Iako je inflacija *povijesnih* utakmica poprilično degradirala njihov stvarni značaj, ovo je definitivno bila jedna takva: 42 godine dva najveća hrvatska nogometna kluba čekala su ovakvo nešto. Bitku za trofej na neutralnom terenu.
I pozornica se baš lijepo poklopila. Pitoma, dobroćudna i napaćena Slavonija bila je savršeno mjesto za ovakvo nešto. Mjesto na kojemu se, barem nakratko, bar na taj dan ili dva, hrvatski nogomet mogao spajati. A ne dijeliti.
Vinkovci su posebna priča. Više od dva mjeseca šminkao se oronuli i umorni gradski stadion za ovaj spektakl. U vremenu u kojem je Cibalia doživjela rezultatski potop na svim razinama, od omladinskih kategorija do seniora, stadion se, barem za hrvatske prilike, iz ružnog pačeta pretvorio u lijepog labuda.
Maloj, ali neumornoj grupi ljudi koji su čitave dane provodili na stadionu kako bi ga pripremili za ovu utakmicu, u očima su se mogli pročitati i umor i tuga. Dogodine će Cibalia slaviti svoj 100. rođendan. A nitko još ne zna u kojoj će ga ligi dočekati. I hoće li ga uopće dočekati. Razvili su domaći Ultrasi iza južne tribine svoje poruke. Cibalia je zaslužila bolje. Vinkovci su zaslužili više.
I dok nas je u vruće poslijepodne uljuljkivala melankolija vinkovačke nogometne zbilje, pomiješana s nekim finim osjećajem trijumfa, čak i laganog ponosa što sve izvan stadiona protječe u miru, ono unutar stadiona još je jednom zalijepilo šamarčinu svakom preostalom luđaku koji još uvijek nije dignuo ruke od te teške metastazirane boleštine koja se naziva hrvatskim nogometom.
Prošlo finale kupa koje su međusobno igrali Hajduk i Dinamo režirao je Bruno Marić. Ovog puta režije se dohvatio Mario Zebec. Nogometaši su, nažalost, opet bili sporedni glumci. A navijači su opet namagarčeni. I to ne samo Hajdukovi.
Finale je pokazalo da je hrvatski nogomet isto bolesno tkivo kakvo je bio i dosad
Mariju Zebecu i Borutu Križariću nitko nije trebao naložiti da poguraju Dinamo. Kvragu, Dinamu odavno protiv Hajduka ne treba nikakav poguranac. Najbolje se to vidjelo prije mjesec dana kad je isti taj Zebec bio nevidljiv. A Dinamo je svejedno dobio. Na Poljudu. Pred punim stadionom. Jer ima bolje igrače. I jer Hajduka u pravilu u velikim utakmicama snađe nekakav Savvas.
No, Zebec i Križarić, baš kao i velika većina ostalih hrvatskih sudaca, jako dobro znaju što im je činiti u situaciji kad se ‘paraju gaće’. Znaš što te čeka ako dosudiš penal za Hajduk u derbiju, čak i ako je čist kao suza. Nestaneš na godinu-dvije. Znaš što te čeka ako se drzneš naknadno na temelju snimke kazniti Soudanija. Izolacija i otkaz. Znaš što te čeka ako sudiš neutralno, ‘za sebe’, pa Lokomotiva u Derby della incest dobije Dinamo. Od javnosti dobiješ pohvale, a od šefova — negativnu ocjenu.
Znaš što te čeka ako ti se slučajno omakne da u bitnoj utakmici oštetiš Dinamo, kao što se to dogodilo na prošlom derbiju u Maksimiru s nedosuđenom rukom Karla Letice izvan kaznenog prostora. Odmah u panici požuriš izmisliti neki penal kako bi se umilio ljudima u odijelima koji te gledaju iz lože. Odijelima na kojima je donedavno bio ušiven Dinamov, a sad je HNS-ov grb.
A tim odijelima i dalje upravlja onaj koji u obližnjem Osijeku vodi bitke s nekim drugačijim sucima. Onaj zbog čijeg je dolaska na stadion Cibalije stisnuta pauza u filmu Finale kupa u Vinkovcima, dok se on ne smjesti na udobno i sigurno. Izgledalo je kao da su Donald Trump, Vladimir Putin i Kim Jong-Un poslušali Shortyja i došli u Vinkovce. Istovremeno. Osiguranje Velikog savjetnika hrvatskog nogometa bio je veći organizacijski izazov od osiguravanja nekoliko tisuća pripadnika Torcide i BBB-a.
Svečano postrojavanje svih tih skupih odijela koje je uslijedilo prilikom njegova dolaska, pozdravi, tapšanja i rukovanja kojima je nedostajalo samo ritualno ljubljenje prstena jasno su pokazali tko i dalje drži hrvatski nogomet čvrsto u svojim kandžama. Svi ti sudski procesi, fascikli s dokumentima i iskazima i odvjetnički igrokazi nisu ništa promijenili što se tiče piramide moći u hrvatskom nogometu. I gazda i interesi i dalje su isti. Bez obzira što se stalno priča o nekakvim promjenama. Što se to promijenilo?
Jer kad nakon utakmice vidite neke članove Izvršnog odbora HNS-a kako sliježu ramenima i ispod glasa neformalno priznaju kako su suci napravili sranje — jer oni bi se, kao, mirili s Hajdukom, a sad neće moći — shvatite koliko je sve skupa tragikomično. I koliko će nakon nove sudačke farse u kojoj će vuk pojesti magare, zidovi biti između HNS-a i Hajduka biti još deblji i još viši.
A onda će se ovce, kojima je vrhunac intelektualnog napora zablejati “kmeeee”, opet zblanjivati zašto Hajduk ne želi ručati i rastezati usiljene osmijehe s onima koji mu se iz sezone u sezonu rugaju i smiju u lice. Koji ga više praktično ne tretiraju hrvatskim klubom, a njegov stadion hrvatskim stadionom. Koji ga tobože pozivaju na razgovor, a kad se odazove ugase mu mikrofon i časte njegove predstavnike gadljivim verbalnim nasiljem.
Hajduk nije cvijeće, daleko od toga. Za veliku većinu svojih problema je sam sebi kriv. I dan-danas je sposoban sam sebi pucati u nogu čim se za trenutak učini da je napokon ustao. I dan-danas je sposoban posvađati se sa svima, čak i sa samim sobom. I kad treba i kad ne treba. Ali to su Hajdukovi problemi i s njima se Hajduk sam treba nositi. Sve to nijednog trenutka ne znači da mu HNS i dalje ima pravo zapinjati nogu i prema njemu se ponašati kao prema neželjenom djetetu.
Posebno znajući da to neželjeno dijete jedino još puni stadione diljem zemlje. Da diže prosjek posjete doslovno svim klubovima lige. Da svi klubovi rekordnu posjetu i rekordnu zaradu bilježe protiv njega. Da taj klub mnogima u ovoj zemlji nešto znači. I da to neće prestati zbog toga što ga njegove matične institucije ignoriraju i izoliraju. Naprotiv. Barem su to dosad mogli shvatiti.
Osam tisuća ljudi u Vinkovcima je izviždalo i izvrijeđalo HNS-ova predsjednika Davora Šukera i sve ono što on predstavlja. Osam tisuća navijača različitih klubova. Bilo je mučno gledati i slušati sav taj bijes koji se slijevao prema čovjeku koji je prije 10 godina tim istim ljudima bio heroj. Hrvatski nogomet je na izdisaju. A baba se češlja. Malo u Hiltonu, malo u Las Vegasu.
Marijan Kustić, jedan od onih koji bi tobože trebali predstavljati ‘nove vjetrove’ u HNS-u, najavio je kako će “djelovati pod cijenu raspuštanja sudačke organizacije”. Iz više izvora šulja se informacija kako će čelnik sudaca Ante Kulušić biti “raspušten”. Za čovjekom koji hladno izjavi kako je “suđenje u finalu bilo vrlo dobro, osim te dvije situacije” nitko neće pustiti suzu, jer se ništa u njegovom mandatu nije promijenilo nabolje.
Međutim, što će to riješiti odlazak jednog čovjeka kad će sve ispod njega ostati nedirnuto? Svi suci koji znaju što trebaju napraviti da bi uspjeli i napravili su to već stotinu puta. Svi kontrolori koji ih pokrivaju dobrim ocjenama kad sude na štetu nepoželjnih ili kažnjavaju kad oštete nedodirljive. Što će se promijeniti u organizaciji u kojoj su svi umreženi i koja je pravomoćno osuđena za korupciju, a koja se i dalje ponaša po principu “vjerujete li vi nama ili svojim očima”?
Ovo finale u srcu Slavonije bilo je idealna prigoda da se barem mrvicu otople zamrznuti polovi na kojima žive Dinamo i njegov privatni servis HNS s jedne i Hajduk s druge strane. Bilo je idealna prilika da se barem malo popravi atmosfera uoči odlaska reprezentacije na SP. Bilo je idealna prigoda da oni koji tumače kako su “zapuhali novi vjetrovi” to pokažu na djelu.
A pokazali su samo da je hrvatski nogomet i dalje isto bolesno tkivo kakvo je bio i dosad. Kojim i dalje ravna isti Veliki savjetnik kao i dosad. A sateliti koji mu ljube i prsten i guzicu i dalje se ravnaju po njegovim savjetima.
No, ostalo je barem nešto lijepo, prije i poslije utakmice, što će nadživjeti brojne anomalije. Po Vinkovcima susretati grupice navijača i Hajduka i Dinama koje su pristizale iz najudaljenijih krajeva. Ne samo Hrvatske, nego i Europe. Čekati kad će početi problemi, kad će se začuti policijske sirene, a dobiti tek poneki navijački urlik koji bi se miješao s feštom vinkovačkih maturanata koji su baš večer uoči utakmice slavili kraj škole.
Ili na dan utakmice susretati bijele i modre šalove i dresove kako se smjenjuju na svetim mjestima u Gradu heroju. Na Trpinjskoj cesti kod spomenika Blagi Zadri, na Memorijalnom groblju, na Ovčari, na mostu kod spomenika Jeanu-Michelu Nicolieru, kod križa na Dunavu. U nekom spontanom miru i strahopoštovanju prema mjestu koje je ostalo jedna od rijetkih istinskih svetinja naspram kojoj je različita boja dresa doista zvučala kao nekakva drugorazredna banalnost.
Nije bilo nikakvog službenog primirja između dvije navijačke vojske. Ali Vukovar ga je sam stvorio. Spontano i dostojanstveno. I prelio ga i na vinkovačke ulice.
Dokazujući još jednom da navijači ni slučajno nisu najveći problem hrvatskog nogometa. Najveći su problem netalentirani redatelji iz lože. Koji godinama režiraju ovu trećerazrednu kriminalističku parodiju.
