Iako u mitu o povoljnom učinku sviranja na emotivno-seksualni život pojedinca nema više od tračka istine, u mračnom 20. stoljeću zaista je postojalo doba kada se poneki tinejdžer mogao početi baviti glazbom isključivo zbog rasta društvenog ugleda i zavodničkih ambicija.
To već dugo nije tako. Već dugo, a naročito danas, instrumenti se hvataju ne zbog, nego uprkos, baš u inat svemu što se neće dogoditi kad tvoja glazba izađe u drugačije naštimani svijet.
Neki se pod pritiskom kasnije saviju i prilagode, oni drugi, rijeđi, ostaju stršati. Nije to nikakav herojski čin, više odluka da nemaš izbora, što u ovoj hiperinflaciji 'mogućnosti' dolazi kao zaboravljena sloboda.
Bend o kojem danas pišem uporno strši naspram više glupih obrazaca ponašanja na koje prelako pristajemo. Od potrebe za strogim žanrovskim definiranjem, kao da na pjesmi mora biti prikačena deklaracija, preko ograničenosti medija koji su širinu hrvatske glazbene ponude sveli na pogled kroz puškarnicu, do mediokritetskih navika slavljenja prosjeka, kiča i svega što je milozvučno.
To je tek opća razina, jer Brižno Grilo na Licu Mista, u Preku na otoku Ugljanu, prkosi i idiotskim stereotipima o otoku i otočanima koji u sezoni uz gradele i bevandu pivaju o moru, jubavi i maslinama, zovu se Šime, Jure ili Laris, govore mekano i glasno i rubno su simpatični, a onda s prvim kišama nestaju s radara, zajedno s istim tim otocima na koje se gradski hipsteri u iznajmljenim jedrilicima tako silno žele zauvijek preseliti dok ih u potiljak tuče vrelo sunce kolovoza.
Kolumnu 'Buba u uhu' Ante Perkovića u cijelosti pročitajte na stranicama Instituta hrvatske glazbe.
