‘Meni su cimeri uvijek bili jedan visoki i jedan mali, jedan Hrvat i jedan Srbin’

Legendarni košarkaški trener Mirko Novosel, koji je s Draženom Petrovićem i Cibonom pokorio Europu, ovotjedni je gost našeg intervjua Jedan na jedan. Novosel i danas živi košarku, a za Sportski.net otkrio je i kako. Pokazao nam je najbolje čuvanu tajnu svoje kuće – veliki podrum u kojem je godinama stvarao pravi mali muzej…

Mirko Novosel primio nas je u svom privatnom muzeju, koji je napravio u velikom podrumu svog zagrebačkog stana. U toj prostoriji punoj uspomena zaista možete vidjeti što je nekad značila hrvatska košarka.

Mirko je bio njezin neizostavni dio, kao jedan od najpoznatijih svjetskih trenera, a to se i vidi na tisućama fotografija, trofeja i drugih memorabilija iz najslavnijih dana hrvatske, jugoslavenske i svjetske košarke.

Popis uspjeha Mirka Novosela je poduži. Naš sugovornik je s Cibonom tri puta bio prvak Jugoslavije, sedam puta prvak Kupa Jugoslavije, dva puta pobjednik europskog Kupa kupova i osvajač Kupa prvaka Europe 1985. godine. Iste godine proglašen je najboljim europskim košarkaškim trenerom. Kao izbornik, ostvario je rekordan omjer 99 – 11 (od 1971. do 1993.).

Novosel je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., čime ulazi među samo četiri trenera u svijetu s tri ili više olimpijskih medalja.

Jedinstven je i po tome što je 1971., 1972. i 1973. osvajao kadetsko, juniorsko i na kraju seniorsko Europsko prvenstvo kao izbornik reprezentacije. Od 2000. bio je u konkurenciji za primanje u košarkašku Kuću slavnih u američkom gradu Springfieldu, a u nju je ušao 2007. godine. Svake godine dolazi u Kuću slavnih kao poseban gost na primanje novih članova. Sve smo to vidjeli na zidovima Mirkovog muzeja.

Čim se spomene stanje u našoj košarci i reprezentaciji, počne duga i zanimljiva priča…
Imao sam tu sreću u životu da sam imao velike učitelje – Acu Nikolića i Ranka Žeravicu. Ja sam kod njih bio kao igrač. Isto tako, imao sam kontakt i s najboljim američkim trenerima. Zahvaljujući tome da se stalno moraš sportski obrazovati, a nisam završio sportsku školu nego pravni fakultet, stvorio sam sustav priprema koji se bazirao na podizanju individualnih vrijednosti igrača. Kako su se podizale individualne vrijednosti tih igrača, podizala se kvaliteta cijele momčadi, a usporedo s njima i ja sam rastao kao trener. U okviru tog sustava, zahvaljujući tim pripremama koje su bile dugotrajne, pa čak i 135 dana, individualno smo rasli. Naš sustav je bio takav da se trenirao šut, nije to bilo samo obično pucanje na koš. Bile su to razne vježbe šuta s psihičkim i vremenskim opterećenjem. Zahvaljujući tome imao sam strahovito puno sjajnih šutera, a imao sam četiri svjetska šutera. Bili su to Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić i Dražen Petrović. Dalipagić je u jednoj utakmici talijanske lige zabio 84 koša, a još nije bilo “trica”. Čujem da za vas portal piše Danko Cvjetićanin, on također spada među najbolje šutere koje sam ikada trenirao. Njihov minimum dnevno ubačenih pogodaka bio je – dvije stotine. A danas toga nemate. Nemate ni šutera. Dražen Petrović je znao gađati 300 puta dnevno na koš. Zahvaljujući toj repeticiji oni su svi dosegli svjetski vrh.

//www.youtube.com/embed/7v3KML7KnAQ

Danas pripreme ne izgledaju tako…
Strahovito me nervira kad gledam hrvatsku momčad da Bogdanović, koji je apsolutno na razini Dalipagića, čak su i iz istoga grada, promaši 11 otvorenih šuteva, od toga sedam “trica”. Na mojim su pripremama ključni bili šut i rad nogu. A ne taktika. U životu nisam crtao taktiku na tabli. Kad to vidim – poludim. Sad ću ja Slavniću, Ćosiću ili Draženu Petroviću crtati kamo će se kretati, ma dajte… Mi smo imali pravila igre, a u okviru pravila igre igrači su sami kreirali akcije. Svaki put su bili sve bolji zahvaljujući sustavu rada. Postigli smo to da je jugoslavenska reprezentacija u finalima dobivala utakmice s 25 koševa razlike. A nikad se nisam vratio s velikog natjecanja bez medalje, bile to Olimpijske igre, europske ili svjetske smotre.

Kako biste onda ocijenili Repešine pripreme za nastup u Sloveniji?
Zato me sve to skupa nervira jer se ta tehnologija ne provodi. Repeša je izjavio da će posljednjih pet dana raditi na šutu. Pa ne možeš u pet dana nadoknaditi za cijelu momčad 10 tisuća šuteva koje nisi gađao. Mjesec dana je propušteno. Nervira me inflacija pripremnih utakmica, uvijek govorim – ako napravimo prave pripreme, onda će medalja doći. Svako pravljenje medalja ima svoju tehnologiju, kao pravljenje piva ili penicilina. Netko to zna, netko ne zna. I tu tehnologiju trebaš poštovati, druga stvar je ako to netko ne zna. Jer moji igrači su uvijek pogađali odlučujuće šuteve. Cibona je počela utakmicu s Partizanom s osam “trica” zaredom, vodila je nakon koje minute 24-3. Tukli su to Dražen, Aco, Čutura i Nakić. Zašto je to bilo tako? Zbog tehnologije priprema!

Kakvim vam se čini ova europska smotra u Sloveniji, košarka raste ili pada?
Tvrdim da je ovo Europsko prvenstvo preveliko, što će na natjecanju pola Europe, 24 momčadi od 48 zemalja. Preglomazno je to i dosadno. Na Olimpijskim igrama je samo 12 momčadi, što je premalo. I na Igrama u Berlinu 1936. godine bilo je samo 12 reprezentacija, tako je i danas. Strašno!

//www.youtube.com/embed/lpJoRQVbw34

Osim previše reprezentacija, na ovome prvenstvu je i premalo svjetskih igrača. Kao i premalo vrhunskih trenera. Zato tu do izražaja dolaze drugorazredne ili trećerazredne reprezentacije. Recimo, Belgija. Nju sam jednom i trenirao, pa to je trećeligaška košarka. E sad, te reprezentacije igraju neku ulogu. Ne mogu mene Talijani uvjeravati da su oni superiorni tu u Sloveniji. Sveukupno to znači pad kvalitete i konkurencije.

Ima li Hrvatska ikakve šanse u toj konkurenciji?
S pravim programom priprema, s Planinićem, koji je apsolutno prva europska “jedinica”, pa onda s Popovićem – odmah potpisujem medalju. Ali ne s nekakvim eksperimentima. Pitaju me novinari za kemiju momčadi. Mi to u naše doba nismo nazivali kemijom… Meni su cimeri uvijek bili jedan visoki i jedan mali, jedan Hrvat i jedan Srbin. Danas toga nema u tom smislu, ali od takvih stvari se radi ugođaj u momčadi. Kod mene se to radilo od kadeta, reprezentacija je uvijek imala bolji ugođaj od klubova. Mi smo radili na tome, na slozi!

Ima li naposljetku nade za hrvatsku reprezentativnu košarku?
To mene najviše muči. Svake godine na ovim prostorima Dinarida pojavljuju se četiri ekstremna talenta. I ti naši talenti, kad ih skupiš, osvajaju kadetska prvenstva. Pa znamo to… Onda na scenu stupa naš Savez i onda se dogodi da poslije četiri godine ti naši igrači ispadaju iz prve europske lige. Imamo superiornu generaciju 1997. godište. Ta momčad se prošeće prvih pet utakmica i onda počne gubiti kao luda. To je to!

//www.youtube.com/embed/_3PGc4Y2uTg

U čemu je zapravo problem?
Osim lošeg Saveza, ima tu i drugih problema. Mi smo jedina zemlja koja nema riješen tretman sporta, a jedini način da riješiš tretman nekog sporta u Hrvatskoj, konkretno košarke, jesu rezultati, medalje, uspjesi. A mi to ne osvajamo i košarka nam neumitno propada. Nema sponzora jer nema uspjeha. Sad imamo šansu da sve to imamo, a ne iskoristimo je. Problem je i u sadašnjem Savezu, to je valjda jasno. Medalje se konačno moraju početi osvajati ako želimo prostor za košarku.

Dakle, problem su financije, kako ih riješiti?
Danas u hrvatskom sportu imamo dvije organizacije koje žive, sve ostalo je mrtvo. Živi Hrvatski nogometni savez i Dinamo. Prvi dobiva novce od velikih natjecanja, drugi prodaje igrače. Što danas napraviti? Iznaći model financiranja, ništa drugo. Recimo, iz poreza na dobit, to je uvjetovan porez jer nema svatko dobit, treba usmjeravati novac u sport. Iz kladionica se isto mora iznaći novac za sport. To je način financiranja sporta na Zapadu. U Jugoslaviji je iz igara na sreću bio ubacivan novac u sport, danas u kladionicama imate naše utakmice, a klubovi nemaju nikakve koristi. Jasno je da postoji rješenje. A privatizacija kod nas je smiješna stvar. Pokriju se dugovi prodajom kluba, a klub i dalje nema za život.

Dinamo bi, primjerice, imao rezultat da nije prodao svoje najbolje igrače, ali bi bio u bankrotu. Danas Dinamo ima novac, ali nema rezultat. Ni u jednoj državi sport i kultura ne mogu živjeti bez pomoći države. U moje doba, negdje 1982. godine, u Zagrebu se za sport davalo tri dinara, a za kulturu jedan. A danas se za kulturu daje 13 kuna, a za sport kunu. Prvi put ove godine u državnom proračunu nema nijedne kune za sport. Meni je logično da državni proračun pomaže programe reprezentacija. Ništa nije toliko propalo kao košarka, košarka je imala, ruku na srce, najveće rezultate. Nismo smjeli to dopustiti. Košarka je prvi sport u svim velikim silama, košarka je praktički sport G8. I mi smo bili tu, sad nismo!

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr