Ujutro se probudite i nedostaje vam potrebna motivacija za rad. Naglas ste rekli: 'Ajde. Ustani i kreni na posao?' To nije neobično, posebno ako ste suočeni sa situacijom koja vas čini nervoznima. Naravno, uvijek treba provjeriti da vas ne sluša netko sa strane jer i jako bolesni ljudi imaju ovu naviku.
Realnost je da većina ljudi ima unutarnji glas, onaj koji vas vodi, potiče, izruguje vam se ili pohvaljuje.
Ovaj glas ostaje u našim glavama gotovo sve vrijeme, ali s vremena na vrijeme, ponekad i da toga niste svjesni, otvorili ste usta i misli izrekli naglas. Postoji li neko znanstveno objašnjenje zašto do toga dolazi?
U knjizi My Stroke of Insight neuroznanstvenica Jill Bolte Taylor tvrdi da to što se obraćate sami sebi naglas nije prvi znak ludila, nego način da svjesnom mozgu date jasne upute. Mozak tako postaje više fokusiran. 'To je snažan instrument', objasnila je.
Tako snažan da ga automatski koristimo još kao djeca. Socijalni psiholog Gary Woods kaže da na sebe usmjeren govor u djece čini bitan dio razvoja, posebno u ranom djetinjstvu.
'Djeca instinktivno govore sebi, to je način kako oni uče', kaže psiholog. Međutim, brzo nas nauče da je ovaj govor društveno neprihvatljiv, stoga zašutimo.
No, dr. Woods, koji priznaje da i on priča sam sa sobom, smatra da je šutjeti pogreška: 'Pronaći vokalizaciju svojih misli može biti vrlo produktivno. To ne samo da može pomoći da se usredotočite i kristalizirate misli, nego može pružiti emocionalno i psihološko olakšanje.'
