LEGENDA KLUBA

KOMENTAR: Odlazak Cice još je jedan poraz svih onih koji vjeruju u građanski Dinamo

Cico je, istina, izgubio 5:2 u Rijeci, ali navijači Dinama, građani grada Zagreba i svi iole kulturni ljudi koji hodaju ovim gradom, njegovim su odlaskom izgubili 5:0!

Kada je Cico, naime, u suzama otišao pozdraviti navijače i oprostiti se od kluba kojemu on tako prirodno pripada, te kojemu je toliko toga dao kao igrač, trener, ali i otac, to nije bio samo njegov poraz, nego još jedan poraz svih onih koji vjeruju u Dinamo kao građanski nogometni klub.

Izostanak bilo kakve reakcije od navijača, medija i sportskih legendi izuzev Ćire Blaževića koji se jedini hrabro oglasio, i pritom opet nikome nije ostao dužan, velika je sramota za sve nabrojene.

Uspjesi veći od neuspjeha

U ovih osamdesetak dana koliko je Cico bio trener, uveo je klub u Ligu prvaka, pritom ostvarujući pobjedu nad jačim protivnikom isključivo zahvaljujući svojem trenerskom refleksu, a i navijači su se vratili na tribine. Nitko živ me ne može uvjeriti da bi se sve to dogodilo da je umjesto njega netko drugi – recimo ovaj Željko Sopić – sjedio kao glavni trener na klupi u Maksimirskoj 128…

Tri uzastopna poraza u ovoj ranoj i beznačajnoj fazi sezone; od Lyona, Osijeka i Rijeke, ne mogu se u niti jednom smislu – niti sportskom, niti financijskom – uspoređivati s ovim ranije navedenim uspjesima.

pxl_081110_366

Elem, u trenutku kada je Cico stavio potpis na ugovor s Dinamom, to je valjda svima jasno, imali su momčad koja bi se donekle i mogla nositi s Lyonom, ali kako su u međuvremenu ostali bez tri najvažnija igrača – golmana, Roga i Pjace – rezultat od 3:0 s nekoliko izglednih, ali nažalost i promašenih prigoda, nije baš smak svijeta. Prošli put kada su se susreli s Lyonom, a imali su tada i mnogo jaču momčad, te svakako važnu prednost domaćeg terena, izgubili su još i mnogo sramotnije.

Poraz od Osijeka koji je uslijedio nakon toga ne da nije smak svijeta, nego nije ni vrijedan spomena, a upravo nakon njega došlo je i do onoga najtežega – od Uprave kluba koja je Cici još i prije utakmice protiv Rijeke poslala određene, nedvosmislene signale da je već otpisan.

Logičan slijed

Ono što se dogodilo nakon toga na Rujevici je samo logičan slijed svega navedenog. Atmosfera, naime, u kojoj se igračima sugerira da će im se već na sljedećem treningu ukazati neki novi šef, nikako ne može dovesti do pozitivnog rezultata. Zlatko Kranjčar je svega toga bio savršeno svjestan, te je poput pravog gospodina pripremio svoju ostavku i prije poraza u Rijeci, a za koji, nota bene, nitko nije mogao pretpostaviti da će biti toliko ubjedljiv.

Da je, međutim, riječ o nekom drugom klubu, nekom koji se ne poigrava na tako bezobrazan način sa svojim klupskim legendama, te da je Cico i dalje ostao trener, iz ovih poraza bi se moglo izvući i nešto pozitivno – nekakav šok unutar svlačionice koji bi doveo do određenih promjena u igračkom kadru, ali i stanju svijesti svakog pojedinca u klubu – pa preostalih pet utakmica u Ligi prvaka možda ne bi protekle onako kako smo posljednjih godina to od Modrih nažalost navikli.

Tko će biti nasljednik?

Javnost je već zabavljena novim trenerskim imenima kojima se novinari sportskih redakcija razbacuju poput Španjolaca onim diskontnim rajčicama za vrijeme festivala u Bunolu, ni ne shvaćajući, ili ne želeći shvatiti, kako je sasvim nevažno tko će u ovakvoj situaciji koja u Dinamu već predugo traje, biti Cico nakon Cice.

Važno je jedino uočiti kako je gradom zavladala neka ružna rezigniranost i da se oko ovakvih stvari više nitko ne uzrujava, pa evo, ni ne čudi.

A, to je – uvjeravam vas – mnogo veći poraz od onoga koji je Cico pretrpio u Rijeci. I svi navijači Dinama, građani grada Zagreba i oni iole kulturni ljudi na koje se na početku ovog teksta pozivam, baš poput njega, podnijeli su ostavku. Samo su, eto, zaboravili pustiti i suzu.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr