Trenutno imamo 64 ispovijesti u kategoriji Obitelj & djeca

Lezbijka u heteroseksualnom braku

Korisnik: Anonimka Vrijeme: 09:55 25.07.2016 Komentara

Pozdrav svim čitateljima ovih autentičnih priča! Drago mi je zbog toga što sam naišla na ovu web-stranicu jer napokon mogu izreći ono što mi je na duši. “Problem” (premda ta riječ u mojoj glavi zvuči kao bezobrazni eufemizam) koji ću opisati prati me već četiri duge godine. Zbog njegova postojanja ne mogu mirno spavati – nije laž da se nisam spokojno naspavala toliko dugo da više i ne znam kakav je to osjećaj, dok su liječnici zbog moga naglog mršavljenja kojemu je uzrok dotični problem pomislili da sam teško bolesna. Iako – nasreću – ipak nisam fizički bolesna, ne mogu tvrditi da ubrzo neću oboljeti od količine stresa i frustracije što svakodnevno trpim. Život znade katkad biti više nego okrutan, a moja je utjeha unutarnji monolog u kojemu uspijem, racionalizirajući situaciju, smiriti bujicu negativnih emocija koje često… stalno naviru.

Kratko i jasno, moj je “problem” (opet taj eufemizam!) lezbijstvo. Lezbijka sam – otkada sam svjesna svoje seksualnosti, privlače me druge žene. Golo žensko tijelo u meni izaziva seksualnu uzbuđenost, napetost i nevjerojatni užitak. Za razliku od golih žena, činjenica da pred sobom vidim golog muškarca seksualno me uzbuđuju jednako koliko me uzbuđuje činjenica da je za ponedjeljak prognozirana kiša s grmljavinom. Nimalo. Nula, niks, šipak! Teško je to shvatiti nekome tko nije homoseksualne orijentacije; baš kao što je meni izuzetno teško shvatiti kako su drugim ženama goli muškarci lijepi, zanimljiviji i sve ono što ide s time. Mogu shvatiti taj koncept, ali ne mogu ga raščistiti u praksi. Dok sam bila naivnija i mlađa, često sam si postavljala pitanje: “Anonimko, kako to da si toliko drukčija od drugih?” Srećom, ta me faza relativno brzo prošla.

Nakon prolaska spomenute faze, život se poigrao sa mnom dajući mi sve ono što nisam željela uza se – ono čega sam se plašila, što sam smatrala stranim, čudnim i izopačenim. Život mi je dao muškarca, supruga kakva bi neki mogli samo poželjeti. Nažalost, ja definitivno nisam jedna od tih. Uz supruga, da ironija bude potpuna, pokraj mene trenutno se igra naša trogodišnja djevojčica koju… volim, ali ne onoliko koliko bi majka zaista trebala voljeti svoje dijete. Prije cca pet godina ništa od ovoga nisam željela u životu. Nadala sam se kako ću se izvući iz financijske gabule koja me zatekla po završetku studija, zatim pronaći posao u struci, radeći unapređivati svoja profesionalna znanja itd. Život sam naivno podijelila na kategorije: “struka”, “slobodno vrijeme” i “partnerica za zabavu”. Ni u primislima nisam imala dvije dodatne kategorije: “suprug” te “dijete začeto u braku”.

Koja je to pogreška bila…! Kao što rekoh, sada sam u braku. Financijska me situacija natjerala na udaju iz financijskog razloga – moj je sadašnji muž jedan od onih koji je bio u stanju otplatiti moje kredite istodobno mi osiguravajući mjesto za ugodan život. Jedini je uvjet – ako se to tako može nazvati – bio moja udaja za njega. Što je najbolje, ni taj uvjet nije postavio on, već njegovi roditelji. Radi se o zaista nevjerojatno dobrodušnom muškarcu koji me ni na koji način nije držao u šaci zbog izrečene situacije, o duši od čovjeka koji mi prije odlaska na posao žitnim pahuljicama napiše “VOLIM TE” ili “PUSA”, o ocu koji našu djevojčicu voli trostruko više od bilo čega drugoga. Prijateljice mi kažu da se čak radi o objektivno lijepom muškarcu koji je usto obrazovan. Zaista, čovjek na mjestu. Ne lažem kada kažem da bi ga mnoge neudane djevojke mogle samo poželjeti.

Ali, ali… Uvijek postoji “ali”. Ne volim toga muškarca. Imam osjećaj da ga iskorištavam, da njemu i sebi kopam smrtnu jamu lažne ljubavi u umaku od frustracija i lažnih osmijeha. Kad se moj suprug skine, ja osjetim samo ljutnju što moram gledati taj prizor. Kad se seksamo, ja razmišljam o djevojkama. Ne moram sad opisivati svoje seksualne maštarije – uglavnom, dovoljno je reći da nijedna ne uključuje moga supruga ili bilo kojega muškarca. Nadalje, kad razgovaramo o našoj budućnosti, ja jedva zaustavljam suze. Nikad se neću moći pomiriti s činjenicom da moram živjeti s muškarcom u obiteljskoj zajednici s djetetom. Opet, s druge strane, nikad se ne bih mogla pomiriti da sve priznam i ostavim ga. Mislim da on ni na što ne sumnja, a kada bih mu rekla istinu, srce bi mu prepuklo. Moj suprug ne bi mogao podnijeti veliku težinu, crninu i gadost istine. Možda ne bih mogla ni ja…

Imam takvo oružje da mogu dvjema riječima (“lezbijka sam”) uništiti obitelj, mladog čovjeka i našu kćer koja to ne zaslužuje. Zar zaslužuje da znade kako je začeta u divljoj obitelji baziranoj na laži, financijskoj koristi i frustraciji? Kako biste se vi, čitatelji, osjećali da saznate nešto ovako? Ne želim ni znati kako bi naša Princeza reagirala. Što je najgore od svega, ni danas nisam u mnogo boljoj financijskoj situaciji; i dalje živim u tuđoj kući u tuđem gradu, vozim tuđi automobil, pokazujem se u večernjim haljinama i cipelama s potpeticom koje su kupljene tuđim novcem itd. Ne radim – isprva nisam mogla pronaći posao, a zatim me suprug uvjerio da nije problem što nitko u blizini ne treba profesoricu hrvatskoga jezika jer on privređuje dovoljno za lagodan život. Bilo bi mi tako drago da me nije uspio uvjeriti u to, da sam samostalna koliko to mogu biti. Kako bi to lijepo bilo!

Plačem. Ne lijem suze, no one naviru dovoljno jako da ih mogu osjetiti. Mogla bih još toliko toga napisati, ali sva me ta situacija samo dodatno deprimira. Već me četiri godine prati “problem” koji ne znam riješiti zbog toga što vjerujem da nema pametnog rješenja. Sad razmišljam o našem djetetu – volim ga, ali ne onoliko koliko neko dijete zaslužuje. Nikad toj jadnoj djevojčici nisam pokazala ništa od svojih frustracija, ali one definitivno žive u mojoj duši. Gledajući u nedužnu djevojčicu, vidim jedan uzrok više nemogućnosti raskidanja ove blesave travestije preslikane u stvarni život. Ne mogu si pomoći zbog toga. Razumna sam pa znadem da to nije opravdano, da ne smijem to nikomu govoriti (hm, ironija!) ili nedajbože pokazati u odnosu s njom, no zauvijek ću osjećati taj blesavi osjećaj. Ne mogu protiv sebe. Znam da ću sada ispasti obična nemajka, ali probajte mi vjerovati: nisam!

A što ako… ako jesam… nemajka? Nesupruga? Nečovječna? Neistinita? Nedostojna života? Ne mogu više ovo pisati. Umišljam si da mi pisanje koliko-toliko dobro ide, no svaku riječ u ovoj ispovijesti cijedim kao prljavi ručnik s nekoliko kapljica smrdljive vode. Jedan dio moga uma želi sada obući kratku haljinu, obuti štikle i otići tražiti partnericu za usputan seks s nekom djevojkom moje seksualne orijentacije. Drugi dio moga uma eksplodirao bi da to doista učinim. Zato zahvaljujem tvorcima ove web-stranice jer su mi omogućili da malo olakšam dušu; nadam se kako ću se osjećati bolje kada bar netko pročita o nezavidnoj situaciju u kojoj se nalazim. Zaista se nadam da je tako. Ako nije, osim traženog olakšanja, dobit ću još frustracije u tabletama od milijun miligrama. Možda – samo možda – to i zaslužujem. Nisam ovdje da samoj sebi sudim. Ako ćete se vi staviti u ulogu suca, molim vas, budite blagi. Valjda (možda?) to zaslužujem.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr