Naime, Dubravko Ivaniš kao kormilar postave koja je zadnjih dvadesetak godina bitno mijenjala svoje članstvo, pokazao je kako uz svesrdnu pomoć usviranog benda, sjajnog ton majstora (ex Pun Kufer frontmen Daniel Biffel) može svom rodnom gradu na lijep način vratiti izjave ljubavi.
Pipsi su tj. njihov frontmen vrlo je hirovit bend koji se kroz sve faze djelovanja podosta ovisio o feedbacku ne samo najvjernije fanovske baze nego općoj recepciji svojih djela. Zbog bliske veze s jednim od vodećih tuzemnih poduzetnika Emilom Tedeschijem i njegovom postojanju u financijskoj sjeni benda, omogućeno im je bezbrižno djelovanje neometano hrvatskim recesijskim trenutkom, zapravo stvoreni su idealni uvjeti za koncentriranje na samu glazbu.
//www.youtube.com/embed/tXJVcuX90KU
Za razliku od ambicioznog prethodnika, na novom su albumu te kredite koncentrirali u dobru stranu i intimistički koncept pjesama te ih pretvorili u neke od najboljih potpisa karijere ("Htio bi da me voliš").
A kada je tako znali su ostavljati pamtljivih komada ("Narko", "Bog", "Na putu prema dole", 2X2") čiji je usporeni tempo nerijetko imao vrlo opipljiv bilo i žilu kucavicu od koje se grade bitni koncertni momenti.
U prvom dijelu koncerta predstavljen je aktualni album, a potom su uslijedili hitovi.
Skoro pa nogometno frenetična atmosfera vladala je u krcatom klubu od trena kada je bend počeo svirati stari repertoar od "Malene" do trećeg bisa u sklopu kojeg će ulogu glavnog vokala preuzeti klavijaturist i na odrippati "Nogomet" i "Ljubav" gotovo ripperskije od samog originala koji mu je pljeskao dižući publiku u neprekidno skandiranje i zborno pjevanje refrena.
//www.youtube.com/embed/_6Ddt4PR58Y
I premda se radi o bendu koji je tijekom cijelog dijela karijere nerijetko jako pomno osluškivao i prevodio neke od aktualnih inozemnih predložaka (Poguese za "Poštar lakog sna", Oasis za "Supermamu" i albume srednjeg dijela karijere, Flaming Lips i Radiohead u intimističkom dijelu), čini se da u svim tim utjecajima uspijevaju izvući ponešto autorskog i zagrebačkog, ne samo u povremeno sjajnim lirskim momentima, poput onog kada Ripper priznaje pokajnički kako riječi koje proizvodi budu samo buka.
Međureakcija je trajala dva i pol sata. Bend punih pluća, publika punih srca. Ljubav se nastavlja i nakon odjavne špice Walta, ne samo Disneya...
