Štrajk večernjakovaca – najvažniji industrijski sukob u Hrvatskoj!

‘Nisam siguran koja će strana izići kao pobjednik, a moguće je i da netko odnese Pirovu pobjedu. Činjenica da na presici sindikata Večernjeg nije bilo Nove TV, EPH ni HRT-a, koji je kao javni servis morao izvijestiti o tom događaju, meni je najstrašnija’, istaknuo je u Intervjuu tjedna dr. sc. Željko Ivanković, glavni urednik časopisa Banka.

Predsjednik Upravnog odbora Barclays Capitala Hans-Jörg Rudloff izjavio je kako se, ukratko, Europa može spasiti ukoliko prepolovi radnička prava i socijalna davanja. Kako diše naš financijski sektor po tom pitanju i zalažu li se naše ‘prke’ i ‘lukovići’ za slično rješenje?
Prema onome što ja znam i što banke potvrđuju internim istraživanjima, zaposlenici banaka su jako lojalni i zadovoljni svojim radnim mjestom, a bankari su slijedom toga zadovoljni zaposlenicima. Ispada da su, prema tim istraživanjima, banke dobri poslodavci, ne ugrožavaju prava zaposlenika, a naši bankari nisu slični Rudloffu. Ali valja uzeti u obzir situaciju u hrvatskom gospodarstvu i činjenicu da su banke stabilne. Normalno je da su zaposlenici banaka sretni što imaju stabilan posao i, naravno, da su lojalni. Ali vaše pitanje cilja šire. Poslodavci, pa i bankari, često smatraju da je tržište rada u RH vrlo rigidno i da Zakon o radu ne dopušta da se to tržište razvije. I ja mislim da zakonodavstvo u Hrvatskoj u jednom dijelu onemogućava da se odustane od neuspješnih poslova na jednostavan i reguliran način i započnu novi pothvati. Ne bih rekao da se to rješava radikalnim rezanjem prava, nego da treba izaći iz slijepe ulice u koju smo se u diskusiji o pravima i tržištu rada zapetljali. Pritom treba u obzir uzeti različite sektore i djelatnosti. Jedna regulacija ne može se na sve primijeniti uniformno. Borba za radnička prava potječe iz doba industrijalizacije. Industrijsko doba nije prevladano, ali su se gospodarstva transformirala. Radnička su prava procvala 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u doba “države blagostanja”, pogotovo na Zapadu, kada je cijelom svijetu išlo jako dobro pa su se privilegije dobivale bez velikih muka i potresa.

Sinimo i montirao Franjo Tot

Zašto im je bilo tako dobro?
Razumijem smisao pitanja. To je bilo vrijeme visokog gospodarskog rasta u gotovo cijelom svijetu i moguće je da su na gospodarski rast utjecala i visoka socijalna prava i zadovoljstvo zaposlenih. To je poznati fenomen na tržištu rada – neki put imate višu produktivnost ako radnika platite više i motivirate ga, a nekad je produktivniji kad je snažnije izložen tržištu. Tržište zaista može biti tako strukturirano da zaposlenom ugrožava dostojanstvo i smanjivanje prava može izazvati kaos. S druge strane realna je i varijanta da visoka socijalna prava sprečavaju fleksibilno mijenjanje poslova, započinjanje novih projekata itd. Nema tu uniformnih rješenja. Riječ je o vrlo osjetljivoj procjeni, tu se postavlja pitanje menadžeriranja konfliktnih interesa, na rješenje utječe i kvaliteta socijalne sredine i drugi faktori. Svođenje rasprave na bankare i poslodavce s jedne i sindikate s druge strane vodi samo u ukopavanje bez mogućnosti rješavanja konflikta. Struktura hrvatskog gospodarstva od 70-ih do danas drastično se promijenila, zemlja se deindustrijalizirala, a mi imamo situaciju da trebamo započeti nove djelatnosti i poslove. Često se govori da trebamo privući strane investicije, kao Mađari i Rumunji, tvorničare s potrebom za masovnom radnom snagom. Oni su dolazili u Hrvatsku, ali nisu ni za jedan posao uspjeli naći 2.000 osposobljenih ljudi koji bi radili na traci. Na nesreću, slični pogoni koji su postojali u Hrvatskoj nisu se reformirali tako da izdrže na svjetskom tržištu nego su propali.

Umjesto likvidacije, restrukturiranje brodogradilišta treba shvatiti kao izazov. Tu imamo i određenu logističku podršku – brodarske i strojarske fakultete, institute. Zatvaranjem pogona brodogradilišta kapital uložen u to znanje postaje višedesetljetna promašena investicija.Što je s brodogradilištima?
Postoje snažni zagovornici da se i tamo provede proces likvidacije, ali ne mislim da je to bezuvjetno kvalitetno rješenje. Umjesto likvidacije, restrukturiranje brodogradilišta treba shvatiti kao izazov. Tu imamo i određenu logističku podršku – brodarske i strojarske fakultete, institute. Zatvaranjem pogona brodogradilišta kapital uložen u to znanje postaje višedesetljetna promašena investicija. Radna prava u jednoj djelatnosti nisu adekvatna za drugu.

Ali zato postoje kolektivni ugovori.
Ne znam kako bi izgledao kolektivni ugovor u maloj firmi. Možda kao popis granskih standarda. Ozbiljna istraživanja pokazuju da su manja poduzeća, gdje je veći udio intelektualnog kapitala, uspješnija ako je participacija zaposlenih viša – bilo da je riječ o participaciji u upravljanju, ili o autonomiji na radnom mjestu, poštovanju znanja i iskustva, prihvaćanju prijedloga. S druge strane u prerađivačkoj industriji rješenje mogu biti kolektivni ugovori. U Hrvatskoj je problem i demokratski deficit, što je drugi naziv za nesposobnost rješavanja konflikta. Iskopan je rov između poduzetnika i zaposlenih, koji ratuju sloganima, parolama i ideologijama. Ne zna se žele li rješenje ili prevlast, a jedni bez drugih ne mogu. Da je rad nužan za poslovanje o tome nema dvojbe, a kapital bi, načelno, zaposlenima trebao osigurati sigurnost. Znam da u tome imamo loše iskustvo s obzirom na neisplate plaća i izvlačenje kapitala iz tvrtki. No to nije samo pitanje odnosa poslodavaca i zaposlenih, nego prigovor ide i regulatornom okruženju i pravosudnoj vlasti.


Sinimo i montirao Franjo Tot

Zašto da im se dodatno olakšava otpuštanje ako znamo da se poslodavcima gleda kroz prste kada unedogled produljuju ugovore na određeno vrijeme, a s druge strane žale se na ZOR i kolektivne ugovore?
Poslodavcima se zaista u mnogočemu gleda kroz prste, naprimjer kad se dopušta kašnjenje u plaćanju poreza i doprinosa, no o čemu je riječ u primjeru koji navodite? Ako je produljivanje ugovora na određeno vrijeme zakonito, rade li to poslodavci zato da bi zloupotrebljavali rad zaposlenika ili zato što je situacija u njihovoj djelatnosti neizvjesna pa nisu sigurni da će im pothvat potrajati? U Hrvatskoj su, zaista, oba odgovora moguća, ali hoću reći da i te ugovore na određeno vrijeme treba gledati benevolentno. Iako bi za mnoge poslove koje radimo bili prikladniji ugovori na određeno vrijeme, u časopisu Banka moramo se prilagođavati zakonodavnom okruženju.

Nisam siguran koja će strana u Večernjem izići kao pobjednik, a moguće je i da netko odnese Pirovu pobjedu.Ali na primjeru Večernjeg lista i medijskih kuća vidimo da ljudi rade godinama honorarno, pa onda dobiju otkaz samo zato što su na labavom ugovoru, a ne zato što nisu najbolji zaposlenici. Ako država to još uvijek ne kontrolira, zašto bi žurila olakšati poslodavcima?
Moj osobni stav je da je, uz neuređenu državu, veliki problem hrvatskog gospodarstva i poduzetnički deficit. Poduzetnici su više rentijeri nego kreativci, gledaju prema državi, nisu inovativni, ne osvajaju nova tržišta.

Nije li potpredsjednik Vlade za investicije Ivan Domagoj Milošević živi primjer pomanjkanja poduzetničke kreativnosti?
Pastor je firma na čijem tržištu potražnju potiče državna regulacija, a poduzetnik će teško biti kreativan ako nema konkurenciju. Tu ćemo se složiti. Želim naglasiti da ne branim poslodavce, no kad već pitate o medijskom biznisu, i najveće i najstabilnije kuće u svijetu ovih dana pokreću poslove koji se pokažu lošima i propadaju, a do otvaranja novog posla mora proći neko vrijeme. Mogu pretpostaviti da će Uprava u Večernjem pokušati objasniti da dio zaposlenih radi u takvom radnom aranžmanu, da nisu stalno zaposleni, zbog izloženosti poslodavca transformaciji medijskog tržišta. Ali s druge strane nijedan informativni medij u Hrvatskoj više nije vjerodostojan i kvaliteta javne diskusije jako je erodirala. Zato je snažan argument sindikata Večernjeg lista, koji tvrdi da svi koji nisu stalno zaposleni a rade, odustaju od svojih profesionalnih principa zbog nesigurnosti posla. To mi se čini njihovim najjačim adutom. Došlo je međutim do zaustavljanja komunikacije: predsjednik Uprave Večernjeg lista objavljen je u nacističkoj uniformi na jednom portalu, a Uprava je s druge strane pozvala zaštitare da reguliraju kretanje po firmi zaposlenika koji su u štrajku. Ima tu puno postupaka koji su možda kršenje zakona. Nisam siguran koja će strana izići kao pobjednik, a moguće je i da netko odnese Pirovu pobjedu. Činjenica da na presici sindikata Večernjeg nije bilo Nove TV, EPH ni HRT-a, koji je kao javni servis morao izvijestiti o tom događaju, meni je najstrašnija. To pokazuje da se palo jako nisko. Volio bih da ishod ovog možda najvažnijeg industrijskog sukoba trenutačno u Hrvatskoj bude podizanje kvalitete i vjerodostojnosti medija.

U SAD-u je otpušteno nekoliko desetaka tisuća novinara i to listom iz newsa, a ne entertainmenta i sporta. Tko će i kada pisati te vjerodostojne analize i ozbiljno se baviti novinarstvom ako se na ovaj način kreše sve osim onog što služi zaglupljivanju?
I poslovni mediji, kao što su Bloomberg i Wall Street Journal, zasad su pronašli izlaz iz situacije. U našoj sredini u medijskom biznisu jednim se dijelom dogodilo ono što su iskusili i drugi sektori kad je nastupila deregulacija – snižavanje kvalitete. Naprimjer, škole stranih jezika s reputacijom bile su izložene jeftinoj konkurenciji u kojoj su satove davali studenti prve godine. Da se stvori reputacija treba vremena, a posao može brzo propasti, pa poduzetnici često prihvate utrku u snižavanju kvalitete. Medijski je biznis već dugo jako izložen sličnom trendu. No primijetio sam da u zemljama sjeverozapadno od Sutle elite imaju svijest o nužnosti da se zadrži kvaliteta javne diskusije. Tu je važna društvena infrastruktura, institucije, civilno društvo, a i hrvatske stranke bi mogle napraviti zaokret i smisliti na koji način podignuti kvalitetu javne diskusije. Mogle bi naprimjer kad ih netko prevari i izloži ruglu i lažima, s njime iz moralnih razloga prestati surađivati. Drugdje se osnivaju neprofitne fondacije kojima se financira intelektualnu proizvodnju, istraživačko novinarstvo. To nije ništa neobično za financiranje kreativnosti. Mecenatstvo je poznato još iz rimskog doba.

Ta šlampavost je u Jutarnjem uobičajena, a jako živcira. Svojom nebrigom apsolutno snižavaju standarde u Hrvatskoj, a igraju na buku i snagu. Što su snažniji to su šlampaviji. Riječ je o nepoštovanju činjenica i sugovornika, o jezičnim propustima, tipfelerima, neznanju… Ali kod nas se to nikada nije ‘uhvatilo’.
Očigledno. Zašto neke sredine u tome uspijevaju, neke ne, to ne znam. Mi u Banci pokušavamo razvijati sponzorske dugoročne analitičke projekte, poput Analize mirovinskog sustava ili Nacionalnog indeksa sreće. Taj naš napor već su prepoznali i neki sektori i s njima dogovaramo slične poslove. Potražnja za takvim projektima je slaba, ali je kakva-takva.

Što možemo očekivati od Europapress holdinga, čiji se šef Uprave Ninoslav Pavić spominje kao osoba u problemima s Hypo bankom, Miroslavom Kutlom i nekretninskim biznisom, zbog kojeg mu je, navodno, ovaj izdavački tek sekundarni interes?
Čuo sam tisuću tračeva o tome, izgleda vjerodostojnih. Meni je kod EPH važno samo kako ta kuća sudjeluje u oblikovanju javne diskusije. Kada su me iz Jutarnjeg zvali da napišem tekst o Japanu, u kojem sam živio dvije i pol godine, odbio sam jer nisu bili fer prema našem časopisu. Nekoliko su nas puta izbrisali iz sugovornikovih riječi u intervjuima. Dva-tri dana poslije opet me zvala kolegica iz Jutarnjeg i popustio sam. Objavljen je korektan razgovor, ali su u opremi umjesto Ivanković napisali Ivanović. Ta šlampavost je kod njih uobičajena, a jako živcira. Svojom nebrigom apsolutno snižavaju standarde u Hrvatskoj, a igraju na buku i snagu. Što su snažniji to su šlampaviji. Riječ je o nepoštovanju činjenica i sugovornika, o jezičnim propustima, tipfelerima, neznanju u tobožnjim analitičkim tekstovima, zanemarivanju sadržaja za račun jeftinog stila, ulaze u sprege s informatorima i zagovaraju jednu stranu na štetu drugog kako bi izazvali sukob, jer on privlači pažnju i prodaje novine… To im najviše zamjeram. Takva medijska situacija utječe i na političku klimu i nemogućnost rješavanja sukoba. Ukoliko se ušlo i u nekretninski biznis, to je manje pogubna stvar za društvo i politički sustav nego ovo što sam nabrojao. Naravno, i oni gube u toj priči, samo misle da gube manje nego njihovi konkurenti.

EPH i Styria nedavno su potpisali sporazum o prenošenju sadržaja koji ste zatim secirali u svojoj analizi. Nisu li oni time dogovorili nešto na što ih već obvezuje profesionalnost i pravila struke?
Sporazum sa Styrijom koji su nedavno potpisali ima mane o kojima sam sad govorio – nekonzistentan je i prekršen je praktički prije nego se tinta osušila. Nije jasno ni što se njime reguliralo. Neke stvari iz sporazuma već su određene zakonom. Dva mjeseca nakon potpisivanja ne vidim da je taj sporazum zaživio u tim institucijama. Lider je nedavno EPH javno optužio da im je ukrao temu. Od Vjesnika su tri dana nakon objave uzeli priču o Institutu za migracije, bez ijedne nove informacije, sugovornika ili spominjanja Vjesnika. No erozija javne sfere ne događa se samo u medijima nego i u intelektualnoj eliti. Nevjerodostojni kvaziintelektualci često su pacijenti tih medija uz pomoć kojih stječu popularnost i tobožnji autoritet u javnosti.

Na koga tu mislite?
Hrvatsku akademsku javnost i znanost. Kvaliteta je niska i pada. Koruptivne afere samo na Ekonomskom fakultetu dokaz su da se ne vodi računa o kvaliteti, a upravo su ih mediji promovirali kao ugledne stručnjake i znanstvenike, iako se u Hrvatskoj kupuju diplome i doktorati. Prije nekoliko godina pokojni Ante Čičin Šain, guverner Hrvatske narodne banke nakon prvih višestranačkih izbora, objavio je tekst o estradnim ekonomistima. Njihovih 30 sekundi u eteru predstavljaju se kao reakcija upućene javnosti temeljem koje političari donose zakone. Svi se informiramo slušajući kratke radijske vijesti, čitajući samo naslove na mobilnim platformama i internetskim stranicama. Takvo je vrijeme došlo. Zdravije sredine pronašle su načine da u javnosti održe i složenije oblike javne rasprave. U Hrvatskoj su veliki problem mediji i nevjerodostojna intelektualna elita bez kredibiliteta.

O prigovoru dr. Maruške Vizek da bankari i građevinari uz pomoć Hrvatske narodne banke lažiraju broj nenaplativih kredita, a na štetu građana…
Kolegica Vizek u intervjuu koji spominjete iznosi dobre analize, ali također uskače u uloge bankara i menadžera građevinskih firmi i govori im što bi trebali učiniti. Ja bih prepustio njima da vode svoje biznise. Zatim govori što bi supervizija HNB-a trebala raditi, da bi trebala zahtijevati od banaka više otpisa rizičnih kredita, iako nema tako detaljan uvid u bilance banaka kao supervizija HNB-a. Zadatak HNB-a je održati stabilnost financijskog sustava. Kad Vizek kaže da bi banke trebale knjižiti više rezervacije za više nenaplativih kredita, mislim da se petlja u tuđi posao. Pitanje je bi li se na taj način izazvalo dobro ili zlo, zbog mogućih negativnih efekata rigidnije politike regulatora. Supervizija je u stalnom kontaktu s bankama i ako u tom kontaktu ocijeni da bankarski postupak ima izgleda – prolongiranje, obnavljanje kredita i očekivanje da će se nešto isplatiti – puno je bolje da tu ne dira vraga, nego da ostavi poduzetnicima da to riješe. Nisam siguran da je gospođa Vizek imala uvida u sve podatke da može kvalitetno odvagnuti kako bi u financijskom sustavu završili radikalni postupci koje zagovara.

O tezi da su banke najmanje popustljive prema građanima…
Banke su s građanima puno opreznije i benevolentnije nego s poduzećima. Puno je građana u ovo vrijeme pozvano u banke da bi našli izlaz i restrukturirali kredit i ti su aranžmani bili uspješniji nego s poduzećima, jer ih banke smatraju kvalitetnijim dužnicima i lakše se dogovore, a možda je stvar i u tome što su građani u nesigurnijoj poziciji, imaju manje mogućnosti na raspolaganju. Nedavno sam vidio da su najviše plijenjeni automobili kojima je cijena između 15.000 i 30.000 eura, a vode se na mala poduzeća.

O predviđanjima da će katastrofa u Japanu izazvati rast svjetskog gospodarstva…
To je ekonomska zakonitost: nakon katastrofe slijedi obnova. Te mikrovalne pećnice, frižidere, električne štednjake i sve ostalo što je uništio potres morat će se ponovno napraviti za te ljude. Slijedi obnova kapaciteta i rast potražnje, kao i u Hrvatskoj nakon rata, no na kratko vrijeme dok se ne postigne razina prije nesreće. Hoće li doći do promjene načina proizvodnje energije, vidjet ćemo.

O utjecaju starenja stanovništva na japanski gospodarski sustav…
Japan je postigao jednu razinu civiliziranosti koja je jedinstvena u svijetu, u smislu organiziranosti, poštovanja prema ljudima, afirmacije egalitarizma koji ne sprečava poduzetništvo, individualizam i kreativnost. To je jedna od najčistijih zemalja na svijetu. No Japan je postigao i da je njegovo stanovništvo najstarije na svijetu i da najduže živi. Ekonomski, to je problem, ali što se kvalitete života tiče, to je prednost – zadovoljan si i daješ sve od sebe. Japan, nekad najbrže rastuće gospodarstvo, nije rastao na prirodnim resursima nego na kreativnosti i radnom napornu svojih ljudi, a sad bi mogao postavljati standarde u kvaliteti života. Tu je postigao maksimum. U određenim okolnostima rast BDP-a podiže kvalitetu života, u prošlosti to je omogućavalo smanjivanje nepismenosti i širenje zdravstvene zaštite, što je s druge strane utjecalo na rast BDP-a. Ali to nije uvijek tako. I u kapitalizmu i u socijalizmu bilo je zemalja koje su rasle, a kvaliteta života je erodirala. Hrvatskoj je potrebno da raste jer to omogućava rješavanje socijalnih problema.

O promjenama u vodstvu Hrvatske udruge poslodavaca i koliko Todorić zbilja gubi izborom Ivana Ergovića za predsjednika, koji nije Agrokorov…
HUP je imao izbor predsjednika između dva kandidata. Jednoga je, navodno, podupirao Ivica Todorić, ali ne treba zaboraviti da je još Adam Smith uočio da se dva biznismena kad se sretnu lako dogovore. Smith je insinuirao da je to često i na račun kupca ili vlasti. Kad je riječ o HUP-u, promijenio je i direktora, koji očito želi nešto poduzeti. Mislim da je HUP-u jako važno da popravi negativan imidž koji poduzetnici imaju u velikom dijelu javnosti, kako zbog povijesti, tako i zbog vlastitog ponašanja. Ali ne samo PR-om, nego da budu kreativniji i manje rentijerski orijentirani. Ne vjerujem da HUP promovira interese samo krupnih poduzetnika. Veliki poduzetnici lakše mogu izdržati godine sudskog spora, pogotovo ako za to vrijeme manji konkurent propadne, ali mali ne mogu.

O javnoj upravi…
Britansko veleposlanstvo je u suradnji s časopisom Banka organiziralo jednu konferenciju o javnoj upravi. Na početku, veleposlanik je javno ustvrdio da u dvoranu nije došao nitko iz javne uprave, iako je pokušaj bio da Ministarstvo uprave sudjeluje u organizaciji. U punoj dvorani bili su dobrim dijelom sveučilišni nastavnici, istraživači i konzultanti. U Hrvatskoj ne postoji fakultet za javnu upravu, što mi je spomenulo puno stranih konzultanata. Otkad je nedavno umro Eugen Pusić, doajen proučavanja javne uprave, ostalo je samo nekoliko mlađih znanstvenika koji se time bave. Zato u medijima možemo i čitati paušalne prijedloge o radikalnom rezanju uprave, a nitko ne zna što ta uprava radi, što treba raditi i bi li to izazvalo kaos. Gospodarstvenici, istina, sponzoriraju kampanje stranaka, ali zauzvrat ne dobivaju višu kvalitetu javne uprave za koju se zauzimaju, zato što su stranke nesposobne i zato što u javnoj upravi zaista ima pljačke. To ne uspijeva promijeniti ni Europska unija.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr