Jedna od stvari koje volim kod američkih sportova je što su, osim u NFL-u, sezone duge. Prvi razlog je što svaki dan imate nešto za vidjeti — bilo da se radi o okršaju sjajnog pitchera protiv vruće udaračke postave, ili o sukobu dvaju dominantnih krila, ili što već privlači ljude kod NHL-a. Jasno, dugačke sezone znače i poneku neinspiriranu predstavu, šugav dan kad su svi sudionici umorni jer igraju četvrtu utakmicu u pet dana, i sezone bi u sva tri sporta trebalo skratiti za 10 do 20 utakmica, ali unatoč tome sretan sam što se svaki dan nešto događa.
Druga stvar zašto volim duge sezone je što ne ostavljaju prostora za preuveličavanje.
Tijekom odrastanja ljudi kojima sam bio okružen sazivali su prijeki sud nakon svake odigrane utakmice. Vijećalo se iza škole, sudilo dok smo igrali basket, prosvjedovalo dok smo krali mandarine i argumentiralo za vrijeme općeg kaosa na vjeronauku. Zvonimir Deranja bi tako jednog tjedna bio kreten koji ne može pogoditi Brački kanal s trajekta, da bi već sljedećeg bio slavljen kao najveći igrač koji je kročio travnjakom Poljuda od Bake Sliškovića. Sudilo se svima: Gennaru Gatussu, Oleu Gunnaru Solskjæru, Mariju Careviću i Robertu Baggiju (koji je promašenim penalom u finalu SP-a u Americi postao jedan od prvih optuženih na prijekom sudu mojih prijatelja, a sudili su mu i naši očevi, poznanici, kumovi i čitav svijet).
Moguće je da je takav pogled na svijet sporta bio plod temperamenta unutar kojeg sam odrastao, pošto Dalmatinci sami po sebi vole svijet promatrati i kroz katastrofične i kroz romantičarske naočale, ali ne čini mi se da smo bili usamljeni u suđenjima. Ako ćemo tražiti prave razloge ishitrenog i preuveličanog prosuđivanja igrača i njihovih momčadi, prije bi ih trebali potražiti u izrazito neanalitičkom praćenju sporta koje je bilo prevalentno svugdje u svijetu do prije 15-ak godina, kada su alati za nepristraniju analizu postali dostupniji široj javnosti, te u činjenici da smo zapravo baratali malim statističkim uzorkom — pošto se na TV-u, čak i u obiteljima koje su imali satelitske antene, mogao pogledati sićušan broj utakmica u usporedbi s današnjim vremenom kada su čak i dvoboji iz nižerangiranih natjecanja dostupni poput jeftine čokolade iz Lidla.
Na kraju dana, kratkoća sezona u odnosu na američke lige preuveličavala je značaj utakmica te je, kombinirana s emocijama koje se nalaze u osnovi europskog sportskog fandoma, kod ljudi izazivala osjećaj da je gotovo svaka utakmica sudbonosna, zbog čega se učinak igrača iz tjedna u tjedan valorizirao bez pokrića koje donose dulji periodi igre. Iako smo napredovali po tom pitanju, čini mi se da se u nogometu i dan-danas osjete takvi mehanizmi, osobito na turnirskim natjecanjima poput Svjetskog i Europskog prvenstva.
Amerika je većinom godine cijepljena od takvog ponašanja, i u medijima i među navijačkim pukom. Sve dok ne krene playoff. Onda svo ludilo ispliva na površinu.
Najbolji primjer toga je ovogodišnja ekipa Philadelphija 76ersa i njen playmaker Ben Simmons. Neiskusna, ali supertalentirana momčad ove je godine konačno prešla u drugu fazu ‘Procesa’ Sama Hinkieja te došla do 52 pobjede u regularnoj sezoni i trećeg mjesta na Istoku. Posloženi u smislenu momčad u kojoj su igrači komplementarni i čije su vještine dovoljno raznolike da omogućuju iznimnu taktičku fleksibilnost, Sixersi su izgledali impresivno. Bili su dominantni protiv slabijih momčadi, osobito u finišu sezone, dok su se s ekipama koje su po renomeu bile iznad njih uglavnom solidno držali, upisujući tu i tamo pokoju pobjedu.
Brett Brown je stvorio momčad kakva se mogla relativno brzo šaltati iz tranzicijske ekipe u half-court momčad koja je brzim protokom lopte, cutovima i dodavanjima iz dribble drivea i post-upa stvarala hrpu otvorenih šuteva za iznadprosječne tricaše poput Darija Šarića, Roberta Covingtona, J.J. Redicka, Marca Bellinelija i Ersana Ilyasovu, što je bilo dovoljno da na kraju sezone Phila ima sedmi najbolji napad lige. S druge strane Sixersi su sjajno zatvarali tricu, radili pritisak na lopti i gurali sve u sredinu reketa gdje su suparnike čekale duge ruke i sjajni instinkti Joela Embiida, zbog čega su na kraju bili i 11. najbolja obrana lige.*
*Zanimljivo je, a ovdje koristim ‘zanimljivo’ u svom najširem mogućem značenju, da kada gledamo kakvi su im napad i obrana bili na 100 posjeda situacija postaje skoro pa zrcalna — u tom slučaju Phila ima 11. najbolji napad i 4. najbolju obranu lige.
Playoff je neumoljiv. To što je Simmons imao najbolju all-round rookie godinu od LeBrona Jamesa naovamo postalo je nebitno
Trezveni umovi su Phili projicirali da bi u playoffu mogla tijesno ispasti u prvom krugu ili čak proći do finala konferencije. Kao glavni argumenti za rano ispadanje navodili su se neiskustvo i činjenica da su Sixersi nadmašili projekcije te nedostatak kvalitetnog rezervnog playa (Markelle Fultz odigrao je samo 14 utakmica u ligi i nitko na njega nije ozbiljno računao), dok su kao najveći razlozi za prolazak do finala navođeni deficiti njihovih suparnika — nedostatak kvalitete kod Heata, neiskustvo i disfunkcija Bucksa i ozljede najvažnijih igrača Celticsa.
Trezvene glave su trezveno postavile stvari unutar trezvenih gabarita. A onda je krenuo playoff.
Nakon što je Phila dominantno svladala Miami (koš razlika 10,8 poena po utakmici i dvije utakmice s 20+ poena razlike), navijači su se po forumima počeli pitati kolike su šanse u finalu protiv Dubsa. Celticsi su bili ozlijeđeni, Cavsi su se mučili s osrednjom Indianom, dok su Raptorsi bili Raptorsi, pa je njihov entuzijazam i optimizam bio donekle razumljiv. Ali su se navijačima, koji su ionako bolno iracionalni (ja prvi, još uvijek vjerujem da će se Derrick Rose vratiti) pridružili i mnogi neutralni promatrači. Phila je odjednom dizana u nebesa, proces je bio gotov, novi kraljevi Istoka bili su spremni stupiti na tron.
Playoff = preuveličavanje.
Tri utakmice protiv Celticsa kasnije i narativ se promijenio. Prijeki sud je opet izašao na pozornicu. Brown je postao šugav trener, Embiid nije mogao nositi nakurnjak Alu Horfordu, Covington je defenzivna prevara jer ga je Jason Tatum odškolovao, a sve one priče o Simmonsovu talentu postale su prenapuhane. Čovjek ne može pogoditi šut s dva metra, a kamoli s trice! Ne može proći nikoga jedan-na-jedan! Rookie godine?! Pa to je Donovan Mitchell! Ma i Tatum je 300 puta bolji od Simmonsa! Nema od njega ništa.
Tako to ide s doigravanjem.
Kada bismo gledali reakcije navijača na društvenim mrežama i forumima ili natpise po mainstream američkim medijima, ispalo bi kao da su Celticsi u potpunost izdominirali Sixerse. Što se drugo može uopće zaključiti kada jedna momčad povede 3-0? Phila je možda smanjila euforiju nakon pobjede u jučerašnjem dvoboju, ali do tog trenutka činilo se da su Kelti pregazili svoje suparnike.
To naprosto nije istina.
Nakon četiri utakmice lako je moglo biti 3-1 za 76erse, koji su imali 22 poena prednosti u drugoj utakmici, dok su treću izgubili u produžetku. Koš razlika nakon četiri utakmice iznosi svega 13 poena za Kelte, odnosno 3,25 poena po utakmici, što jasno pokazuje koliko je ovaj dvoboj zapravo bio izjednačen.
Što, naravno, ne znači da Celticsi nisu bili bolja momčad. Al Horford i Aron Baynes su vanjskim šutom odvukli Embiida iz reketa i otvorili prostor za ulaske. Njihova igra na krilima preko eksplozivnog Jasona Tatuma — koji je jasno pokazao da će biti zvijezda u budućnosti — te načetog Jaylena Browna stvarala je previše problema za obranu Sixersa koja odjednom nije izgledala kao jedna od top obrana lige, a upravo prodornost preko krila otvorila je put ostalim Bostonovim igračima; prvenstveno Terryju Rozieru, koji je riješavao suparnike iz driblinga. Pomogao je još jednom i Al Horford, koji je služio kao sekundarni razigravač i povremeni egzekutor, pažljivo birajući trenutke u kojima će zabljesnuti.
S druge strane lopte, Kelti su kvalitetno zatvorili tricu, osuđujući Sixerse tek na Reddickove pokušaje nakon sumanute trke kroz blokove, Belinellijeve cirkuske šuteve i rijetki spot-up šut Darija Šarića ili Joela Embiida preko ruke, ali primarni razlog zašto su uopće mogli zatvoriti šut je taj što su zatvorili drive-and-kick igru Bena Simmonsa u punom napadu. Prvi kandidat za Rookieja godine izgledao je izgubljeno i na momente nemotivirano nakon što su mu Celticsi, pod vodstvom najboljeg trenera lige Brada Stevensa, održali košarkašku lekciju. Pustivši užasnog šutera da ima svu slobodu na perimetru, Kelti su primarnog čuvara poslali dva koraka bliže košu što je limitiralo Australčevu prodornost, a šlag na tortu bio je help defense Ala Horforda, koji je kružio oko reketa kao morski pas koji je nanjušio krv, čekajući da zagrize. Kelti su na taj način u potpunosti zaustavili Philinu loptu i pretvorili njen inače fluidni napad u krkljanac na Držićevoj u pet popodne.
Simmons je naletio na masu kritika — što u medijima, što na navijačkim forumima. Upravo bi Al Horford mogao razumjeti kakav je to osjećaj, jer prošle su godine ovog sjajnog centra toliko kritizirali (uglavnom povremeni) navijači da je čak i GM Danny Ainge stao u njegovu obranu, ali ni to nije pomoglo. Nakon što je u lanjskom playoffu, u seriji u kojoj su Kelti izgubili od LeBrona u pet utakmica, imao 12,4 poena i 4,2 skoka uz 46 posto šuta, mnogi su navijači ustali protiv Ala i sasuli na njega (neopravdano) drvlje i kamenje, pitajući se kako takav igrač može primati 26+ milijuna dolara po sezoni. Horford je ove godine odgovorio na sjajan način, igrajući neprestano na razini koja je tek korak ispod Duncanove ravni, odrađujući sve moguće poslove za svoju momčad.
Tragično je što je tijekom sezone i kroz prvu seriju i Simmons bio takav. No, playoff je neumoljiv. To što je čovjek imao najbolju all-round rookie godinu od LeBrona Jamesa naovamo postalo je nebitno. To što je u playoff seriji protiv Heata imao 18 poena, 10 skokova i devet asista u prosjeku postalo je nebitno. Tako to ide s doigravanjem.
Slušao sam ovih dana — što u privatnim razgovorima, što na forumima, što na svom blogu — neprestane kritike na Simmonsov račun. Uopće ne sporim jesu li one opravdane —jesu. Neimanje vanjskog šuta u današnjem je NBA-u ogromni minus. Nesposobnost privikavanja na fizički snažnije matchupove mu nije pomogla. Čak se i u obrani malo pogubio. Frustrirajuća obrana Kelta mu je ugasila žar i u posljednje dvije utakmice izgledao je na trenutke kao da ga nije volja igrati. To ne osporavam. Ono što osporavam je da nešto slabije predstave u seriji s Keltima* pokazuju kakav je Simmons zapravo igrač.
* A i to je prenapuhano. Drugu utakmicu je odigrao kriminalno, u ostale tri je bio upotrebljiv. Ispod svoje razine, ali upotrebljiv.
Njegove rookie boljke mogu se otkloniti u budućnosti. Postoji niz igrača koji su u ligu ušli kao katastrofalni šuteri i na kraju se pretvorili u jako dobre šuterske opcije — Lebron prvi, ali i Jason Kidd i Ricky Rubio, pa i Dirk Nowitzki koji je u rookie godini šutirao 20 posto trice. Popravi li šut i poradi li na samopouzdanju koje očito zna oscilirati (što smo vidjeli i na sveučilištu) Simmons bi uistinu mogao postati top 10 igrač lige, neumoljiv u tranziciji, robotski precizan i nevjerojatno svestran bez napuhavanja brojki (gledam u tebe, Russe Westbrooče!).
Njegova momčad dokopala se pobjede u četvrtoj utakmici unatoč još jednoj ništa-više-od-okej Simmonsovoj partiji. T.J. McConnell izrastao je u nenadanog junaka ekipe pokazujući kako je jedini čovjek u matchupu s Rozierom i Marcusom Smartom te sjajnom help obranom Kelta koji može stvarati višak* i na taj način otvarati trice svojim snajperistima — danas je na Philinu Redditu prvih sedam od 10 threadova bilo posvećeno nedraftiranom pleju.
*Brett Brown je također dobio previše packi za nastup u playoffu, ali Brown je zapravo odradio solidnu seriju kada izbrišemo način na koji je zasrao drugu utakmicu u kojoj je Phila prosula ogromnu razliku. Mnogi su osudili njegovo nepozivanje time-outa u trenucima kada je Boston stizao razliku, ali još veći minus bio je što je izvadio McConnella u korist Simmonsa. A kad smo već ovdje, napomenimo kako je Simmonsova sposobnost da solidno igra s T.J.-om na parketu dobra najava za budućnost s Fultzom.
Sixersi su iskoristili nervozu Kelta i šugav sudački kriterij koji je rezultirao s više faulova u protrčavanjima i guranjima nego na šutu. Počeli su tijelom ulaziti u Tatuma, koji ne završava najbolje iz kontakta*, te su pokušali malo promijeniti ritam suparnika agresivnim trapanjem lopte na vrhu trice. To im baš i nije polučilo uspjeh, jer su Kelti prečesto dolazili do otvorenih šuteva; ali ne za svoje prve opcije pa hajde, isplatilo se pokušati. Brown je osim toga eksperimentirao i s postavama, što je na kraju urodilo plodom, s tim da sam posebno guštao gledati petorku McConell-Belinelli-Simmons-Ilyasova-Šarić, koja je bijelja od reklame za Jupol. Od 1950-ih valjda nismo vidjeli takvu bjelinu na NBA parketima.
*Nije da su cijelo vrijeme igrali sjajnu obranu na dinamičnom Tatumu — nakon switchanja kroz p’n’r znalo se i prečesto dogoditi da na njemu ostane za glavu niži i za nekoliko svjetlosnih godina sporiji Marco Belinelli. Kakva je to komedija bila.
Unatoč pobjedi, teško je očekivati da će Sixersi postati prva ekipa u povijesti lige koja je okrenula 3-0 u seriji. Trezveni umovi upozoravali su na njihovo neiskustvo i na to da su premašili projekcije za sezonu, a Kelti jednostavno imaju dvojicu predobrih kormilara — Horforda i Stevensa — da bi dopustili raspad momčadi. Bez obzira na ishod serije, bila je ovo uspješna sezona za Philadelphiju. Sixersi su pokazali da je Proces pravi način za izgradnju momčadi u modernom NBA-u. Pokazali su da imaju talenta. Pokazali su da mogu dobiti playoff seriju. Možda još nisu spremni za najviše visine, ali ne sumnjam da će biti. Kada se to dogodi, ne sumnjam da će Ben Simmons biti jedan od glavnih razloga za njihov uspjeh, bez obzira na prijeke sudove koji su ga ishitreno osudili tijekom ovog playoffa.
