ZABORAVLJENE MEDALJE

KOMENTAR NET.HR-a: Što možemo naučiti od Slovenaca ili zašto mame i tate ipak ne mogu zamijeniti nepostojeći sustav

Pobjeda Ilke Štuhec u spustu na Svjetskom prvenstvu u alpskom skijanju u St. Moritzu nije bila neočekivana, ali u konačnici ipak predstavlja svojevrstan kuriozitet. Naime, samo mjesec dana nakon što se od skijanja oprostila najbolja slovenska skijašica svih vremena, olimpijska i svjetska prvakinja u spustu Tina Maze, Slovenija opet ima svjetsku prvakinju u spustu.

Iako će netko reći da zasluge za uspjeh Ilke Štuhec trebaju ići njezinoj majci Darji Črnko – koja joj je i trenerica i serviserka – a ne Slovenskom skijaškom savezu i njihovom uređenom sportskom sustavu, tome baš i nije tako. Sustav je, naime, nešto mnogo šire od osmišljavanja treninga i servisiranja skija. Zahvaljujući sustavu zanimanje za skijanje je u Sloveniji već desetljećima takvo da u svakom trenutku imaju poneku skijašicu ili skijaša u svjetskom vrhu.

Nije baš sve u mamama i tatama…

Tako je od početka 80-ih godina prošlog stoljeća čak 20 slovenskih skijašica i skijaša ostavilo traga u svjetskom skijanju. Prije Tine Maze i Ilke Štuhec bili su tu, sjećamo se, Bojan Križaj, Jure Franko, Mateja Svet, Špela Pretnar, Urška Hrovat, Rok Petrovič, Jure Košir, Andrej Jerman, Mitja Kunc, Katja Koren, Veronika Šarec, Nataša Bokal, Mojca Suhadolc, Matjaž Vrhovnik, Boris Strel, Grega Benedik, Alenka Dovžan, Andrej Miklavc… Oni zajedno imaju čak 74 pobjede u svjetskom kupu, osvajali su male i velike kristalne globuse, olimpijske i svjetske medalje.

Usput, sličnim se dosezima u spomenutom razdoblju mogu pohvaliti i njihovi skakači na skijama. Njih 15 je 64 puta pobjeđivalo u Svjetskom kupu, osvajali su olimpijska i svjetska odličja, pobjeđivali na Novogodišnjoj turneji četiri skakaonice… Naravno da se sve to ne bi moglo dogoditi slučajno, odnosno samo zahvaljujući mamama i tatama. Ne treba uvijek vjerovati onim simpatičnim i često citiranim pričama o “špeku i luku”.

Špekom i lukom bi se, primjerice, teško izgradio Sportski centar Pokljuka i obnovile skakaonice na Planici – i jedno i drugo milijunima eura Europske unije. Špek i luk im, nadalje, ne bi dogovorili takve sponzorske aranžmane s dobavljačima sportske opreme prema kojima ovi plaćaju slovenskim sportašima bonuse za ostvarene rezultate na Olimpijskim igrama. I mogli bismo još tako nabrajati…

Kod nas je situacija nešto drukčija. Pritom ne mislimo na alpsko skijanje jer fantastični uspjesi Janice i Ivice Kostelića su nešto što nadilazi rasprave o funkcioniranju ili nefunkcioniranju sustava. To se sasvim sigurno u Hrvatskoj više nikad neće ponoviti, sa sustavom ili bez njega.

Dok su pobjede Kostelićevih bile svojevrsni eksces u našem skijanju, gotovo su sasvim nestali neki sportovi u kojima su veliki rezultati hrvatskih sportašica i sportaša godinama bili – pravilo.

U plivanju su, primjerice, Duje Draganja (olimpijski i svjetski doprvak na 50 slobodno) i Gordan Kožulj (svjetski doprvak i europski prvak na 200 leđno) bili sam svjetski vrh. Europska odličja osvajali su još i Miloš Milošević, Sanja Jovanović, Marko Strahija, pa čak i (a to nam se danas čini sasvim nevjerojatnim) i muška štafeta 4×100 mješovito. U malim bazenima spomenutima su se osvajanjem odličja pridružili i Tomislav Karlo, Ante Mašković, Miro Žeravica.

Tu se, dakle, nije radilo ni o kakvim ekscesima ili iznimkama, već o cijeloj generaciji plivačica i plivača koji su dobili prigodu svoj talent pretočiti u rezultate. Naravno da smo pritom imali obilatu pomoć savršenog američkog sveučilišnog sportskog sustava – šampionskog Kožulja i Draganju je stvorio Berkeley – no američka sveučilišta postoje i dalje, a hrvatskog plivanja nema nigdje. Iznimka koja potvrđuje pravilo je američka studentica Matea Samardžić, senzacionalna osvajačica europske bronce na 200 metara leđno prošle godine na Europskom prvenstvu u Londonu.

Čak će vam i glavni tajnik Hrvatskog plivačkog saveza Tomislav Karlo reći da je to naša realnost i da ćemo rezultate s početka 2000-ih teško više ikada ponoviti. Zašto je tome tako možda bismo mogli pitati i Mirnu Jukić, koja je zbog loših uvjeta za trening morala otići u Beč i sve je svoje europske, svjetske i olimpijske medalje osvojila za Austriju.

Slično je i s još jednim našim nekad vrlo uspješnim sportom, stolnim tenisom. Da se sad ne vraćamo u vremena Dragutina Šurbeka i Antuna Stipančića, recimo samo da smo prije dvadesetak godina imali drugu stolnotenisačicu i drugog stolnotenisača svijeta i da su Tamara Boroš i Zoran Primorac osvajali odličja na svjetskim prvenstvima. Medalje s europskih prvenstava, kako pojedinačne, tako i ekipne, bile su gotovo pravilo. Sada ih više nema.

Istina, treba reći da se stolnom tenisu dogodilo (dopustili su da im se to dogodi) nešto što se bilo kojem drugom sportu teško može dogoditi. Stolnim tenisom su, naime, posljednjih godina u potpunosti zavladali Kinezi. Ne samo Kineskinje i Kinezi koji žive i treniraju u Kini, već i tisuće onih koji s državljanstvom neke od europskih, ali i ostalih zemalja dominiraju na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima i ostalim natjecanjima. Ne treba zato više očekivati medalje sa svjetskih prvenstva, no teško je ne osjetiti nostalgiju prema ne tako davnim vremenima.

Pa dobro, reći će opet netko, imamo zato već desetak godina sjajne rezultate u atletici i čak tri odličja s prošlih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Točno, ali imamo i nevjerojatnu situaciju da je na školskom atletskom natjecanju Erste Plavoj ligi nemoguće u bilo kojem gradu skupiti više od tri, četiri natjecateljice u skoku u vis. U Splitu su lani skakale – dvije! Unatoč tome što već 15 godina u svjetskom vrhu – godinama i na samom vrhu – i u Splitu imamo Blanku Vlašić...

Nestaju velike sportske priredbe

Vratimo se još malo na početak priče i sustavu (HOO, sportski savezi, država, gradovi, izgradnja sportskih objekata, mediji…) koji diktira koji će sport biti popularan, masovan i mladima privlačan, a koji ne. Zagreb je, primjerice, prije 10 ili 15 godina imao Zlatnog medvjeda, jedan od najboljih svjetskih plivačkih mitinga, imao je i apsolutno najbolji i najjači svjetski stolnoteniski Pro Tour, na kojem je nastupalo 15 od 20 najboljih s ITTF-ljestvice, imao je Svjetski kup u preponskom jahanju, imao je teniski ATP turnir…

Danas od značajnih sportskih priredbi imamo još samo atletski Hanžekovićev memorijal, skijašku Snježnu kraljicu i klizačku Zlatnu piruetu. Pitanje je dokad i to. U vrijeme dok su se gasile gore spomenute sportske priredbe u Zagrebu, obilato se javnim novcem trpao samo jedan klub – Dinamo. Pri čemu već 2o godina ne možemo obnoviti maksimirski stadion, ali ćemo zato 27 godina plaćati po 7,5 milijuna eura za Zagrebačku arenu, koju sport koristi nekoliko dana godišnje.

Sportski sustav je, eto, vrlo širok i složen pojam. I prije ili kasnije pokaže se da se bez njega ne može…

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr