Prljavci snimili soft rock album s nježnim trenucima

Svakim novim albumom Prljavaca nakon S vremena na vrijeme sredinom 90-ih opravdano je rasla bojazan za Jajinu inspiraciju. Bilo da se radilo o taktici posuđivanja ili naslanjanja na uzore u potezu od nikad iscrpljenih Brucea Springsteena do Dire Straitsa i sličnim redom unatrag.

Tako se posljednjeg desetljeća desilo strašnih naslova (“Radio Dubrava” i “Moj dom je Hrvatska”) ali i iznenađujuće dobrih u koje spadaju prethodni “Tajno ime” i odnosni “Možda dogodine”.

Prljavo Kazalište je godinama slovilo i preživljavalo kao naš najveći originalno prekopirani bend. Prototip svega što je nekad valjalo i punočega što nije trebalo činiti za životarenja u rokenrolu.

Osporavatelji će im prigovarati kako su zadnji nekalkulantski album snimili prije tridesetak godina. Zvalo ga se imenom benda, bio je debitantski. Lagano se otkidalo autorima na “Crno bijeli svijet”, dočim se unatoč zgražanju nad Jajinom koketiranju s tamburicama i slavonskom ravni, što je tumačeno kao Škorinim terenom, tada su isto predstavljali autentični potpis autora.

Houri uvijek mila i prisutna socijalna nota uz propitivanje ljubavi s odmetnute i luzerske pozicije pasivnog promatrača, zamijenila je naivno i bezgrešno mladenačko buntovništvo u poderanim trapericama, dok su godine u okoštavanju i savijanju kičme također činile svoje.

“Možda dogodine” rezignirani je pokušaj pomirenja klasičnog srednjestrujaškog rock and rolla s melankoličnim usporavanjima ljubavi, zafrkancije i blage zajedljivosti rockera s iskustvom Rvacke na hrptu i leđima. I dok je s Bogovićem za mikrofonom sastav bio dubravska sirovina, dotle Bodalec pokušava više igrati na emociju njegujući drugi dio Jajinog autorskog utjelovljenja.

Novi je album dobra vaga između klasičnog poimanja rocka pedesetgodišnjaka za njihovu generaciju i radne ljude i građane. Osvrtanje na žene je s istih pozicija. Najbolji su kad potpisuju ljubavne poruke (“Voli me”, “Ako ti još jednom oprostim”, “Baš kad nije vrijeme”, “Iza mojih prozora”), dočim su preočite tekstualne nespretnosti i nezgrapna rimovanja “Djevojke od milijun dolara”, suvišna i promašena “Liker zaborava” mogla je ustupiti još ponekoj istinski šaljivoj poput “Viva” u kojoj je gost Bogović odradio ulogu Francija Blaškovića pri zajedljivom uzvikivanju slavlja nabrajanim pojmovima koji nam čine svakodnevicu i okružujenje. Bodalčev često nepotrebni vokalni ekspresionizam sveden je na prihvatljivu mjeru dočim je ritam sekcija mogla biti maštovitija u dobrom dijelu naslova.

Kazalište je obzirom na rok trajanja i sistem djelovanja te stalno obnavljanje dijela postave snimilo još jedan više nego korektan soft rock album, priložilo nekoliko dojmljivih nježnih trenutaka.
Ocjena: 7/10

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr