Jedna od napetijih završnica Serie A u posljednjih nekoliko godina prošlog je vikenda vrlo vjerojatno ponudila svoj ipak očekivani rasplet. Čudesna završnica utakmice protiv Intera, u kojoj je Juventus ponovno pokazao da ima 90, a ne ‘tek’ devet života, kao da je potpuno obeshrabrila Napoli. Uvjerljivi poraz u Firenci došao je kao konačni slom i ako ne bude nekih novih, suludih raspleta, titula će i ove sezone ostati u Torinu.
S druge strane, taj Interov subotnji poraz u posljednjim sekundama razočarao je mnoge gledatelje željne napetosti i osjećaja povraćene kompetitivnosti koji je u posljednje vrijeme donekle prožeo nekoć najatraktivniju ligu Europe. No, Interov poraz bitno je utjecao i na još jedan napeti ligaški segment; Laziali nisu napravili istu grešku i minimalnim slavljem u gostima kod Torina napravili su golem korak prema osiguravanju Lige prvaka iduće sezone.
U posljednja je tri kola Lazio svladao redom Fiorentinu, Sampdoriju i sada Torino; tri ekipe koje su ove sezone na ulazne transfere potrošile kudikamo više novca. Štoviše, sa bilancom ulaznih transfera koja stoji na tek nešto manje od 29 milijuna eura, Lazio je potrošio manje od i od, primjerice, Sassuola, s tim da je uoči početka sezone ostao i bez trojice prvotimaca u liku Keite Baldéa, Lucasa Biglije i Wesleyja Hoedta.
Ali evo ih, na pragu raja.
Nije da trener Simone Inzaghi ne zna pobjeđivati. Kao dio čuvene ekipe Svena-Görana Erikssona na prijelazu milenija Inzaghi je dao svoj doprinos u osvajanju prve titule Biancocelesta nakon 1974.; pod Švedom je ‘kliknula’ skupa svlačionica prepuna teških karaktera, a Simone — u konkurenciji imena poput Diega Simeonea, Juana Sebastiána Veróna, Siniše Mihajlovića, Marcela Salasa, Néstora Sensinija i drugih — nije imao šanse profilirati se kao vođa. Sedam pogodaka te sezone učinili su ga razmjerno bitnim dijelom povijesti rimskog kluba i te šampionske generacije, ali na putu do nečeg većeg u smislu vlastite karijere uvijek mu je stajala činjenica da je život u sjeni hladan.
Tihi i studiozni brat
Mnoge studije sugeriraju da je rivalstvo među djecom u obitelji značajna stvar. Braća i sestre osjećaju imperativ dokazivanja među sobom, makar u minimalnoj mjeri, a to ih rivalstvo često oblikuje u kasnijim životnim situacijama. Simone Inzaghi je po svim standardima imao pristojnu igračku karijeru — bio je prvak, osvajač nekoliko kupova, a podignuo je i europski Superkup — ali svejedno nikada ni blizu nije bio prva asocijacija na spomen svog prezimena.
Kada vam je stariji brat Filippo, onda sve pada u vodu.
Naravno, Pippo je svjetski prvak i višestruki osvajač Lige prvaka, kao i scudetta i to u redovima dvaju najvećih talijanskih klubova. Njegov je kult transcedirao generacijske barijere i postao besmrtan; Simone je od samih zajedničkih početaka u Piacenzi prihvatio svoje mjesto, samim tim su stvari bile jednostavnije i zdravije. Po završetku karijere, obojica su se dala u trenerske vode; Pippo je odmah dobio posao u Milanovu omladinskom pogonu, baš kao što je Simone preuzeo ulogu u Laziovoj Primaveri.
Ako je nogometna karijera jedno, trenerska je nešto sasvim drugo. Mlađi je brat dobio prigodu da se snađe u potpuno drugačijim okolnostima i krene od nule. Nije slučajno paralelno stekao i zvanje knjigovođe; Simonea su uvijek cijenili kao tihog i studioznog tipa, opsjednutog brojkama i njihovom kontekstualizacijom.
No, Lazio njegove post-igračke karijere bio je nešto sasvim drugačije od onog iz zlatne epohe s prijelaza milenija. Sergio Cragnotti, predsjednik koji je izdašnim sredstvima formirao tu sjajnu momčad istovremeno je zaslužan za njenu propast, a financijske nedaće u koje je upao 2002. zajedno sa svojom kompanijom Cirio odvele su klub na rub bankrota. Uz potpunu rasprodaju patili su rezultati, a posljedice tog kraha osjećale su se i više od desetljeća kasnije.
Teško se naviknuti na život u neimaštini, pogotovo kada ste jednom bili bogati i uspješni. U trenutku kada je Simone Inzaghi kao stalno rješenje u ljeto 2016. preuzeo klupu prve momčadi, klub je bio u popriličnom logističkom rasulu. Marcelo Bielsa je nakon tragikomične rasprave s predsjednikom Claudijom Lotitom opravdao svoj nadimak ‘Luđak’, napustivši klub nakon samo dva dana provedena u njemu, dok su zloglasni ultrasi bojkotirali derbije i prijetili igračima.
Kompleks palog velikana
Tako je jedna od prvih stvari koju je neiskusni trener morao napraviti bila nadgledanje žustre rasprave ljutitih navijača i igrača pred početak treninga. Situacija je to koja nije nimalo obećavajuća, pogotovo kada je riječ o prvom pravom poslu, ali izbora nije bilo; zajedno s još jednim bivšim igračem, a danas sportskim direktorom Albancem Iglijem Tareom, Inzaghi je zavrnuo rukave i krenuo slagati mozaik.
“Umor dolazi samo onda kada nemate ciljeve koje morate ispuniti”
Tražio je polako prepoznatljiv stil s igračima koji su bili daleko od mediokritetstva, ali i od ozbiljne konkurentnosti, pogotovo zbog poljuljanog samopouzdanja. Upravo je na tome Simeone prvo radio; usađivanjem osjećaja vrijednosti lakše ih je privolio na usvajanje specifičnih taktičkih zadataka.
“Naravno da je trener zaslužan”, pričao je po kraju prošle sezone Sergej Milinković-Savić, jedan od onih kojima je Inzaghi itekako podignuo cijenu. “Čim je došao, postavio je tu pozitivnu atmosferu, donio neku dobru energiju i svi smo se osjećali dobro; kod njega svi želimo ginuti za klub. Kada je došao, opisivali su ga kao autsajdera, a ispostavilo se da nije tako i da je napravio dobru kemiju”, elaborirao je jedan od danas najatraktivnijih mladih europskih igrača.
Nakon što je momčad prve sezone ulovila plasman u Europsku ligu, postigavši pritom tek tri pogotka manje od prvaka Juventusa i svladavši Romu sa 3:1 u gradskom derbiju, Inzaghi je dokazao svoju vrijednost i dobio novi ugovor. Još bitnije, povjerenjem je zaradio određeni mir kako bi nastavio graditi momčad lišenu pritisaka.
Najvažnija odlika njegove transformacije momčadi je lišavanje kompleksa ‘palog velikana’. Naviknuti se na to da vam je ekipa, pogotovo ona s tolikom vojskom navijača, od bogatstva i slave došla do pozicije dosadne kante za napucavanje nije nimalo lako. Mnogi u sličnim situacijama nikako ne mogu prihvatiti nove okolnosti i život pod teretom stare slave zaista može biti težak.
Inzaghi, međutim, nije jedan od takvih. Popisao je brojke, uvidio kakav profil igrača ima na raspologanju i zaključio terensko poslovanje svesti na ljutu reaktivnost. Računica se pokazala ispravnom.
Puno primaju, ali zabijaju najviše
Ciru Immobilea, danas vodećeg golgetera lige, trebalo je usmjeriti —kao, uostalom, i cijelu ekipu. Inzaghi ga je, čini se, lišio primisli da je sposoban preuzeti ulogu kompletnog napadača, zbog koje se pretjerano gubio u Sevilli i u dortmundskoj Borussiji, te ga uputio na prvenstveno iskorištavanje njegove jedine elitne karakteristike: osjećaja za gol. Iza njega je u svojoj formaciji 3-5-1-1 postavio Luisa Alberta, koji je lani iz Liverpoola doveden kao praktički krilni igrač.
Srednji trojac u satavu Lucas Leiva, Sergej Milinković-Savić i Marco Parolo održava ravnotežu između obrambenih zadataka i napadanja međuprostora, dok su u ulogama wingbackova najčešće Senad Lulić i Adam Marušić, ovosezonsko otkriće iz belgijskog Oostendea. S dozvolom za podizanje izrazito visoko i obvezom okupiranja čitave strane uz aut liniju, posljednja su dvojica ključna u karakteristično ubojitoj napadačkog tranziciji preko bokova.
Iako prima puno golova, čak 43 u 35 prvenstvenih utakmica, Lazio je pod Inzaghijem postao neumoljiv kontraški stroj. S 84 pogotka najefikasnija je momčad lige i već je za 10 golova nadmašio lanjski učinak. U čak 12 utakmica ove sezone zabijao je Lazio četiri ili više golova.
“Umor dolazi samo onda kada nemate ciljeve koje morate ispuniti”, objašnjavao je ranije ove polusezone Inzaghi, odgovarajući na pitanje o tome kako Lazio jednostavno ne posustaje.
To što je bio član zlatne Laziove generacije nije pomoglo Simoneu da ostvari igračku karijeru usporedivu s bratovom. Ali tko zna, možda mu je život u sjeni pomogao da shvati potrebe momčadi koje je dobio u ruke, a koja je i sama bila u dubokoj sjeni — što drugih klubova, što vlastite prošlosti.
Preostaje tek za vidjeti koliko daleko sada može koračati na svjetlu.
