A trebalo je biti zauvijek – u dobru i u zlu

Odrasli imaju mogućnost izbora i odlučivanja. Odlučili su biti zajedno, odlučili su imati dijete i odlučili su rastati se. Jedino ni o čemu nije moglo odlučivati to nevino stvorenje koje su stvorili.

Nakon četiri godine borbe, Anđa Marić je (nepravomoćno) izgubila skrbništvo nad sinom. Ne mogu, a i ne želim zamišljati kako joj je. I ne, ne namjeravam secirati njezin brak i rastavu, prozivati sutkinju Slovenku za netrpeljivost prema Hrvatima niti vući vodu na mlin kako dijete po defaultu treba pripasti majci. Jer to je samo jedan od primjera javnih osoba čijim se životima bave i mediji. No, daleko od očiju javnosti, tisuće parova s djecom suočeno je s istom borbom i dilemama koje ih prate.

Moje skromno mišljenje je da o djetetu trebaju brinuti i skrbiti roditelji.

Nažalost, mnogi, kad dođe do rastave braka, toliko su usredotočeni kako uništiti ljutog protivnika da zaborave da u takvim situacijama najviše ispašta dijete. Jer kakav god da je taj otac ili ta majka, njegov je roditelj. A da ne spominjem koliko je onih koji upravo djecu koriste kao sredstvo za ucjenjivanje osobe kojoj su se zakleli na vječnu ljubav te s njom dijelili postelju.

Muž nestane, otac ostane

Zašto ljudi u takvim situacijama zaboravljaju da su roditelji? Zašto onaj koji ode iz obitelji i prestane biti muž misli da više nije ni otac, pa misli primjerice da je dovoljno jednom dnevno (ili u nekoliko dana) poslati SMS i pitati kako je dijete? Isto vrijedi i za takve žene majke. Ovo je samo jedan banalan primjer jer krajnje ekstremne slučajeve neću ni spominjati.

Do rastave braka može doći iz raznoraznih razloga – nestane strasti, nestane ljubavi, nestane novca… Ali dijete nije nestalo. Ono je tu i pati gledajući kako mu se obitelj raspada, a ljudi koji su ga stvorili i koji su mu trebali biti uzor i podrška, lome koplja upravo preko njegovih nejakih leđa.

Rastava je stresna i bolna i za supružnike. Ni njima nije lako. Međutim, u cijeloj toj životnoj priči supružnici su imali izbor i mogli su donositi odluke. Dakle, odlučili su biti zajedno (u braku ili izvanbračno), odlučili su imati dijete, odlučili su se rastati. Jedino ni o čemu nije moglo odlučivati to nevino stvorenje koje su stvorili.

Ne podržavam one koji u braku ostaju samo radi djece, a kad ta djeca odrastu, onda im to roditelji žrtve nabijaju na nos. Ne kažem ni da je djeci bolje uz oba roditelja, ma kakvi oni bili, ali kad već dođe do raspada obitelji, dobrobit djece bi svakom pravom roditelju trebala biti iznad svega.

Teško je supružniku koji odlazi, ali to ne znači da ne može i ne treba biti uključen u djetetov život i odgoj. Teško je i supružniku koji ostaje, osobito ako je dijete malo. Jer tu su neprospavane noći i noći zbog raznoraznih bolesti i viroza, a sve vrijeme je podređeno djetetu jer se nema na koga osloniti da će doći po dijete u vrtić ili školu, ili ga pak odvesti doktoru.

Stoga ne treba zanemariti činjenicu da dijete treba oba roditelja, bili oni zajedno ili ne.

Prijatelji stari, gdje ste?

No, ima rastava i svojih dobrih strana. Primjerice riješili ste se loše energije koja vas je okruživala i zagađivala vam auru. Iako ima trenutaka kad je itekako teško biti sam s djetetom, ipak je puno više trenutaka kad mu se s nesputanom radošću i ljubavlju možete posvetiti.

A ima i još jedna bitna i dobra stvar. U takvim situacijama uvidite i tko vam je uistinu prijatelj i tko će vam dati podršku te ‘uletjeti’ kad je teško. Ja sam recimo izgubila samo jednu prijateljicu i njezinog muža.

Ustvari, kad bolje razmislim, nisam. Sve moje prijateljice i svi moji prijatelji su tu. Uz mene.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr