VELIKI INTERVJU

EKSKLUZIVNO, MILAN POPOVIĆ ZA NET.HR: ‘Ovo je prava istina o mom odnosu sa Severinom i borbi za skrbništvo nad Aleksandrom’

Srpski poduzetnik u velikom je intervjuu za Net.hr govorio o Severini, malom Aleksandru, Igoru Kojiću, svojoj novoj partnerici, ali i mučnom sudskom procesu

Oko vremena i mjesta održavanja intervjua s Milanom Popovićem nije bilo mnogo filozofije. U nekoliko smo minuta dogovorili da će doći u redakciju Telegram Medije gdje smo nakon kratkog upoznavanja započeli razgovor. Tema je, naravno, bila njegova i Severinina borba za skrbništvo nad njihovim zajedničkim sinom Aleksandrom. Dan ranije, poduzetnik i pjevačica su se (ponovno) suočili na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Zanimala nas je njegova strana priče: je li njegov cilj zaista uzeti Severini dijete. To mu, kaže, nikada nije bila namjera i volio bi kada bi ga za to prestali optuživati. Jedino što želi je, tvrdi, da on i djetetova majka budu ravnopravni u životu malenog Aleksandra te da zajedno donose odluke vezane uz njegov odgoj i budućnost.

Upravo je to što Severina ne želi razgovarati s njim, čak ni kada je Aleksandar u pitanju, njegova najveća frustracija. Usprkos tome, o svojoj bivšoj partnerici nije rekao nijednu ružnu riječ. Opušteno i pristojno, odmah je na početku rekao da ne želi razgovarati o tome kako on i sin provode zajedničko vrijeme. “To je privatni život mog djeteta i ne bih volio govoriti o tome”, kazao je. Samo želi da ga javnost prestane gledati kao negativca.

Dosadilo mu je, kaže, i da ga svi vide samo kao ‘Severininog bivšeg’. On je ujedno i poduzetnik s veoma uspješnom karijerom. Vlasnik je Amalco grupe koja se bavi metalima. Karijeru je započeo kao taksist u Švicarskoj, no zahvaljujući svojoj sposobnosti i dobrim poslovnim idejama, ubrzo se obogatio i postao dio ruskog jet-seta. Danas je poznat kao ‘srpski kralj bakra’.

No, ovaj je intervju dao isključivo kao – roditelj.

U ponedjeljak je na Općinskom sudu u Zagrebu održano još jedno ročiste na kojem ste bili Vi i Severina. Navodno je rasprava bila vrlo burna. U kakvom ste odnosu sa Severinom? Razgovarate li uopće kada niste u sudnici?

Ne razgovaramo. Nažalost, Severina uporno odbija bilo kakav vid komunikacije sa mnom. Njezini uvjeti za uspostavljanje komunikacije su za mene neprihvatljivi i nemaju nikakve veze s djetetom. Da je rasprava bila burna, bila je, i nastavit će se u tom tonu zbog opstrukcije i metoda odugovlačenja koje Severinin odvjetnički tim uporno primjenjuje u ovom procesu. Europski sud je nedavno u jednom odgovoru na žalbu u procesu protiv Hrvatske naglasio da u sporovima gdje se radi o dobrobiti djeteta prioritet mora imati dobrobit djeteta, a ne formalnosti u postupcima. U našem slučaju, nažalost, suprotna strana inzistira na njima i koristi ih da odugovlači i opstruira sam proces, što je izravno protivno interesu djeteta.

Kako taj nedostatak komunikacije između vas i Severine utječe na Aleksandra?

Ako pitate bilo kojeg psihologa i onoga tko se bavi djecom, pogotovo djecom rastavljenih roditelja, čak i ako pitate našeg sina Aleksandra što bi najviše želio, on bi vam odgovorio da bi najviše želio da mama i tata budu zajedno. To je prva stvar koju bi svako dijete rastavljenih roditelja željelo. Druga stvar je, ako to već nije moguće, onda da vidi mamu i tatu kako komuniciraju. Ako pođete od tih pretpostavki, dakle, ako mi već ne možemo biti zajedno ili nismo zajedno, onda barem da komuniciramo normalno pred djetetom, da dijete dobije barem malo užitka od onoga što je njemu kao malom djetetu najvažnije u životu, što mu čini najveću radost. Za mene je neshvatljivo da majka svjesno odbija bilo kakvu komunikaciju, iako zna da je to direktno protivno želji našeg djeteta.

Rekli ste da primopredaju Aleksandra obavljate s trećim osobama. Što mislite o tome?

Tako je. Rekao sam već da je njegova želja, kada oni već ne mogu biti zajedno, da mama i tata razgovaraju. To je idealna prilika da on vidi kako mama i tata komuniciraju, barem na vratima, da se malo našalimo, ali uzalud. I pored svih preporuka struke i svog pričanja o tome, sve uzalud, majka se odbija pojaviti na vratima kod primopredaje, nego se pojavljuju različite treće osobe. Ona ga pozdravlja od gore sa stubišta, Aleksandar bude sav rastrzan, htio bi otrčati k njoj, a istodobno se pozdraviti s tatom pa se uvijek još jednom vrati, pa me zove ‘tata, vrati se’, zagrli me još jednom, poljubi, umjesto da se majka spusti dolje, da porazgovaramo pred njim.

Popović tvrdi da samo želi ravnopravnost, a ne oduzeti Severini dijete.Foto: Vjekoslav Skledar/TMG

Jeste li objasnili Aleksandru zašto mama i tata ne mogu biti zajedno? Je li on toga svjestan?

Nije svjestan jer on stalno o tome govori. Aleksandra kada pitate što bi najviše želio u vezi mame i tate, on bi rekao da bi želio da budu zajedno. Teško ćete mu do nekog zrelijeg dječjeg uzrasta moći objasniti zašto mama i tata nisu zajedno. Ja preferiram priču da su se mama i tata tako dogovorili i da je to za sve nas tako najbolje.

Aleksandar sada zapravo ima i dvije obitelji jer i vi imate novu partnericu, Bojanu, i još jedno dijete. I Severina ima novog partnera. Shvaća li Aleksandar taj dio, da sada ima dvije obitelji?

Očigledno ne shvaća čim je njemu u glavi da bi mama i tata trebali biti zajedno. To je normalno, to je kod sve djece rastavljenih roditelja tako. Svi ostali sudionici u njegovu životu su treće osobe, stranci, bez obzira koju titulu oni nosili.

Govorite i o Bojani i o Igoru kao o trećim osobama. Ne smatrate li da su i oni važan dio Aleksandrova života?

Ne smatram. Mislim da bi oni trebali biti sporedna, pomoćna potpora roditeljima. Majka i otac moraju biti prioritet. Aleksandrova privrženost ostaje njegovim roditeljima. Kada Aleksandar kaže da je gladan, kaže ‘tata, gladan sam’, a ne ‘Bojana, gladan sam’. Roditelj je taj koji uvijek mora biti tu za njega. Svi drugi su sporedni.

Kakav je odnos Aleksandra i vaše nove partnerice i drugog sina?

Mogu samo reći da Aleksandar jedva čeka da vidi bracu, da ga stalno grli, ljubi i da jedva čeka da se ponovno vide kada se rastanu.

Utječe li vaš odnos sa Severinom na vaš odnos s Bojanom?

Severina i ja nemamo nikakav odnos. Mi bismo trebali biti roditelji, imati roditeljski odnos u vezi našeg sina, ali mi nemamo ni taj odnos. Komunikacija koju Severina i ja imamo se održava samo putem e-maila i SMS-a i striktno je ograničena na naše dijete, što je i u redu i trebalo bi biti normalno. No, šteta je što je ta komunikacija vrlo štura, to jest, budući da se ne možemo ni oko čega dogovoriti, uglavnom zbog majčinog odbijanja da odgovori na moje prijedloge i moje preporuke. Majka mene ne smatra ravnopravnim roditeljem našem sinu. Nedavno nije htjela odgovoriti na pitanje jesam li ja ravnopravan roditelj u životu našeg djeteta. Ne želi odgovoriti ni na jednu moju preporuku, pitanje ni prijedlog u vezi Aleksandra jer je pitanje smatra li ona uopće da bih ja trebao biti ravnopravan u njegovu životu.

Aleksandar ove godine kreće u školu. Prije je bio problem njegov odlazak u vrtić. O čemu je zapravo bila riječ, zašto niste htjeli da Aleksandar ide u vrtić?

To je još jedna manipulacija njegove majke i njezina PR tima. Nije istina da ja nisam želio da Aleksandar ide u vrtić. Majka ga je upisala u vrtić bez mog znanja i bez moje suglasnosti. Nazvao sam vrtić i pitao sam ravnateljicu kako je mogla upisati dijete bez suglasnosti oba roditelja. Pretpostavljam da je ravnateljica tada nazvala majku, a budući da je ona vjerojatno rekla da sam dao suglasnost, ravnateljica je zamolila majku da je donese. Majka je tada sama ispisala dijete iz vrtića, od mene i dalje nije ni tada tražila suglasnost, nego je tražila od suda da on umjesto mene da suglasnost. Ovo se sve povezuje u cjelinu: ako majka mene ne smatra ravnopravnim roditeljem, vjerojatno misli ‘zašto bih uopće pitala njega za suglasnost, pitat ću sud da mi da suglasnost’. Sud je presudio da nije nadležan i da se roditelji sami dogovore, i tek ako se roditelji ne mogu sami dogovoriti, tek onda da se obrate sudu. Zašto se ne bismo dogovorili? Ja bih ponudio nekoliko opcija, ona nekoliko, i tek tada kada se ne bismo mogli usuglasiti, OK, neka sud odluči. Ali ako se mi ni ne pokušamo dogovoriti oko toga, nego idemo na sud, smatram da je to, kao prvo, opterećenje za sudski sustav, drugo, majka izbjegava to da mene uključi u proces roditeljstva, i treće, najgore, cijelu tu priču plasira kao da su ona i dijete žrtve mog nepostupanja ili mog nesuradljivog postupanja.

Što ćete sada kada je u pitanju škola?

Ni tu nemamo nikakav dijalog, iako ga ja uporno pokušavam inicirati, no ne uspijevam. Majka uvjetuje da se o školi razgovara tek kada riješimo neke druge stvari koje nemaju veze s djetetom, kao što su moje tužbe za klevetu i za zaštitu privatnosti djeteta. Trenutačno se tumači da sam ja taj koji izbjegava dogovor, s obzirom na to da ne prihvaćam njezin prijedlog u vezi toga. Ona me zapravo ucjenjuje sa stvarima koje nemaju veze s djetetom. Rekao sam joj da sam se spreman dogovoriti oko djeteta, spreman sam na dogovor i oko drugih stvari, ali daj da odvojimo te dvije stvari: jedno je dogovor oko djeteta, a drugo dogovor oko svega ostaloga. Sve se možemo dogovoriti, ali daj da ne miješamo babe i žabe. Ne, ona je čak i u tom prijedlogu dogovora napisala da on vrijedi ako ja povučem sve tužbe i da ne podižem nove, što znači da ona može dalje slobodno klevetati, a ja ne smijem ništa reći jer ona može jednom SMS porukom poništiti taj dogovor. To je za mene neprihvatljivo.

Navodno inzistirate na tome da Aleksandar ide u privatnu školu, a ne u državnu, kao što želi njegova majka. Zašto?

Zato što je manje u učenika u razredu i profesor im može posvetiti više pozornosti. Mislim da će biti lakše zaštititi Aleksandra od toga da ga druga djeca zadirkuju, odnosno, da će biti lakše postići da ga prestanu zadirkivati. Obratio sam se stručnjacima u vezi toga. Živimo u podneblju u kakvom živimo i postoji rizik da će djeca zadirkivati Aleksandra zbog nekih majčinih postupaka iz prošlosti. Moja i majčina odgovornost je pronaći način kako to maksimalno spriječiti. Dok smo još normalno komunicirali, dok je Aleksandar još bio jako mali, razgovarali smo o tome da bi Aleksandar, kada krene u školu, išao u školu u Švicarskoj ili Engleskoj, baš zbog tog rizika, jer smo i tada bili svjesni toga. Zašto njegova majka sada potencira neku državnu školu, kada je svjesna tog rizika, ne znam. Mislim da je u ovom slučaju ponovno interes djeteta sekundaran i da se radi o tome da bude kontra onoga što bih ja volio kako da bude.

Popović je zbog sina postao građanin Zagreba.Foto: Vjekoslav Skledar/TMG

Znači, čini se da nećete tako brzo zakopati ratnu sjekiru?

Aleksandar raste, on je zreo mali čovjek, mislim da već sam vidi neke stvari. Znate kako je, ako je prije, kada je bio mali, jeo sve vrste hrane, sada već ima svoj ukus, sada zna što hoće jesti, a što neće. Mislim da će tako i sam odlučiti u kojim se situacijama želi nalaziti, a u kojima ne želi, gdje želi živjeti, a gdje ne želi i s kim želi provoditi više ili manje vremena. Mislim da će to biti ključno u ovom postupku, a što je i ono o čemu struka cijelo vrijeme govori, da su na kraju djeca ta koja odlučuju o svojoj sudbini i svom životu. Ja ne bih to nazvao ratnim sjekirama, odbijam to nazivati i borbom za skrbništvo, i dalje to zovem procesom pokušaja postizanja sporazuma. Jer, ovo sve što ja radim je u interesu toga da majka i ja sjednemo i dogovorimo se. Bilo koji rat da započnete, on završava tako da zaraćene strane sjednu za stol i dogovore se. Pitanje je samo koliko će to trajati, ali mislim da će ključnu ulogu u tome odigrati Aleksandar, kada izrazi svoju želju. A to će biti vrlo brzo. Po međunarodnoj konvenciji, ako se ne varam, to je s osam godina. Prema Pravilniku biste dijete već sada mogli pitati što želi, ali po Konvenciji je to s osam godina. Severina je inače ta koja je pokrenula prvi sudski postupak u 2013. i od mene tražila da se ja odreknem djeteta.

Mislite li da je to za njega teška odluka?

Poanta bilo kakvog dogovora, čak i kad Aleksandar bude o tome odlučivao, je da mu se da mogućnost da on može reći i ‘tata, hoću živjeti kod tebe, ali želim vidjeti mamu kad god to poželim’. Poanta ovog procesa nije da dođemo u situaciju gdje će sud ograničiti viđanje djeteta s jednim od roditelja. Poanta je da dijete živi s onim roditeljem koji je maksimalno suradljiv, koji postupa u interesu djeteta i koji će maksimalno djetetu omogućiti da bude s drugim roditeljem, kad god dijete to poželi, jer to je u njegovu najboljem interesu. To je poanta cijelog ovog procesa.

Mislite li da će Aleksandar radije biti s vama?

Nisam to nikada rekao.

Bojite li se njegove odluke?

Ne, ne bojim se nikakve njegove odluke. Možda će Aleksandar reći nakon tri dana ili pet dana ‘tata, ja sada želim ići malo kod mame’. On meni stalno govori da govori majci da želi ići kod mene, a ona mu to ne dopušta. I naravno da je dijete tada frustrirano. Ali, nije važno ono što bih ja htio. Ja bih želio da bude onako kako Aleksandar želi i da je on sretan. Jedna od bitnih stvari koje sam poduzeo kako bih olakšao Aleksandru prelaženje od jednog do drugog roditelja je to što sam dobio boravišnu dozvolu u Zagrebu. To sam dobio na potpuno zakonit način, kao član obitelji državljanina Hrvatske. To je standardna procedura u MUP-u koja je usklađena s međunarodnim konvencijama po kojima je Hrvatska obvezna maksimalno olakšati susrete i druženja članova obitelji. Kupili smo kuću, obitelj Popović ima kuću u Zagrebu. Nadam se da ćemo se u naredna dva mjeseca useliti u nju. Sve vrijeme koje provodim s Aleksandrom, osim u ljetnim mjesecima kada smo na moru, na brodu, na Cipru, provodim u Zagrebu. Počeo sam organizirati svoj svakodnevni život kao da mi je ovo druga kuća. Jedan sin mi je u Beogradu, drugi sin mi je u Zagrebu, pa stvaram uvjete da živim jednako kvalitetno ovdje kao što živim i tamo. Zagreb mi se jako sviđa, ima savršenu infrastrukturu; bez obzira na to što mediji pisali i političari pričali, ja sam naišao samo na podršku ljudi, na nasmijana lica, na prijateljski raspoložene ljude i boravak u Zagrebu mi je ugodan. Bojana i Milan će dolaziti ovamo i redovno nas posjećivati. Kuću sam proširio baš zato da im omogućim da češće dolaze. Sve je napravljeno kako bi bio omogućen prostor za veću obitelj.

Prati vas glas da konstantno podižete nove tužbe protiv Severine i njoj bliskih osoba. Kako to komentirate?

Često se spominje ta brojka od trideset i ne znam koliko tužbi. Tužio sam ih zbog objavljivanja Aleksandrovih fotografija jer želim sačuvati njegovu privatnost i zbog klevete. Sve što ja kažem oni demantiraju, ali ne mogu me tužiti jer govorim istinu. Demantiraju me bez argumenata. Ja za svoje tužbe imam argumente. Tužio sam Igora zbog objavljivanja fotografija svoga sina, a sud je rekao da bismo, budući da Severina i ja imamo zajedničko skrbništvo, trebali zajedno tužiti treću osobu i zaštititi interese djeteta. Onda sam ja tražio da sud donese odluku prema kojoj mogu sam zastupati Aleksandra kada je riječ o zaštiti privatnosti djeteta. Tu presudu sam dobio. Oni su se žalili i sad čekam odgovor na žalbu i da ta presuda postane pravomoćna. Onda ću moći samostalno zastupati Aleksandra i tužiti bilo koga tko objavljuje njegove fotografije bez moje suglasnosti. Sada sam dobio odgovor od Instagrama, jer sam se i tamo obratio, i maknuli su Aleksandrove fotografije s Igorova profila. To je za mene megapobjeda. Ne želim da se slike mog djeteta koriste u bilo kakve svrhe pa tako ni za nečiju samopromociju. Majka može otvoriti privatni profil na kojem će imati uski krug prijatelja i neka objavljuje takve fotografije ili neka na svom javnom profilu zabrani preuzimanje fotografija, no ona ih očito svjesno objavljuje i dopušta njihovo korištenje, što meni smeta i što je po mišljenju struke jako štetno za dijete.

Je li istina da ste u Srbiji podigli tužbu protiv Severine u kojoj tražite puno skrbništvo nad sinom?

To je isto jedna od konstrukcija koja se provlači po svim medijima i sudovima i dopisima koje pišu svim mogućim instancama. Radilo se o tome da je Severina ostavila dijete trećim osobama u Beogradu. Meni nije rekla da je dijete u Beogradu, nije mi rekla da ide na put i nije mi predložila da Aleksandar ostane sa mnom dok je ona na tom putu. Ja sam saznao preko trećih osoba da je Severina na putu, da je dijete kod nekih meni potpuno nepoznatih ljudi i tražio sam da sud donese privremenu mjeru po kojoj bi mi bilo omogućeno da sam skrbim o Aleksandru dok se majka ne vrati. Taj zahtjev za privremenom mjerom je izgubio smisao onog trenutka kada se majka vratila i nastavila skrbiti o Aleksandru. Taj se moj zahtjev zloupotrebljava i prikazuje kao da sam ja htio za stalno Severini oduzeti skrbništvo, da sam htio taj postupak provesti u Srbiji umjesto u Hrvatskoj… Znači, čista konstrukcija. To ne bi bilo prvi put da majka na dulje vrijeme ostavlja Aleksandra samog. Primjer je i kada je prošle godine bila gotovo 50 dana u Americi, bez da je bilo koga obavijestila o tome i nadala se da nitko nikada neće saznati da je dijete ostavila bez skrbi 50 dana. Kada sam ja to saznao preko američke imigrantske službe, uzeo sam Aleksandra k sebi dok se ona ne vrati. Onda je ona mene tužila za otmicu djeteta, ali sve te prijave su odbačene.

Prošlo ljeto se također brujalo o privremenoj mjeri, onoj po kojoj Severina ne bi mogla viđati sina 200 dana godišnje. Koja je vaša strana priče?

Da, podigla je cijelu Hrvatsku na noge tvrdeći da joj je dijete oduzeto na 200 dana godišnje. Ali zaboravila je reći da je po takvom tumačenju meni zabranjeno viđati Aleksandra 260 dana godišnje. Tu je u prvom redu bio napad na sud i sutkinju. Smisao je bio pokazati kako je hrvatski sud mogao donijeti takvu odluku, da majka ne smije vidjeti svoje dijete 200 dana u godini. To je čista konstrukcija i Županijski sud koji je odgovarao na tu privremenu mjeru je dosta jasno i glasno protumačio da su konstrukcije koje majčini odvjetnici koriste u žalbi i u ovom procesu pogrešna pravna tumačenja i da samo dodatno produbljuju konflikt između roditelja. Kada je donesena ta privremena mjera, napravljen je veliki pritisak na javnost. Zaživjela je Facebook stranica I ja sam majka koja je bila podrška Severini, ali kako je brzo nastala, tako se brzo i ugasila, jer je ideja žena koje su je pokrenule bila pomoći ženama koje imaju problema sa sustavom koji je prema njima nepravedan, a ubrzo je postala stranica za pljuvanje očeva njihove djece.

Smatrate li da je Severina dobra majka?

Nisam mjerodavan da o tome sudim. Mogu samo reći da neki njezini postupci nisu u Aleksandrovim interesima. Aleksandar je taj koji će na kraju najbolje presuditi je li Severina, odnosno, je li bila dobra majka.

Poštujete li je kao majku svoga djeteta?

Naravno da je poštujem. U prvom redu poštujem je zbog našeg sina koji će uvijek jednako voljeti i mamu i tatu.

Je li vam žao što je vaš odnos takav kakav je?

Opet govorim kao roditelj, žao mi je što je takav jer mislim da bismo djetetu mogli mnogo više pružiti kada bismo se ponašali kao ravnopravni, odgovorni roditelji u odnosu na njega.

Što mislite, zašto Severina ne želi surađivati s vama?

Ako mi vjerujete, ja još ni sada nakon četiri i pol godine kako je sve ovo počelo ne znam ni naslutiti što bi mogao biti razlog. Apsurdno mi je što ona cijelo vrijeme govori da sam se počeo suditi otkad je ona u vezi s Kojićem i pokušava predstaviti kao da sve činim iz ljubomore, a ne zbog sina. Proces se vodio i prije nego je ona započela vezu s Igorom Kojićem. Ja bih više od svega volio da ona bude sretna u braku jer bi moj sin tada imao sretno okruženje i sretnu i zadovoljnu majku. Volio bih i da oni imaju svoje dijete kako bi se u Igoru javio očinski instinkt i kako bi Aleksandar imao još sestru ili brata.

Kakav rasplet ove situacije očekujete?

Neka sud presudi u skladu s Obiteljskim zakonom i praksom te u skladu s mišljenjima struke. I, najvažnije od svega, neka presudi što prije. Ovaj proces se odužio mnogo više nego je to po Konvencijama predviđeno, a sve to već polako utječe i na dijete.

Povratak na Net.hr