Bio je zvijezda, sada je na burzi: ‘Ponekad me sram!’

‘Katastrofalan je to osjećaj. U futsalu sam otkako znam za sebe, dao sam mu svoj cijeli život. Žalosno je da se moram javiti na burzu. Žalosno je da HNS ne može ništa napraviti po tom pitanju’, izjavio je pomoćnik hrvatske futsal reprezentacije Marinko Mavrović.

Jutro nakon najvećeg uspjeha hrvatske futsal reprezentacije i četvrtog mjesta na Europskom prvenstvu Marinku Mavroviću (42), pomoćniku izbornika Mate Stankovića, ponudilo je standardnu rutinu. Morao je otići na burzu da vidi što se nudi na tržištu rada. U jednom danu bio je zvijezda na svim naslovnicama, stručni komentator u društvu atraktivnih voditeljica, a već sutradan mora razmišljati o tome koliko je njegova budućnost neizvjesna.

Marinko se obraćao na brojne adrese, no tko će zaposliti nekoga tko deset dana u mjesecu mora biti odsutan zbog okupljanja malonogometne reprezentacije. Iza glamura i malonogometne elite u kojoj se vrte milijuni skrila se hrvatska priča.

“Katastrofalan je to osjećaj. U futsalu sam otkako znam za sebe, dao sam mu svoj cijeli život. Žalosno je da se moram javiti na burzu. Žalosno je da HNS ne može ništa napraviti po tom pitanju. Ma nakon svega intenzivno sam razmišljao da se maknem iz sporta. U 42. godini još uvijek imam neizvjestan status i ne znam što će biti sa mnom. Ako ću ja biti socijalni slučaj, nije to samo moja sramota već sigurno i Saveza”, kaže Marinko Mavrović.

Kako je stručni stožer malonogometne reprezentacije prošao u financijskom smislu?

“Mato Stanković je zaposlenik HNS-a, a nama su zadnjih mjesec dana povećali dnevnice na 20 eura za domaće akcije i 30 za akcije u inozemstvu. Ali 14 mjeseci naša dnevnica je iznosila pet eura, što je smiješan iznos. Sramota me ponekad i bila reći o kojem je iznosu riječ. Sada čekamo da nam uplate obećane premije, vjerujem da u tom smislu neće biti nikakvih problema”, kaže Mavrović koji je od Saveza tražio minimum da mu se uplate doprinosi za mirovinsko i zdravstveno.

Marinko i Zdravko Mavrović oko hrvatske reprezentacije u futsalu od njenih su početaka. Marinko je postigao prvi pogodak za našu reprezentaciju u povijesti. Bilo je to 1994. na turniru u Italiji. Tada je Hrvatska s 3:1 pobijedila Španjolsku, reprezentaciju koja je danas, uz Brazil neprikosnoveni broj jedan u svijetu. Bili su to dani kada je Hajduk igrao u završnici Lige prvaka, a mjera se uzimala i moskovskoj Dini, momčadi u kojoj je igrao i Eremenko, tada najbolji svjetski malonogometaš.

“Ti rezultati došli su samo zbog našeg talenta, a ne rada. Protiv Španjolaca je zabio još moj brat Zdravko i Stjepan Pavlić. Španjolci i Rusi su nakon toga krenuli uzlaznom putanjom. Samo od televizijskih prijenosa uzimaju milijune eura. Bilo nam je teško gledati kako sve reprezentacije napreduju, a mi stagniramo. Da nas je Savez pratio, mogli smo imati igrače u rangu najboljih reprezentacija na svijetu. Naši igrači su, da bi preživjeli, morali igrati na turnirima. Savez je mogao pomoći da se educiraju ti dečki koji su bili bolji od Talijana ili Španjolaca.”

U igračkim danima Zdravko i Marinko bili su najveće zvijezde hrvatskog futsala. Imali su ponude iz Španjolske i Italije. Je li vam žao što niste prihvatili jednu od tih ponuda i otišli živjeti u inozemstvo?

“Naravno da mi je žao. Mogli smo možda puno više napraviti. Naučiti jezik i, u krajnjoj liniji, možda riješiti financijsku situaciju. No, to nije bilo presudno jer smo tada i dobro zarađivali u Hrvatskoj. Teže je bilo to što smo ja i Zdravko bili nerazdvojni, a tada je u ozbiljnim ligama koje su nas interesirale, mogao igrati samo jedan stranac. Vjerujem da bi nas i u Hrvatskoj drugačije doživljavali. No, izabrao sam put s Promet Orkanom i Mirkom Đinkićem, velikim malonogometnim zaljubljenikom i jednim od rijetkih koji je ulagao svoj novac. S njim sam proveo veći dio svoje igračke karijere. A sve je krenulo s Oktogonom u kojem sam igrao i s Damirom Vrbanovićem. Današnji Dinamov direktor bio je napadač u toj momčadi. Bio je dobar igrač. Naslove sam osvajao i s Nacionalom, a danas radim u MNK OVB-u sa skupinom sjajnih dečki koji su uglavnom studenti FER-a. Ove su godine ušli u Prvu malonogometnu ligu. Oni također imaju ambicije da ostanu dugo na ozbiljnoj razini.”

Većina Mavrovićevih suigrača iz zlatnog doba danas je na marginama, u sličnoj situaciji kao i Marinko kojeg je na ostanak u futsalu nagovorio Dragan Đukanović, odnosno njegov projekt u MNK Fusiju, klubu koji se natječe u kadetskoj konkurenciji.

“Riječ je o sjajnom projektu koji podrazumijeva organizaciju akademije u futsalu koju ćemo vjerojatno voditi brat Zdravko i ja i u kojoj bismo educirali klince već od osme godine. Naš novi koncept podrazumijeva da djeca istodobno uče i veliki i mali nogomet. Zašto iz te naše akademije ne bi izišao igrač koji će biti dovoljno dobar za Dinamo. Najtalentiranijima i najmarljivijima bit će plaćena stipendija. U planu su i ljetni kampovi te predavanja na koja bi trebala doći najpoznatija trenerska imena svjetskog futsala. Osim toga, Đukanović namjerava napraviti i dvoranu za futsal. To je ono što nam treba kako bismo u budućnosti mogli računati s pravim futsal igračima, a ne priučenima koji na male terene dolaze tek ne prođu li u velikom nogometu. To nije slučaj kod jakih svjetskih reprezentacija”, zaključuje Mavrović.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr