TABU TEMA NA BALKANU

‘KAD VIŠE NEĆU MOĆI, UBIT ĆU I SEBE I DIJETE’: Potresna priča o problemu o kojem se kod nas šuti

Prokleti balkanski mentalitet, kada se majku djeteta s posebnim potrebama koja očajna kaže da će ubiti i sebe i dijete kada više neće moći sama brinuti o njemu pita zašto su joj nalakirani nokti, opisuje u potresnom postu majka iz BiH.

Aida Hrnjić, politologinja, blogerica i majka djeteta s poremećajem iz autističnog spektra, u potresnom je postu na blogu opisala kako se pored svih prepreka koje moraju savladavati, majke djece s posebnim potrebama, moraju nositi i s balkanskim mentalitetom.

Brigu uvijek preuzima majka

“Postoji tabu tema u zemljama Balkana o kojoj nitko ne govori i nije baš zanimljiva društvima i državama… Kako žive majke koje provode 24 sata dnevno njegujući svoju djecu. Veliki postotak te djece je u kolicima, nepokretan, sa čestim epileptičnim napadajima, težim oboljenjima organizma… Dakle, djeca koja su apsolutno ovisna o drugom, a u našim društvima i mentalitetu taj netko „drugi“ je upravo majka. Žena od krvi i mesa, osoba sa svim svojim emocijama, nadama, znanjima, snovima kao i bilo koja druga” počinje Hrnjić.

“Žene koje njeguju svoju djecu 24 sata na dan su uglavnom na rubu očaja. Isrpljene, noseći u samoći teret svega što proživljavaju. Emotivno, fizički ili u društvu. Mnoge se toliko istroše na tom putu da se jednostavno povuku i prestanu komunicirati sa svijetom”, piše Hrnjić dodajući kako je često komunicirala s majkama iz regije.

Kada više neću, dat ću djetetu nešto…

“Jedna od majki iz Srbije je rekla ‘dokle mogu dobro je, kad vidim da ne mogu više i da sam bolesna dat ću djetetu da popije nešto i ja ću to popiti i tako ćemo završiti’. Prestrašno zaista i pomisliti, zamislite tek živjeti takav život. Mnoge majke se svakodnevno nose s bezbroj problema i izazova, ali to u našim društvima jednostavno ne dolazi do onih koji bi trebali povesti računa o zdravlju roditelja. U godinama populizma i političkog senzacionalizma nema mjesta za obične ljude i njihove probleme. U svakom iole uređenom društvu ovakva izjava majke bi natjerala na “akciju” bezbroj službi i institucija, ali na Balkanu ne, na Balkanu se podrazumijeva da majka mora sve sama i da je pri tome još i diskriminiraju”, smatra Hrnjak.

‘Lakira nokte, a priča da joj je teško’

“O, ta diskriminacija je toliko uvriježena da je nevjerojatno čuti neke od stavova kakvih sam se naslušala tijekom godina. ‘Vidi joj nalakiranih noktiju, a priča da joj je teško’ – reče mi jednom jedan poznanik. Nisam mogla šutjeti: ‘a što bi ti, da sve budemo prljave, musave, čupave jer imamo djecu s poteškoćama i to da bi ostatak društva shvatio da nam treba neka sustavna briga i pomoć’. Nećemo mi nikad biti takve, unatoč očekivanjima nekih “uvaženih” dužnosnika na ovim prostorima. Mi svoju djecu podižemo i učimo ih da budu ljudi, učimo ih jesti, oblačiti se, hodati, odlaziti u kupaonicu, prati ruke, igrati se i još štošta, a to se radi podignute glave i uz osmijeh, nikako čupav i musav. Pa čak i onda kad znamo da nam je dijete doživotno u kolicima i da će ovisiti o pomoći drugih. Prokleti balkanski mentalitet, majka koja se odrekla sebe, svih svojih nadanja, snova, profesije, obrazovanja, i još mnogo toga u životu da bi njegovala svoje dijete, nakon što izjavi da će se ubiti zajedno s djetetom onda kad više ne bude mogla sama, bude pitana jesu li joj nalakirani nokti?!” ističe Hrnjić i opisuje svoje dane.

Koliko puta sam zaboravila jesti

“Kao majka bezbroj dana od obveza nisam stizala ni jesti, sjetim se kasno u noć u krevetu da sam gladna, ali više nemam snage ustati i odvući se do frižidera što je neizbježno uzelo svoj danak na mom tijelu i umu, ali i dalje sam osoba, i dalje želim pogledati dobar film, otići na koncert, pogledati predstavu, izaći s prijateljicama i činim to. Ako bilo tko misli da sam zbog toga “nemajka” grdno se vara. Neka pokuša živjeti s toliko obveza dnevno samo sedam dana. Sutradan ponovno ustanem, spremim svoje dijete, našminkam se, nasmijem  i novi krug. Do kada, ne znam, ali jedno je sigurno, dok god imam snage u sebi, draže mi je da me “zagledaju” jesu li mi nalakirani nokti nego da me pitaju jesam li preživjela neku operaciju srca, naprimjer.” ustrajna je Hrnjić.

Znaju nadležni jako dobro, ali ignoriraju

“Znaju naši nadležni vrlo dobro kako izgleda sva ta borba i kojim tempom teče, ali ignoriraju u duhu ušteda nad nama, nismo im u fokusu jer od nas neće nikada imati podršku za svoje planove i podjele. Mi se držimo jedna druge grčevito, pomažemo se, savjetujemo, tražimo, inzistiramo, i tako u krug. Nebitno nam je iz koje smo države ili grada, mi smo majke i ne dopuštamo da nas se “trpa” u koš za otpatke jer mi trebamo svojoj djeci, zdrave i prave, svjesne činjenice da jedna drugoj najviše pomažemo.

A sustav dok nas se sjeti, dok “na red” dođu eventualni dnevni centri, projekti kao što je “Predah” u Srbiji, ili bilo što slično gdje bi se roditelju olakšalo, čeka, što bi naš narod rekao ‘tko te pita za zdravlje’.” zaključuje.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr