. I sve te suhoparne brojke koje su, budimo iskreni, fascinantne, opet nisu nešto što Rafa nikad prije nije pokazao. Ovo je čak peti put da osvaja Monte Carlo bez izgubljenog seta.
No, susreo se na ovom turniru s dvojicom igrača iz top 10 za koje se smatralo da bi mogli barem pružiti dobar otpor. Grigora Dimitrova je pospremio s 6:4 6:1, a zatim ga je u sljedećem meču (četvrtfinalnom) čekao Dominic Thiem, za kojeg se u teniskim kuloarima smatralo da jedini trenutno na zemlji možda može ugroziti Nadala. Rafa ga je pomeo s 6:0 6:2. A i ta dva gema je Thiem jedva dobio. To je nešto kao Bayernovo osvajanje Bundeslige ove sezone, prvi pratitelj kaska 20-ak bodova. Ako pustimo statistiku po strani, ponovno dolazimo do vrlo jednostavnih razloga zašto je Nadal toliko nadmoćniji od svih na zemlji.
Nadal je u prosjeku na ovom turniru igrao 16 gemova po meču. U finalnom dvoboju protiv Keija Nishikorija je odigrao jedan gem više od prosjeka. U tih 17 gemova je zabio 19 winnera, od čega 13 forhendom. Vrlo visok broj winnera pokazuje koliko je zapravo ofenzivan, iako ga možemo vidjeti i da reternira stojeći gotovo uz ogradu terena.
Međutim, Rafa reternira toliko dobro, s toliko dobrom dužinom reterna koji dugo putuje i pada pola metra ispred osnovne linije. Ima jako puno rotacije i po odskoku odguruje servera od terena, čime se server zapravo nalazi u podređenoj ulozi — potpuno kontradiktornoj onoj koju bi server u tenisu trebao imati. Rafa jako dobro primjećuje trenutak kad je reternom uspio suparnika odgurati od terena i vrlo brzo osvaja tih tri-četiri metra, čime dolazi do linije i preuzima ofenzivnu ulogu. U prilog tome ide i podatak da je Nadal najbolji reterner na zemlji s prosječnih 40 posto osvojenih poena nakon vraćenog prvog servisa u cijeloj karijeri!
Koliko je Rafa zapravo ofenzivan igrač na zemlji pokazuje i podatak da je u finalnom meču čak 17 puta bio na mreži i dobio 12 poena. No, dio rubrike koji najbolje pokazuje Rafinu ofenzivu su dobiveni poeni s manje od pet udaraca. Rafina 34 dobivena poena naspram Nishikorijevih 19. Čak 15 poena razlike u poenima ispod pet udaraca, dok se razlika topi povećanjem udaraca u poenu. U poenima između pet i devet odigranih udaraca Rafa ima prednost od osam poena, a u poenima preko devet udaraca samo četiri.
Nadal je smatran igračem koji ne dobiva lagano poene i koji fizički cijedi suparnike dugim izmjenama. Baš kao što vlada uvriježeno mišljenje da nije ofenzivan (iako statistika govori suprotno), tako postoje i teze koje tvrde da Nadal nije toliko opasan iz bekenda. To se vidi i po tome što suparnici mahom izbjegavaju njegov prodorni forhend.
Danas, 13 godina nakon njegova prvog Roland Garrosa i 10 titula kasnije, teško je zamisliti da itko i ove godine ima puno šanse protiv njega
Međutim, Rafa iz bekenda radi minimalan broj neforsiranih pogrešaka, a u stanju je odigrati smjerove i putanje na granicama zakona fizike. Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je u dvoručnom bekendu mobilnost zglobova puno manja nego u jednoručnom. Iako Rafa ne radi puno winnera bekendom, on tim udarcem jako dobro priprema situaciju u poenu (kao, na primjer, izbacivanje protivnika po širini terena kratkom dijagonalom), a zatim realizira izmicanjem na forhend i poentiranjem.
Najveći Nadalov forte u odnosu na konkurenciju na zemljanim podlogama je rotacija lopte. Zemlja kao sporija podloga puno bolje hvata rotaciju od ostalih podloga. Što je veća rotacija udarca, lopta po odskoku dobiva veće ubrzanje i više odskače. Rafa u rubrici rotacije lopte u sekundi daleko prednjači ispred svih. Samo u finalnom meču protiv Nishikorija imao je u prosjeku 56 RPS (rotacija po sekundi) iz forhenda, a 46 iz bekenda. Nishikori (koji, ruku na srce, nije igrač koji igra s puno rotacije) je imao 51 RPS iz forhenda, a 31 iz bekenda. Možda razlika na prvi pogled nije golema, ali ako zamislite da se ta razlika događa u jednoj sekundi, onda shvaćate koliku prednost Nadal postiže. Važno je napomenuti i da pritom ne gubi na brzini udarca — štoviše, ispaljuje projektile!
Nadalova mentalna snaga je fascinantna. Tko god je bio u profesionalnom sportu i borio se s ozljedom, zna koliko je zahtjevno i frustrirajuće biti ozljeđen, a koliko je tek teško vratiti se na svoje top performanse. Nadal to uspješno radi već preko 15 godina na Touru.
„Kad sam osvojio Roland Garros i postao broj 1, za mene je to bilo ispunjenje snova i ja sam tu svoj put završio. Rafa je svoj prvi Roland Garros osvojio sa 17 i to je bio tek početak“, napisao je u biografskoj knjizi njegov sadašnji trener/mentor Carlos Moya kao ilustraciju Rafine mentalne čvrstoće.
Danas, 13 godina nakon njegova prvog osvajanja Roland Garrosa i 10 titula kasnije, teško je zamisliti da itko ima puno šanse pomrsiti mu račune na ovogodišnjem izdanju zemljanog Grand Slama.
Istina, trenutno najveći njegov konkurent Roger Federer neće ni igrati na njemu i mudro preskače cijelu zemljanu sezonu, baš kao i prošle godine. Zlobnici će reći da se boji igrati protiv Nadala na zemlji, ali njegova je odluka sasvim realna. Njegovo tijelo u 37. godini nije ni približno fit kao nekad. Zemljana podloga od njega zahtjeva najviše fizičkog rada, puno duže izmjene i puno teže osvajanje poena. Njegov donji dio leđa (problem koji vuče dugi niz godina) na zemlji najviše pati, a nakon prošle godine, kad je preskočio zemljanu sezonu i osvojio dva Grand Slama, nema razloga da ne ponovi isto ove sezone. Da, Rafa u ovakvom izdanju bi ga vjerojatno pobijedio i još malo nabildao svoju statistiku u međusobnim ogledima na zemlji, ali Roger bi mu svakako bio najteži suparnik u trenutku kad se Đoković još traži nakon ozljede, a Wawrinka i Andy Murray nisu spremni igrati, bar ne na svom top nivou.
Kako onda doći u šansu protiv Nadala na zemlji? Recept je u teoriji jednostavan; ne dati mu igrati! Ono što mu je napravio Wawrinka na Roland Garrosu 2015. — ili, ako se još malo vratimo unatrag, Robin Söderling 2009. Ne dati mu ritma, ne ulaziti s njim u izmjenu, igrati s maksimalnim rizikom brzine i smjera lopte i nadati se nešto lošijem Nadalovom danu. Takva kombinacija okolnosti jedina donosi kakvu-takvu šansu da se Nadalu na zemlji može zapapriti.
Kralj zemlje se vratio učvrstiti svoj tron najboljeg zemljaša u povijest, a njegov omjer pobjeda i poraza u cijeloj karijeri na zemlji je 396-35 ili 91,9 posto.
Kako sad igra, otprilike tolika je i vjerojatnost da će osvojiti svaki predstojeći turnir u zemljanoj sezoni.
